Kako ‘alternativne činjenice’ ugrožavaju američku demokratiju

Dok se produbljuju podjele u društvu, sociolozi upozoravaju da je narušeno shvatanje zajedničke stvarnosti.

Nekada cijenjeni autoriteti – nastavnici, naučnici, novinari, političari i drugi – danas se sumnjiče da izvrću činjenice kako bi progurali svoje radikalne agende (Al Jazeera)

Pišu: Peter Charley i Istraživačka jedinica Al Jazeere

Jednog prohladnog, sunčanog dana u Marylandu, u Sjedinjenim Američkim Državama, u martu 2021, predsjednik Joe Biden penjao se stepenicama obloženim crvenim tepihom u predsjednički avion. Četiri sekunde nakon što se počeo penjati ka ulazu u avion, okliznuo se. Sagnuo je ruku, našao oslonac na jednoj od stepenica pomoću lijeve ruke i ponovo se počeo penjati. Sapleo se po drugi put. Dvije stepenice kasnije, još jednom je pao, ovoga puta nezgodno se dočekavši na lijevu nogu. Uspravio se, držeći se za ogradu, otresao pantalone i još jednom, ovaj put sporije, krenuo prema vratima aviona.

Ured Bijele kuće za odnose s javnošću ubrzo je izdao saopštenje da je predsjednik „100 posto dobro“ i da je izgubio ravnotežu zbog naleta vjetra. Ali ovaj incident, svega 58 dana nakon početka mandata, spremno su dočekali Bidenovi protivnici kao dokaz da 78-godišnji lider naprosto fizički nije dovoljno snažan da se iznese sa svojim poslom.

Nakon oštre predizborne kampanje 2020, ne iznenađuje da slike Bidena koji se u više navrata spotiče privlače osuđujuće komentare republikanaca koji su izgubili od njega. Uostalom, sličnu zabrinutost u vezi fizičke spremnosti za predsjedničku poziciju izrazile su demokrate osam mjeseci ranije, kada je tadašnji predsjednik Donald Trump viđen kako nesigurno hoda kosim prilazom Vojnoj akademiji West Point u New Yorku (Trump, koji je napunio 74 godine prije posjete West Pointu, kasnije je tvrdio da su mu „cipele sa kožnim đonom“ otežale kretanje „klizavim“ prilazom).

Različite interpretacije fizičkih sposobnosti dvojice lidera mogu se odbaciti kao sitna stranačka prepucavanja, ali reakcije unutar SAD-a na ova dva trenutka ukazuju na možda jedno od najizazovnijih pitanja s kojima se Amerika danas suočava: šta je istina?

Je li Bidena zaista vjetar oborio s nogu ili se sapleo? Jesu li đonovi Trumpovih cipela zaista krivi za način na koji je hodao u West Pointu ili je postojao drugi razlog? Jesu li fizičke omaške dvojice muškaraca preinačene od strane ljudi koji žele promijeniti realnost onoga što se zaista dogodilo?

Dobrodošli u paralelni univerzum istine.

To je mjesto gdje su nesuglasice o zajedničkoj stvarnosti uzrokovale širenje i jačanje podjele širom SAD-a, gdje se nekada cijenjeni autoriteti – nastavnici, naučnici, novinari, političari i drugi – sada sumnjiče da izvrću činjenice kako bi progurali svoje radikalne agende.

Tu spremnost da se izvrću činjenice na šokantan način obznanio je advokat Donalda Trumpa, bivši gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani, u televizijskom intervjuu sa Chuckom Toddom s NBC-ja u programu Meet the Press u augustu 2018.

„Istina nije istina“, kazao je Giuliani.

Quassim Cassam je profesor filozofije na Univerzitetu u Warwicku u Velikoj Britaniji koji piše o samospoznaji, kantijanskoj epistemologiji i percepciji. On poredi tu opasku sa trenutkom u romanu 1984 Goergea Orwella, u kojem lika Winstona Smitha muči predstavnik Velikog brata kako bi ga prisilio da povjeruje da su dva plus dva – pet.

„Winston teško da može povjerovati da su dva i dva – pet“, kaže Cassam. „Teško mu je da u to povjeruje iz jednostavnog razloga što dva i dva nisu pet“.

Zaista, nisu.

Ali izgleda da ima mnogo onih koji će uraditi sve da vas ubijede u suprotno.

Implozija povjerenja

Ethan Zuckerman, stručnjak za građanske medije na Univerzitetu u Massachusettsu, Amherst, kaže da se širom SAD-a desila implozija povjerenja.

„Amerikanci ne vjeruju velikim biznisima. A ne vjerujemo ni školama. Ne vjerujemo sindikatima. Ne vjerujemo novinama. Šta god vam padne na pamet, mi tome ne vjerujemo“, kaže.

Zuckerman, kojeg je časopis Foreign Policy imenovao jednim od vrhunskih globalnih mislilaca, vjeruje da ovaj manjak povjerenja može biti direktno vezan za gubljenje vjere u američko vođstvo.

„Ako biste 1960-ih pitali Amerikance imaju li povjerenja da će vlada uraditi ispravnu stvar sve ili većinu vremena, 77 posto njih bi reklo: ‘Da, imamo povjerenja u vladu'“, kaže.

„Do 1980-ih i Reagana, spali smo na 25 posto Amerikanca koji kažu da vjeruju vladi. Dok smo došli do Obame, a potom i Trumpa, već smo ispod 15 posto.“

„Dakle, ako ne vjerujete medijima i ne vjerujete vladi i ne vjerujete poslodavcu i možda ne vjerujete komšijama, kome možete vjerovati?“, nastavlja Zuckerman.

„Odgovor je: vjerujete ljudima na internetu koji dijele iste poglede na stvari kao i vi.“

Invazija na Irak

Suzanne Schneider, stručnjakinja za političku teoriju i historiju na Bruklinskom institutu za socijalna istraživanja, kaže da je to dovelo do porasta zavjereničkog razmišljanja u SAD-u, dok ljudi, koji su okrenuli leđa tradicionalnim izvorima znanja, traže „istinu“ na drugim mjestima.

„Zavjereničko razmišljanje iskorištava trenutke kada postoje pukotine u zvaničnom diskursu, i koristi te pukotine kao ulaz za umetanje kontranarativa“, objašnjava.

„Teorije zavjere se šire kada se standardni ideološki narativi počnu urušavati, i one nude neki vid razuvjeravanja da neko upravlja ovim neredom.“

Schneider navodi američku invaziju na Irak iz 2003. kao primjer u kojem je vlada namjerno iskrivila stvarnost kako bi opravdala odlazak u rat. Petog februara 2003, SAD je Ujedinjenim narodima predao, kako ih je nazvao, „čvrste dokaze“ da Irak proizvodi i skladišti oružje za masovno uništenje kao izgovor za invaziju. Kasnije je otkriveno da su ti „dokazi“ falsifikovani.

„Bez sumnje, generacija koja je živjela u vrijeme rata i različitih aspekata ‘rata protiv terorizma’ ne može se osvrnuti na taj period i pomisliti da je vlada bila otvorena s njima“, kaže Schneider.

Inauguracija Donalda Trumpa

„Volimo misliti da činjenice vode do uvjerenja, ali zapravo, uvjerenja utječu na to kako pristupamo činjenicama“, objašnjava Brian Schaffner, profesor građanskih studija na Univerzitetu Tufts u SAD-u. On je stručnjak za studije javnog mnijenja, političkih kampanja i izbora.

„Kada ljudi već vjeruju u nešto, to što im pokažete činjenicu nužno ne pomaže jer oni žele gledati u tu činjenicu kroz prizmu onoga u šta vjeruju.“

Pitanje broja okupljenih na inauguraciji Donalda Trumpa 2017. klasičan je primjer gore navedenog.

Iako fotografija okupljenih na Trumpovoj inauguraciji pokazuje da ih je bilo manje od onih koji su zabilježeni fotoaparatom na inauguraciji Baracka Obame 2009, Trumpov sekretar za medije Sean Spicer izjavio je da je Trump privukao „najveću publiku koja je svjedočila inauguraciji, kako uživo tako i širom svijeta.“

Brojni novinari su se rugali Spicerovom prkosnom iskrivljavanju istine, ali viša savjetnica predsjednika Trumpa Kellyanne Conway, stala je u njegovu odbranu s tvrdnjom da je sekretar za medije jednostavno koristio „alternativne činjenice“.

„Dio mene misli o tome koliko ljudi zaista vjeruje u ovo?“ kaže Schaffner, prisjećajući se svoje reakcije na Spicerove opaske u vezi inauguracije.

Odlučio je provesti istraživanje da odredi hoće li iko podržati Spicerove lažne tvrdnje. Njegov eksperiment uključivao je pokazivanje 1.388 odraslih Amerikanaca fotografije dvije inauguracije, jednu do druge i pitanje učesnicima na kojoj je fotografiji više ljudi.

„Ovo je bio slučaj gdje smo im mogli pokazati činjenične dokaze, kao što su fotografski dokazi, kako bismo vidjeli hoće li nam i dalje reći, znate, da je nešto za što vide da nije istina za njih.“

Rezultati ovog istraživanja bili su nevjerovatni. Ljudi su izgleda bili spremni vjerovati da su dva plus dva pet – bez mučenja.

„Naš je eksperiment pokazao da je 15 posto odraslih Amerikanaca reklo da su vidjeli… na fotografiji koja je prikazivala manje ljudi, rekli su da je to ona na kojoj je više ljudi. A to je bila ona s Trumpove inauguracije“, kazao je Schaffner.

Kako je moguće da ljudi iznose tvrdnje koje se tako lako mogu opovrgnuti?

Todd May je profesor filozofije sa američkog Univerziteta Clemson i stručnjak za poststrukturalizam – koji nas uči kako strukture moći utječu na naše shvatanje stvarnosti. Kazao je kako vjeruje da je to zato što su ti ljudi bili tako duboko investirani u to da vide veliku gomilu da su bili spremni reći kako fotografija sadrži slike kojih tamo zapravo nije bilo.

„Ono što vidimo ovdje nije jednostavan ciničan oblik laganja, već pravo samozavaravanje“, objašnjava May.

„Ako ljudi nisu spremni vjerovati vlastitim očima, već lažnoj ideologiji, onda se nećemo moći susresti u stvarnosti.“

A to je temeljni dio problema.

Neoliberalni ideolozi i ‘politika manipulativnog populizma’

Poput onih koji su plasirali priču kako je spoticanje Joea Bidena na stepenicama predsjedničkog aviona dokaz da nije sposoban da vodi Ameriku, mnogi koji tvrde da su prenosioci „istine“ i sami su skloni iskriviti stvarnost za vlastitu političku dobit.

Britanski autor Peter Oborne, čija knjiga The Assault on Truth, istražuje manipulaciju stvarnosti od strane političara, smatra da su izvrtanje istine pojačali neoliberalni ideolozi koji su stekli utjecaj u SAD-u nakon rata u Vijetnamu.

Oborne kaže da je ovaj neoliberalni pokret „imao veoma opasan efekat u osnaživanju političara da kreiraju nove istine koje nisu zaista istinite – tj. da pretvore istinu u mit. Ovo je važno jer znači da istina ne postaje nešto što je povezano sa bilo čim stvarnim. Ona postaje manifestacija moći.“

„Dakle, vi, sasvim namjerno, kao dio političke strategije s ciljem pobjede na izborima, stvarate podjele, opasne dugoročne podjele, u samom društvu.“

„To je najbolje opisano kao politika manipulativnog populizma“, kaže Oborne.

„Kod manipulativnog populizma se ne radi o pravim stvarima. Tu je riječ o konstruisanju lažnih emocija izgrađenih na ljutnji i mržnji.“

Rezultat je nepovjerenje, nelagoda, sumnja, netolerancija, demonstracije ispunjene bijesom, nasilje.

Predsjednik Donald Trump je brzo iskoristio te zapaljene emocije kao znak da Amerika propada. I javno je identifikovao one za koje je tvrdio da su krivi.

„Trump kaže ljudima: ‘Nemojte vjerovati institucijama visokog obrazovanja, nemojte vjerovati univerzitetima, nemojte vjerovati profesorima, nemojte vjerovati naučnicima'“ kaže profesor građanskih studija Schaffner.

„I tako, mislim da je on dao glas nečemu što je zaista rezoniralo s nekim ljudima na način da raniji predsjednici naprosto nisu bili spremni ići tamo.“

Kao da je poslušao šefa propagande njemačke Nacističke stranke Josepha Goebbelsa, koji je jednom rekao: „Ako laž ponavljate dovoljno dugo, ona postaje istina“, Trump je izrekao više od 30.500 „lažnih ili obmanjujućih tvrdnji“ tokom svog mandata, prema listu Washington Post.

Napad na američki Capitol

Jedna od najštetnijih od tih laži bila je Trumpovo saopštenje da je „ubjedljivo“ pobijedio na predsjedničkim izborima 2020, i da su sve suprotne tvrdnje dokaz da je on „pokraden“ na izborima.

„Ne pravite ustupke kada je uključena krađa“, kazao je Trump 6. januara 2021. uzavreloj gomili simpatizera. Potom je usmjerio rulju da maršira prema američkom Capitolu.

Ova grupa je probila put do zgrade, pozivajući da potpredsjednik Mike Pence i predsjedavajuća Zastupničkog doma Nancy Pelosi budu izvučeni na ulicu i javno pogubljeni. U ovom ustanku poginulo je pet osoba.

Iako su televizijski snimci pokazivali nasilne bitke u Kongresu između Trumpovih pristalica i preplavljene policije, jedan kongresmen, republikanac Andrew Clyde, kasnije je tvrdio da se napad na Capitol jednostavno nije desio.

Clyde je kazao da su TV snimci Trumpovih pristalica koji tuku policajce „prikazivali ljude koji se uredno zadržavaju između stubova i užadi, snimajući videa i praveći fotografije.“

„Da ne znate da je TV snimak od 6. januara, pomislili biste da se radi o običnoj turističkoj posjeti.“

Je li uopšte moguće da je Clyde vjerovao u to što je govorio?

U paralelnom univerzumu istine, svijetu stvarnosti koja mijenja oblik, autentičan odgovor na to pitanje možda nikada neće biti pronađen.

„Mi živimo u svijetu u kojem iskazi o događajima, ono što govore političari, što govore drugi, potpuno su odvojeni od temeljne realnosti koja ima značenje“, kaže Oborne.

Dakle, za mnoge, izgleda, nije važno što dva i dva nisu pet. Ili šest. Ili tri. Oni sada žive u potpuno drugoj stvarnosti.

Društvene mreže i alternativna stvarnost

Društvene mreže im sve više pružaju sredstvo za kreiranje tih alternativnih stvarnosti.

„Možete pregledati bilo koji niz objava i veoma brzo naći se u svijetu u kojem vam neko ne samo da pokušava prodati teoriju zavjere, već vas upućuje i na desetke drugih izvora koji će potvrditi tu istu vrstu narativa“, kaže medijski stručnjak Zuckerman.

„Mislim da je sada ta stvarnost, pod kojom mislim na zajedničku viziju svijeta i načina njegovog funkcionisanja, svima dostupna“, objašnjava Zuckerman.

„Sada imamo medijski sistem koji je toliko raznolik i toliko podijeljen da se borbe, u političkom smislu, u toku narednih 10 ili 20 godina, neće voditi oko interpretacije činjenica, već o tome u kakvoj realnosti zapravo živimo.“

Profesor May smatra da je ljudima sada lakše povjerovati u lažne narative jer su pod utjecajem političkih struktura moći koje manipulišu istinom mnogo lakše nego prije – upotrebom društvenih mreža.

„Dva plus dva nikada neće biti pet“, kaže. „Ne možete konstruisati vlastitu istinu, nezavisnu od te stvarnosti. S druge strane, možete intervenisati i navesti ljude da pomisle izvjesne stvari ili da djeluju na izvjesne načine i to bi moglo utjecati da modificiraju stvarnost u kojoj žive.“

Takva je bila žena koju sam upoznao na skupu Trumpovih simpatizera u Washingtonu, u januaru 2021, koja je bila uvjerena da je Trumpu „ukradena“ legitimna pobjeda na izborima. Razdaljina između onih koji govore „istinu“ i onih koji ne govore postala je tako velika, kaže ona, da se više nigdje ne osjeća sigurno, čak ni u nekada ugodnim predgrađima Pennsylvanije, gdje je godinama živjela.

„Plašim se života“, kazala je. „Upravo sam pričala s prijateljem o tome da naučimo uloviti jelena uz pomoć luka i oderati ga samostalno – mi to zovemo ‘život van mreže'“.

Sve ovo u slučaju da stvari postanu još opasnije, da ona bude morala pobjeći od rulje skitajućih kriminalaca imigranata, silovatelja i ubica, na koje je Trump tako često upozoravao da nadiru u Ameriku iz Meksika i drugih država.

Za slučaj da se društvo još raspadne, za slučaj da se neredi koje je vidjela na vijestima, izazvani ubistvom crnaca od strane bijele policije, primaknu bliže njenoj kući.

„Moj cilj, cilj Amerike, je imati bolji život za narednu generaciju kako bi nastavila dalje, a mi to nećemo“, kazala mi je dok se vraćala na skup Trumpovih simpatizera. Visoko je držala natpis „Zaustavite krađu“ i glas joj se izgubio u povicima ljudi oko nje: „SAD! SAD! SAD!“

‘Kada demokratija umre’

Mnogi Amerikanci poput nje imaju zajedničku poruku da živimo u sve strašnijem svijetu. Život je nekada bio bolji, vjeruju oni. Uvjereni su u to; Donald Trump i drugi su im to rekli tako često, pa to mora biti istina.

Komunikacijska revolucija koja se dešava dramatično mijenja naše živote, a to kako će preobraziti buduće generacije ostaje pitanje koje je dosta opasno.

Izgleda da se velike grupe američkog društva dobrovoljno prijavljuju da uđu u kuću koju vodi Orwellov Veliki brat. Za razliku od lika Winstona Smitha, njih ne treba prisiljavati da vjeruju kako dva plus dva jeste pet, oni to dobrovoljno čine.

May kaže da, u budućnosti, kada se prestanemo povezivati u skladu sa velikim narativima koji su nekada držali društvo na okupu, možda nećemo biti u stanju da dijelimo „zajedničku stvarnost“.

„To bi moglo biti kada demokratija umre“, prema Zuckermanu. „Ako imamo dovoljno divergentan obrazac činjenica da se ne možemo složiti oko jedne realnosti kako bismo pokušali kolektivno upravljati.“

To uistinu jeste opasna misao za budućnost zapadnjačke demokratije.

Mora da se George Orwell prevrće u grobu.

Izvor: Al Jazeera