Četiri scenarija za budućnost američkih snaga na Bliskom istoku

Nekoliko američkih administracija uzastopno zadržalo je veliku prisutnost svojih vojnika na Bliskom istoku tokom posljednjih 25 godina. Iako su se dvojica bivših predsjednika, Barack Obama i Donald Trump, fokusirali na indo-pacifičku regiju, kao i na pokušaje da se riješi pitanje ratova na Bliskom istoku, Washington danas u toj regiji ima između 40.000 i 50.000 vojnika.

Najveći dio američkih snaga raspoređen je u arapskim državama Zaljeva i njegovim vodama, a njihov broj se procjenjuje na oko 35.000 vojnika, uz oko 7.000 vojnika koji su raspoređeni u Iraku, Turskoj, Siriji, Jordanu i Egiptu.

Ponovno se mogu čuti pozivi da se smanji američka vojna prisutnost na Bliskom istoku nakon ruskog napada na Ukrajinu, koji je došao u vrijeme kada se ovisnost Washingtona o zaljevskoj nafti i plinu smanjuje. Također, smanjena je i prijetnja od onoga što Sjedinjene Američke Države nazivaju “terorističkim grupama”, zbog čega se opet čuju zahtjevi da se pažnja usmjeri na rizike koje predstavljaju ruske i kineske prijetnje.

Centar za međunarodne i strateške studije (CSIS) u Washingtonu objavio je ovih dana detaljan izvještaj na 97 stranica o alternativama američkom vojnom raspoređivanju u regiji. Spomenuto je nekoliko budućih scenarija koji bi mogli potaknuti donosioce odluka u Washingtonu da ponovno razmotre situaciju. Izvještaj je, u isto vrijeme, upozorio na rizike nepromišljenog smanjenja brojnog stanja, naoružanja i sposobnosti tih snaga.

Ponovne rasprave o svrsi ostanka

Američki stručnjaci imaju podijeljena mišljenja o budućnosti raspoređivanja snaga svoje zemlje na Bliskom istoku. Zagovornici značajnijeg smanjenja njihovog broja tvrde da je to nužno zbog pojačane konkurencije s Kinom u indo-pacifičkoj regiji, te ruskog izazova u Evropi, pored toga da slabi ovisnosti SAD-a o zaljevskoj nafti i plinu i da se smanjuje prijetnja od “terorističkih grupa” kao što su Islamska država Irak i Levant (ISIL) i Al-Kaida.

Međutim, drugi tvrde da SAD treba održati snažnu prisutnost na Bliskom istoku kako bi odvratio i odgovorio na složenu mješavinu “aktivnih protivnika” u regiji – od Kine i Rusije do Irana i “terorističkih grupa”.

U isto vrijeme, izvještaj navodi da će se globalni i regionalni interesi SAD-a razvijati i mijenjati kako i protivnici budu razvijali svoje strategije prema Bliskom istoku.

Rizici smanjenja broja vojnika

Izvještaj se fokusirao na činjenicu da postoje ozbiljni rizici koji će proizaći iz značajnijeg smanjenja američke vojne prisutnosti na Bliskom istoku u bliskoj budućnosti, što bi moglo smanjiti utjecaj Washingtona i biti od koristi suparnicima te oslabiti strategiju “odvraćanja neprijatelja”.

Smanjenje broja vojnika ublažilo je efekt odvraćanja Kine od širenja svoje prisutnosti na Bliskom istoku, kao i odvraćanja Rusije, koja ima rastuću prisutnost i sposobnosti u regiji, dok se nastavlja iranski utjecaj u Libanu, Siriji, Iraku, Afganistanu i Jemenu.

Velika je vjerovatnoća da će vojno povlačenje Washingtona s Bliskog istoka povećati natjecanje između Irana i zemalja poput Izraela i Saudijske Arabije, što može povećati mogućnost nuklearne proliferacije.

Smanjenje prisutnosti SAD-a također bi oslabilo sposobnost Washingtona da zaštiti tačke slobodnog protoka nafte i plina na globalna tržišta.

Iako su Sjedinjene Američke Države uglavnom energetski neovisne, njihovi saveznici i partneri mogu biti ozbiljno pogođeni krizama s gorivom i u lancu opskrbe koji se oslanja na uvoz nafte i prirodnog plina iz Zaljeva, a među njima su Japan, Indija, Južna Koreja i neke zemlje Evropske unije.

Mala je vjerovatnoća da će američki saveznici i partneri popuniti tu prazninu, barem u doglednoj budućnosti. Također, smanjenje američkih trupa dovodi do ponovnih prijetnji od “terorizma”, što je zabrinjavajuća stvar nakon američkog povlačenja iz Afganistana i stalne nestabilnost u Siriji, Iraku, Libanu, Jemenu i Libiji.

Alternative američkoj vojnoj prisutnosti u regiji

Izvještaj CSIS-a predstavlja tri alternative za budućnost američke prisutnosti na Bliskom istoku:

• Svođenje na minimum: podrazumijeva povlačenje gotovo svih američkih trupa s Bliskog istoka i smanjenje njihovog broja na manje od 5.000 vojnika kako bi se mogli baviti pitanjem bilo kakvih prijetnji iz kojih bi se mogle izroditi opasnosti za američke interese.
• Ograničeni angažman: podrazumijeva američku vojnu prisutnost koja se procjenjuje na 20.000 do 30.000 vojnog osoblja, a njihov cilj bi bio da se bave nizom pitanja koja odnose na interese SAD, poput praćenja i suprotstavljanja suparničkim zemljama u regiji, kao što su Kina, Rusija i Iran.
• Snažni angažman: pretpostavlja prisutnost SAD-a sa 40.000 do 50.000 pripadnika vojnog osoblja sa ciljem odvraćanja Irana, “terorističkih prijetnji” i odgovora na iste, zatim nadziranje i suprotstavljanje ruskim i kineskim aktivnostima te zaštitu slobode plovidbe.

Nakon evaluacije rizika i koristi koje nose ove opcija, izvještaj dolazi do glavnog zaključka: interesi Washingtona na Bliskom istoku više nisu toliko važni kao prije desetak godina, iako i dalje postoje brojni ključni interesi.

Scenariji i misije

Izvještaj se dotakao i nekoliko scenarija koji bi mogli potaknuti Washington da poveća svoju vojnu prisutnost u regiji:

• Sukob s Iranom u Zaljevu.
• Ponovna pojava “selefijsko-džihadskih” aktivnosti.
• Posrednički rat s Rusijom u zemljama Levanta.
• Ponovno pojavljivanje “terorističkih grupa” iz Afganistana.
• Izvještaj se također osvrće na interese koje Washington ima na Bliskom istoku, te poziva američku vojsku da se usredotoči na četiri zadatka:
• Pratiti i suprotstaviti se kineskoj i ruskoj aktivnost.
• Pomaganje partnerima da odgovore i odvrate “iransku agresiju”, kako je to opisano.
• Ometati i oslabiti “terorističke organizacije” koje prijete interesima Washingtona.
• Zaštita slobode plovidbe i pristupa nafti.

Prilagođena prisutnost uz tehničku podršku

U izvještaju se zaključuje da Sjedinjene Američke Države moraju održavati prilagođenu prisutnost, koja će odgovarati uvjetima i krizama u regiji. Ukupan broj snaga bi se trebao kretati između 20 i 30 hiljada vojnika.

U izvještaju se traži da u Iraku ostane otprilike 2.500 američkih vojnika, koji će u osnovi biti uključeni u pružanje zračne podrške, obuke, savjetovanje i pružanje pomoći iračkim snagama.

Izvještaj je također skrenuo pažnju na potrebu održavanja ograničene američke vojne prisutnosti u Siriji kako bi se suprotstavilo rastućem iranskom utjecaju u regiji, te da bi se održala ravnoteža regionalnih sila.

Izvještaj CSIS-a savjetuje američku administraciju da nastavi jačati svoje kibernetičke sposobnosti (tehničke i elektroničke) zajedno s partnerima i saveznicima, pogotovo ako se uzme u obzir da Kina i Rusija posjeduju velike kibernetičke i antisvemirske sposobnosti koje se mogu koristiti na Bliskom istoku protiv Sjedinjenih Američkih Država i njihovih partnera.

Iran je također udvostručio svoje ofanzivne cyber sposobnosti i posjeduje neke antisvemirske kapacitete, predvođene zračno-svemirskim snagama Iranske revolucionarne garde.

Na kraju, u izvještaju se napominje da, dugoročno posmatrano, stav SAD-a o raspoređivanju svojih snaga na Bliskom istoku treba biti fleksibilan. Različiti događaji, poput nuklearnog sporazuma s Iranom, ili toga da Kina ne nastoji ostvariti vojni utjecaj u regiji, ili kontinuirano slabljenje “terorističkih grupa”, mogu potaknuti Sjedinjene Američke Države da usvoje strategiju smanjenja svojih snaga na Bliskom istoku.