Elite su pogrešno shvatile nacionalizam i njegovu moć

Pokušaji sila kroz historiju da vladaju nad nacijama nisu uspjeli, jer nisu uvidjeli ogromnu moć nacionalizma, što se sada dešava Rusiji, SAD-u i EU, piše Stephen M. Walt, jedan od začetnika neorealizma.

Putin i njegovi saradnici su zaboravili da su nacije često voljne da pretrpe ogromne gubitke i bore se kao tigrovi protiv stranih napadača (Reuters)

“Ako bi šef države ili ministar vanjskih poslova upitao za moj savjet – nemojte se brinuti, to se vjerovatno neće desiti – mogao bih početi sa rečenicom: ‘Poštujte moć nacionalizma’. Zašto? Zato što kada pogledam prošlo stoljeće i razmotrim ono što se dešava danas, čini se da je neuspjeh da se poštuje ovaj fenomen odveo brojne lider i njihove zemlje u skupe katastrofe. Ovu poentu sam i ranije isticao – u 2019, 2011. i 2021. – ali nedavni događaju ukazuju da je njeno ponovno ponavljanje sasvim na mjestu”, piše u tekstu za magazin Foreign Policy Stephen M. Walt, profesor međunarodnih odnosa na Harvard Univerzitetu i jedan od vodećih teoretičara neorealizma.

Prema njemu, odgovor na pitanje šta je nacionalizam ima dva dijela. Prvo, dodaje, on počinje prepoznavanjem da je svijet sačinjen od socijalnih grupa koje dijele važne kulturne karakteristike (zajednički jezik, historiju, pretke, geografsko porijeklo i slično), a tokom vremena, ove grupe su konstituirale jedinstvene entitete – nacije.

Tvrdnje nacije o njenom jedinstvenom karakteru ne moraju biti striktno tačne ni u biološkom ni u historijskom smislu. Zaista, nacionalni narativi su obično izmijenjena verzija prošlosti, ističe Walt. Ono što je važno po njegovom mišljenju jeste da pripadnici nacije iskreno vjeruju da su jedno.

Drugo, nastavlja se u tekstu, doktrina nacionalizma utvrđuje da svaka nacija polaže pravo na samoupravljanje te da se njom ne bi trebalo upravljati izvana. Zbog ove pretpostavke, postojeće nacije su nepovjerljive prema onima koji ne pripadaju njihovoj grupi, uključujući imigrante i izbjeglice iz drugih kultura koje pokušavaju da uđu i žive na njihovim teritorijama. Migracije su se odvijale hiljadama godina, mnoge države uključuju nekoliko nacionalnih grupa, a asimilacija se može desiti i dešava se tokom vremena. Ipak, prisustvo ljudi koji nisu viđeni kao dio nacije često je vruće pitanje i može biti moćan razlog za pokretanje sukoba, objašnjava Walt.

“Sada razmislite kako je nacionalizam srušio lidere koji nisu uspjeli da uvide njegovu moć. Najbolji primjer za to je naravno neuspjeh ruskog predsjednika Vladimira Putina da razumije kako ukrajinski nacionalizam može poremetiti njegove pokušaje da ponovo uspostavi ruski utjecaj u ovoj zemlji kroz brzu i uspješnu vojnu kampanju. Ruski ratni napori su od početka obilježeni greškama, ali ukrajinski žestoki i neočekivani otpor bio je najznačajnija prepreka u ostvarivanju ruskog cilja. Putin i njegovi saradnici su zaboravili da su nacije često voljne da pretrpe ogromne gubitke i bore se kao tigrovi protiv stranih napadača, i to je upravo ono što su Ukrajinci uradili”, piše Walt.

Međutim, dodaje, Putin nije jedini svjetski lider koji je doživio neuspjeh. Većinu 20. stoljeća, evropski vladari ogromnih kolonijalnih imperija vodili su duge, skupe i na kraju neuspješne kampanje kako bi zadržale buntovne nacije pod svojom imperijalnom kontrolom. Ovi pokušaju su gotovo svugdje propali – u Irskoj, Indiji, Indokini, većini Bliskog istoka i Afrike – i to po cijenu ogromnih ljudskih gubitaka. Japanski napori da pokori i ustanovi sferu utjecaja u Kini nakon 1931. bili su jednako neuspješni.

Nacionalizam moćniji od komunizma

Ni SAD na tom polju nije bio nimalo bolji, ističe autor. Iako su američki diplomata George Kennan i drugi američki zvaničnici prepoznali da je nacionalizam puno moćniji od komunizma te da je strah od “komunističkog monolitnog bloka” bio preuveličan, većina zvaničnika SAD-a je nastavila da brine da će ljevičarski pokreti žrtvovati vlastite nacionalne interese za Moskvu iz ideoloških razloga.

Tokom Vijetnamskog rata, slični sljepilo američkih lidera na nacionalizam vodilo je do toga da je SAD potcijenio Sjeverni Vijetnam i to koliko je on bio spreman da plati cijenu za reunifikaciju zemlje. Također, Sovjetski savez doživio je poraz kada je izvršio invaziju na Afganistan 1979, jer nije uspio shvatiti koliko će se žestoko Afganistanci boriti da se odupru stranom okupatoru.

Nažalost, američki lideri nisu naučili puno iz ovih iskustava, ističe Walt. Nakon 11. septembra, administracija Georgea W. Busha ubijedila je samu sebe da će biti lako svrgnuti postojeći režim i zamijeniti ga novom, sjajnom demokratijom jer je pretpostavljala da Iračani i Afganistanci žude da budu slobodni te da će dočekati američke vojnike kao oslobodioce. Umjesto toga, administracija je dobila uporni i na kraju uspješni otpor lokalnog stanovništva koje nije htjelo da prima naredbe od okupacijske vojske ili prigrli zapadne vrijednosti i institucije.

“Neuspjeh da se sagleda moć nacionalizma nije samo rezervisan za ratove i okupacije. Evropska unija je dijelom stvorena da bude iznad nacionalnih ideja, da stvori zajednički evropski identitet i poništi snage koje su dovele do evropskih ratova. Iako neki tvrde da je EU imala efekat stvaranja mira, ipak nacionali identiteti ostaju dio evropske političke scene i nastavljaju da remete očekivanja elita”, navodi se u tekstu.

Za početak, sama struktura EU daje privilegije nacionalnim vladama koje su nevoljne da daju previše ovlasti Briselu. Ovo između ostalog objašnjava zašto su pokušaji EU da razvije “zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku” propadali već na samom početku, smatra Walt. Još važnije, kako dodaje, prva reakcija svake nacije kada se pojavi neka kriza nije da se obrati Briselu nego svojim izabranim zvaničnicima. Odsustvo jedinstva tokom krize u eurozoni 2008. i tokom pandemije COVID-a 19 bilo je vidno; svaka zemlja je bila sama za sebe, stoji u tekstu.

“Dalje, neuspjeh da se sagleda ogromna privlačnost nacionalizma pomaže nam da shvatimo zašto je toliko ljudi potcijenilo rizik Brexita ili neočekivano pojavljivanje tvrdokornih nacionalističkih partija. Poljska vladajuća stranka Pravo i pravda i stranka Fidezs, mađarskog premijera Viktora Orbana, doživjele su trijumf pozivajući se na osjećaj nacionalizma na načine koji su bili direktno u suprotnosti sa liberalnim vrijednostima EU.”

Posljednje ali ne manje bitno, neočekivana politička karijera bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa desila se zbog njegove sposobnosti da sebe reklamira kao vatrenog američkog nacionalistu te da se pozicionira nasuprot navodno dekadentne globalističke elite koju je optužio da baca SAD niz vodu, objašnjava Walt.

Njegova politička platforma i javno pojavljivanje u prvi plan postavlja nacionalizam, bilo u sloganu “Učiniti Ameriku ponovo velikom”, ili u njegovoj mantri “Amerika prva”, ili u njegovom otvorenom neprijateljstvu prema (nebijelačkim) imigrantima. Svako ko je još uvijek iznenađen političkom privlačnošću Donalda Trumpa mora početi prepoznavati da je on iskoristio moć nacionalizma efikasnije nego bilo ko u modernoj američkoj politici.

“S obzirom na obilje dokaza važnosti nacionalizma, zašto ga toliko pametnih lidera potcjenjuje? Nisam siguran, ali jedna od centralnih karakteristika nacionalizma mogla bi biti problem, kao greška u softveru. Ne samo da nacije sebe vide kao jedinstvene i specijalne, nego i kao superiorne i samim tim predodređene da ostvare trijumf ako dođe do konflikta”, navodi se u tekstu.

Život u kozmopolitskom mjehuru

Ova slijepa tačka im otežava prepoznavanje da druga nacija može biti jednako takva (ili, ne daj Bože, superiornija). Nekim Amerikancima je bilo teško razumjeti kako su ih Viet Cong ili talibani mogli poraziti, i izgleda da je Putinu teško da shvati da Ukrajinci koje smatra inferiornijima mogu da se suprotstave ruskoj invaziji.

Elite također mogu odbaciti moć nacionalizma ako provode svoj život u transnacionalnom, kozmopolitskom mjehuru, nastavlja Walt.

Ako svake godine idete na Svjetski ekonomski forum u Davosu, u Švicarskoj; poslujete širom svijeta; družite se sa sebi sličnim ljudima iz mnogo drugih zemalja; i ugodno vam je da živite u inostranstvu isto kao da živite u svojoj državi – lako je izgubiti iz vida kako ljudi izvan vašeg socijalnog kruga imaju moćnu povezanost sa mjestima, lokalnim institucijama, i svojim vlastitim osjećajem pripadnosti naciji.

Liberalizam stavlja naglasak na pojedinca i njegova ili njena individualna prava, što je još jedna slijepa tačka, jer usmjerava našu pažnju od socijalnih veza i posvećenosti preživljavanju grupe što mnoge grupe vide kao važnije od pojedinačnih sloboda.

“Tako da ako bi neki politički lider došao meni po savjet ili ako bi želio da zna šta mislim o nekom vanjskopolitičkom potezu koji se detaljno razmatra, pitao bih ih da li su uzeli u obzir nacionalizam, i podsjetio šta se dešava kada ga velike sile ignorišu. I parafrazirao bih marksističkog revolucionara Lava Trockog: Možda vi niste zainteresirani za nacionalizam, ali on je zainteresiran za vas”, zaključuje Walt u tekstu.

Izvor: Agencije