Dejan Jović: Milanović retuđmanizira Hrvatsku, Zagreb ne može pisati zakone BiH

Hrvatska bi, ukoliko želi prijateljske odnose s Bosnom i Hercegovinom, trebala definitivno prihvatiti da između dvije zemlje postoji granica, smatra politolog i analitičar iz Zagreba.

Hrvatska bi svako eventualno uplitanje druge zemlje u svoj izborni zakon smatrala nepoželjnim, tvrdi Dejan Jović (Pixsell)

“Hrvatski predsjednik Zoran Milanović provodi retuđmanizaciju hrvatske vanjske politike, no ipak treba znati da su njegove ustavne ovlasti ograničene i daleko manje od onih koje ima vlada. Hrvatska bi, ukoliko želi prijateljske odnose s Bosnom i Hercegovinom, trebala definitivno prihvatiti da između dvije zemlje postoji granica i da je Bosna i Hercegovina druga država, a ne neka teritorija unutar koje se može djelovati kao da se radi o vlastitoj zemlji.”

To je u intervjuu za Al Jazeeru rekao politolog i analitičar Dejan Jović, redovni profesor na Fakultetu političkih znanosti iz Zagreba, komentirajući stalnu pažnju i kontroverzne istupe predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića o Bosni i Hercegovini, kao ukupni odnos te zemlje prema njenom susjedu.

“Za Hrvatsku vanjsku politiku Bosna i Hercegovina je stalno drugo pitanje. Uvijek postoji prvo pitanje, koje se odnosi na glavne vanjskopolitički ciljeve Hrvatske, a to su bili od 1990-ih do danas, recimo, postizanje neovisnosti, ili reintegracija teritorija, ili ulazak u Europsku uniju i NATO. Ali, od ‘90-tih godina prošlog stoljeća na dalje konstantno je Bosna i Hercegovina pitanje broj dva. Kroz taj period imali smo vrlo različite faze i aktere. Imali smo Stjepana Mesića, Vesnu Pusić, Ivu Josipovića, koji su bili sasvim drugačiji prema Bosni i Hercegovini u odnosu na, recimo [prvog predjednika Republike Hrvatske] Franju Tuđmana i, sada, Zorana Milanovića“, kaže Jović.

  • Kako biste ocijenili Milanovićevu retoriku kada govori o Bosni i Hercegovini, a koja, kao prema nekom pravilu, izazove buru negativnih reakcija?

– Rekao bih da Milanović pokušava stvoriti kontinuitet s Tuđmanom. On ‘retuđmanizira’ tu politiku i istovremeno je ‘demesićizira’, jer napušta politiku koju je Mesić imao u odnosu prema Bosni i Hercegovini.

  • Kako je došlo do takvog drastičnog zaokreta?

– To je teško pitanje. S jedne strane, postoje sistemski razlozi, a s druge vjerojatno i neki osobni. Otkako je ušla u EU, Hrvatska smatra da može slobodnije i samostalnije voditi politiku prema Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Zapadnog Balkana, jer ne mora više pokazivati da je kooperativna, nego može iskoristiti svoju novu poziciju članice EU-a da bi postigla svoje specifične nacionalne ciljeve.

Drugo, ona nije napustila etnopolitiku, a u vanjskoj politici etnopolitički pristup znači da se etničke grupe podiže na status aktera u međunarodnim odnosima. To je pristup koji naciju smatra važnijom od državnih granica. Jedino se tako može objasniti tolika pažnja u odnosu na ono šta se dešava u unutrašnjoj politici Bosne i Hercegovine. Izborni zakon je u svakoj zemlji unutrašnje pitanje. I u Hrvatskoj je, također. I ovdje ima mnogo onih koji su nezadovoljni postojećim hrvatskim Izbornim zakonom, a Hrvatska bi svako eventualno uplitanje druge zemlje u to pitanje smatrala nepoželjnim. Ali, u slučaju Hrvata u Bosni i Hercegovini kao da se ne prihvaća da oni žive u drugoj zemlji i da država državi ne može propisivati zakone, pa ni izborne. Dakle, kao da se ne vidi da između Bosne i Hercegovine i Hrvatske postoji granica, da je priznanje Bosne i Hercegovine ujedno i priznanje njenih granica, koje su ujedno i granice legitimnosti kad se radi o određivanju politike.

Osim toga, meni se čini da Milanović pokušava osvojiti simpatije desnice, koja se osjeća napuštenom zbog [hrvatski premijer Andrej] Plenkovićeve politike, koja desnici izgleda suviše liberalnom, europskom i suviše prijateljskom prema manjinama, posebno Srbima iz Hrvatske, s kojima je Hrvatska demokratska zajednica [HDZ] u koaliciji i na vlasti. Dakle, Milanović se pokušava pokazati kao novi Tuđman, veći desničar i od HDZ-a. I to je dosta paradoksalno. U najvećem škripcu se tu nalazi [predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine] Dragan Čović. On vodi HDZ BiH, dakle sestrinsku stranku Plenkovićevoj, pa ga Milanović stavlja u poziciju da bira između HDZ-a Hrvatske i Milanovića, koji se predstavlja kao veći zagovornik Hrvata u Bosni i Hercegovini.

  • Milanović je mnogo puta do sada isticao da je prijatelj Bosne i Hercegovine i da joj želi najbolje. Ako je već tako, jesu li njegove izjave i ideje pravi pristup odnosu prema Bosni i Hercegovini i njenim unutrašnjim problemima?

– Mislim da su razumni ljudi u Hrvatskoj, a takvih je ipak većina, prestali uzimati suviše u obzir to što govori Milanović o bilo kojoj temi. Jer, on govori svaki dan, i to na način koji je za neke uvredljiv, a za mnoge neprimjeren funkciji predsjednika Republike. Prilično je velik broj aktera u hrvatskoj politici, posebno onih iz reda manjina, posebno srpske, pa i iz civilnog društva, predstavnika raznih udruga progresivne orijentacije, pa i antifašista, borkinja za prava žena, intelektualaca koji kritički analiziraju politiku i drugih… koje je Milanović uvrijedio ili htio poniziti i “poništiti”.

Žao mi je što njegove izjave uznemiravaju ljude u drugim zemljama, ali mogu im poručiti da je možda najbolje jednostavno početi ignorirati Milanovića. Na kraju, Vlada Hrvatske je ta koja vodi politiku u Hrvatskoj.

  • Kažete da su ‘razumni’ u Hrvatskoj prestali slušati Milanovića, no, prema rezultatima nedavne ankete, Milanović je najpopularnji političar u zemlji. Kako to objasniti?

– Da, ali njegova popularnost ipak pada, barem je tako bilo u posljednjih mjesec dana. Ako se usporedi s popularnosti prethodnih predsjednika, daleko je niža od njihove. U Hrvatskoj, ako ste predsjednik, morate napraviti neku veliku grešku da ne budete popularni. Predsjednik nema opoziciju, za razliku od premijera, koji je ima, a oni koji nemaju opoziciju lako mogu postati popularni – sve dok ne dođe do momenta izbora. Onda i oni koji su vrlo popularni ponekad izgube, kao što je bio slučaj s predsjednikom [Ivom] Josipovićem. I obrnuto – ponekad se netko “nepopularan” probije na vrh, kao što je bio slučaj s Mesićem.

  • Milanović najavljuje i blokadu mogućeg ulaska Finske i Švedske u NATO, zbog izostanka izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Je li to moguće?

– Moguće je, ali je malo vjerojatno. U sadašnjim okolnostima NATO-u treba jedinstvo zbog rata u Ukrajini. Postoje geopolitički razlozi da se neke zemlje takoreći nabrzinu uključe u Alijansu, poput Švedske i Finske. Mislim da su veoma male šanse da se Hrvatska uspješno suprotstavi tom zajedničkom cilju svih ostalih 29 članica NATO-a. I Vlada procjenjuje da bi to za reputaciju Hrvatske bilo vrlo loše, posebno jer se ovdje radi o unutrašnjem političkom pitanju druge zemlje, kao što je izborni zakon.

  • Pomalo je nejasan pristup Evropske unije prema problemu konstutivnosti u Bosni i Hercegovini, koji najviše potencira Hrvatska. Kako objasniti činjenicu da je EU u Strateški kompas uključio hrvatske primjedbe o Bosni i Hercegovini i termin ‘konstitutivnih’ naroda, iako se radi o suprotnosti s evropskim načelima?

– U principu, Hrvatska je članica EU-a, i to joj daje mogućnost da sudjeluje u odlučivanju. U nekim stvarima morate popustiti, ali i drugi negdje popuste vama. Upravo u tome je korist od članstva u takvim organizacijama. No, pitanje je možete li bolje postići svoje ciljeve nekim blokiranjima ili kooperativnošću i kompromisima. Ukupno gledano, EU ne stoji na poziciji daljnjih dijeljenja u Bosni i Hercegovini i favoriziranju neke etnopolitike.

  • Šta se može očekivati od hrvatskih vlasti, najprije Milanovića, kako se budu bližili izbori u Bosni i Hercegovini prema postojećem Izbornom zakonu?

– Ne bih bio iznenađen ničim, ali kažem, on ima ograničenu moć utjecaja. Može utjecati na javno mnijenje i eventualno generirati dodatno nezadovoljstvo, ali u operativnom smislu ne donosi odluke.

  • U jeku revolta hrvatskih političara zbog Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, stigla je najava Željke Komšića da će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Šta od Hrvatske možemo očekivati ukoliko ponovo bude izabran?

– Komšić se ovdje praktički tretira kao persona non grata. Nitko ga ne prima, pa čak niti opozicione partije. To je dosta zanimljivo, da niti Socijaldemokratska partija [SDP] nema neku želju da se sastane s njim. Ako ponovno bude izabran, to će u Hrvatskoj, naročito pod utjecajem Milanovićeve retorike, biti shvaćeno kao još jedan element zaoštravanja odnosa.

  • Kakva bi, po Vašem mišljenju, trebala biti zaista konstruktivna i prijateljska politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini?

– Svaka zemlja koja drugoj želi dobro treba tu drugu zemlju tretirati kao potpuno suverenu i s njom graditi prijateljske odnose, što uključuje kompromise gdje je potrebno. Glavno je da se shvati da država državi ne može naređivati po pitanju njenih zakona. Unutrašnja pitanja u toj drugoj zemlji ne bi trebala biti tema u Hrvatskoj, a posebno ne izvor sekuritizacije, to jest prebacivanja političkih pitanja u sferu sigurnosti. Nema nikakvih dokaza da Bosna i Hercegovina predstavlja neku sigurnosnu prijetnju Hrvatskoj.

Unutrašnji odnosi su ipak takvi da – bez obzira na političke probleme – nema pokušaja obnove nasilja, što je velik uspjeh za zemlju koja je imala tako nasilnu nedavnu prošlost. Bilo bi važno da Hrvatska u odnosu prema Bosni i Hercegovini uvidi ono što je i sama priznala činom priznanja te zemlje, a to je da postoji granica između tih dviju zemalja i da to nije sve jedna teritorija unutar koje se može djelovati kao da se radi o vlastitoj zemlji.

  • Vi već dugo zagovarate ulazak svih zemalja Zapadnog Balkana u EU, a prije nekoliko dana to je rekao i slovenski predsjednik Borut Pahor. Da li je sada pravi trenutak za to?

– Sve zemlje Zapadnog Balkana trebaju što prije ući u EU – i to zajedno. Ne jedna po jedna, nego zajedno. Za to postoje geostrateški i identitetski razlozi. To bi bila najbolja poruka svima koji su prošli ili prolaze kroz rat da imaju perspektivu da svoje probleme riješe u okvirima Europske unije.

Izvor: Al Jazeera