Ed Vulliamy: Zapad nije naučio lekcije iz rata u Bosni i Hercegovini

“Kada bi Peter Handke rekao da je George Floyd kriminalac koji je zaslužio da ga ubiju, svijet bi pobjesnio, ali na ono što priča o Srebrenici niko ne reaguje. Zašto? Kako je moguće da Olga Tokarczuk, koja se bori za prava žena, u Stockholmu plješće tom Handkeu, dok ‘Majke Srebrenice’ ispred protestuju”, pita se Ed Vulliamy, jedan od najuglednijih britanskih novinara koji je devdesetih pratio rat u Bosni i Hercegovini.

Jedno od pitanja na koja pokušava pronaći odgovor, dok osuđuje rusku invaziju na Ukrajinu, jeste i ono: gdje je devedesetih bila ujedinjenost i podrška Zapada za Bosnu i Hercegovinu?

Vulliamy, koji je bio među novinarima koji su 1992. otkrili postojanje koncentracijskih logora Omarska i Trnopolje, a koji je kasnije postao prvi novinar koji je o svojim saznanjima svjedočio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, tome je nedavno posvetio svoju kolumnu za The Guardian.

“Bilo je i više nego dovoljno razloga za vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini, cijeli svijet je bio svjestan da bi samo 48 sati zračnih napada na strateške mete poput okoline Sarajeva, Bihaća, Goražda i neke vojne baze preko Drine zaustavilo rat i spasilo 100.000 ljudskih života, milion uništenih kuća i tri godine života ljudi”, kaže u razgovoru za Al Jazeeru, navodeći da je mnogo sličnosti, ali i razlika.

• Postavili ste pitanje ujedinjenosti i znatno veće podrške Zapada Ukrajini, nego što je to bio slučaj devedesetih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Jeste li u međuvremenu došli do odgovora i koliko je izgledno da, kako ste to i sami naveli, odgovor možda leži u činjenici da Putin raspolaže nuklearnim oružjem?

– Kada članovi Parlamenta Velike Britanije aplaudiraju Volodimiru Zelenskom smuči mi se, jer njemu ne trebaju aplauzi, već vojna pomoć. I to ne samo slanje oružja, već prava vojna podrška. U glavi imam dva glasa – jedan na osnovu onoga što se dogodilo u Bosni i Hercegovini koji mi govori da je najbolje da se NATO umiješa, jer vjerujem da bi za 72 sata pomela svu tehniku, tenkove i ostalo rusko oružje. Treba ih napasti tako snažno da ne znaju gdje su i šta rade. Drugi glas mi, na osnovu iskustva iz Iraka, govori da pričekamo malo i razmislimo o posljedicama. Osoba sam koja je sa istom strašću bila protiv rata u Iraku, ali za NATO intervenciju u Bosni i Hercegovini.

Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju bilo je i više nego dovoljno razloga za vojnu intervenciju, cijeli svijet je bio svjestan da bi samo 48 sati zračnih napada na strateške mete poput okoline Sarajeva, Bihaća, Goražda i neke vojne baze preko Drine zaustavilo rat i spasilo 100.000 ljudskih života, milion uništenih kuća i tri godine života ljudi. Isto tako je cijeli svijet je znao da je rat u Iraku katastrofa.

Ono što Putin ne razumije, a što tada (George) Bush i (Tony) Blair nisu razumjeli jeste da ne možete tako lako osvojiti jednu zemlju, čak je i Hitler naišao na nevjerovatan otpor u Francuskoj, tako da, prije nego kažem da li ili ne treba podržati vojnu intervenciju u Ukrajini, treba razmisliti o posljedicama. Što se same Ukrajine tiče, posljedice vojne intervencije mogle bi biti katastrofalne, jer bi takva intervencija mogla završiti nuklearnim ratom. Vjerujem da je njihovo strateško nuklearno naoružanje toliko staro da bi se vjerovatno srušilo prilikom ispaljivanja, ali bez obzira na to u kakvom je stanju ruski nuklearni arsenal, jednostavno se ne isplati rizikovati da saznamo.

Ako poredimo Bosni i Hercegovinu i Ukrajinu, moramo uzeti u obzir da Radovan Karadžić i Slobodan Milošević ne samo da nisu imali nuklearno oružje, već nisu imali ni avijaciju zbog zabrane letenja. Jednostavno ni sam ne znam… sa jedne strane bilo bi dobro, a sa druge je prevelik rizik od nuklearnog rata – a svi znamo šta bi to značilo. Ono što je još jedna od razlika između Bosne i Hercegovine i Ukrajine jeste da se stvari u Ukrajini odvijaju puno brže. To je zato što Rusi imaju bolje oružje i avijaciju, da su Srbi imali takvo oružje i avijaciju, ko zna na šta bi Sarajevo tek tada ličilo.

• Možda je Zapad naučio određene lekcije na Balkanu devedesetih…

– Zapad nije naučio ništa. Rat u Bosni i Hercegovini nije ih ničemu naučio. Tony Blair vjerovatno vjeruje da je na Kosovu ispravio greške koje je napravio u Bosni i Hercegovini. Mislim da o Bosni i Hercegovini niko i ne misli. Situacija u Ukrajini je užasna, a onda ljudi pitaju šta ćemo za Jemen, Siriju… Ja im kažem da upravo u tome i jeste poenta – samo zato što nismo bili dovoljno hrabri ili pametni da reagujemo u Jemenu, ne znači da ne trebamo reagovati na Ukrajinu. Neki kažu da su se ljudi digli zato što je Ukrajina dio Evrope i to je tačno. Upravo zbog toga i trebamo više obratiti pažnju, jer Ukrajina jeste dio Evrope. Ne mislim da je to rasistički stav – rasistički bi bilo da budemo za Putina, ali da ne ulazim sada u to.

Rat u Ukrajini je važan za nas – prvo jer se upravo dešava, a drugo zato što bilo ko ko je na neki način “okusio” rat u Bosni i Hercegovini ne može ostati ravnodušan prema ratu u Ukrajini. Ono što se samo nameće kao pitanje jeste zašto se sada cijeli svijet digao na noge, a tada je ostao nijem, posebno ako znamo da na neki način iza oba sukoba stoji Rusija. Naravno da ne treba praviti utrku u smislu ko je više stradao. U Ukrajini se nije desio genocid kao u Srebrenici – bar ne još uvijek i molim se svakog dana da se tako nešto i ne dogodi, mada se možda već dogodilo, ali mi to ne znamo. Još jednom ponavljam – nije takmičenje, ali ako ćemo biti iskreni, isti Zapad koji je bio ravnodušan prema Bosni i Hercegovini, a nije isključeno ni da je i sarađivao s agresorom, sada podržava Ukrajinu. Odluke Zapada tada su u jednoj mjeri išle na ruku agresoru.

Ne znam zašto Bosna i Hercegovina nije važna. Bošnjaci će reći zato što su muslimani, ali ne mislim da je to razlog. Možda je jedan od razloga to što su znali da se rat u Bosni i Hercegovini neće preliti na ostatak Evrope, dok je u Ukrajini drugačije. Ipak, ne mogu da shvatim zašto se nisu angažovali ako su mogli zaustaviti rat.

• Fotografije ubijenih civila iz Buče i Mariupolja šokirale su svijet ovih dana. Kažete kako se nadate da se Srebrenica neće ponoviti u Ukrajini, no upravo je ovih dana Ministarstvo odbrane Ukrajine saopćilo da scene iz Buče podsjećaju na Srebrenicu, dok je ukrajinski predsjednik optužio Rusiju za genocid. Mnogo puta nakon Srebrenice čuli smo ‘nikad više’, no izgleda da je to samo fraza.

– To je filozofsko pitanje. Mogli ste reći “nikad više” nakon ratova u Srednjem vijeku ili nakon bilo kojeg drugog rata, ali to je jednostavno u prirodi čovjeka i samo je pitanje vremena kada će se dogoditi. Mislim da ta rečenica donosi previše optimizma ljudima, a ja sam na teži način naučio da nije istinita. Uostalom, šta je to uopće rat? Nakon rata u Bosni i Hercegovini istraživao sam trgovinu narkoticima u Meksiku gdje je u posljednjih 15 godina 300.000 ljudi ubijeno, a 80.000 nestalo. Ipak, ljudi normalno žive svoj život, idu na posao, pijacu, studiraju, igraju fudbal… Dakle, po svim parametrima u Meksiku nije rat, ali je poginulo stotinu hiljada ljudi.

Jedna od posljedica rata u Bosni i Hercegovini je Međunarodni krivični sud u Haagu na kojem sam devet puta svjedočio, naivno se nadajući da će taj sud donijeti pravdu i da će se zbog toga stvari promijeniti nabolje.

Sada kada gledam dešavanja u Ukrajini mogu zaključiti tri stvari – prvo i najvažnije, a to su često govorili tužioci i sudije u Hagu, je da zločinci neće ostati nekažnjeni za svoja zlodjela. Međutim, izgleda da se ni Bin Laden, ni Assad, ni Putin nisu pretjerano zabrinuli da će ih pravda stići. Druga stvar, kada sam se sa preživjelima iz Omarske i Trnopolja sreo tokom suđenja za zločine počinjene tamo bio sam fokusiran na to da govorimo o svim važnim stvarima i zločinima počinjenim u logorima. Međutim, jedna mudra gospođa me pitala koliko advokati zarađuju na meni i tek poslije sam shvatio da je sud u Hagu zapravo osnovan zbog sebe, a ne zbog njih. Sud u Haagu nije ispunio svoj osnovni cilj, a to je da kazni zločince i donese pravdu zločincima. Treće je genocid – u nekim ratovima s najviše žrtava u kojima su počinjeni najmonstruozniji zločini nije počinjen genocid. Naprimjer, Prvi svjetski rat, bez obzira na žrtve, nije bio genocidan, dok je Drugi svjetski rat bio genocidan samo Jevrejima. Također, u Haagu je presuđeno da je samo u Srebrenici počinjen genocid, a ako u Rogatici, Foči, Prijedoru, Višegradu, Vlasenici i drugim mjestima nije bilo genocida, ja ne znam šta je to genocid Haagu. Mislim da je Haag tu napravio ogromnu grešku, međutim sada mogu napisati da je Karadžić ratni zločinac koji je počinio genocid i niko me ne može tužiti jer je presuđen za svoje zločine.

S druge strane, ne znam da li Putin ima namjeru da uništi jedan narod ili rasu. No, moji strahovi su da ako Zelenski iz očaja popusti Putinu i preda mu regiju Donbasa, odnosno ako potpiše neku vrstu “ukrajinskog Daytona”, to neće značiti kraj sukoba jer Ukrajinci to jednostavno neće prihvatiti.

Žao mi je što je Alija Izetbegović pod pritiskom Richarda Holbrookea 1995. zaustavio Peti korpus, pitao sam se zašto jednostavno nije rekao da je “telefonska veza loša, da ne čuje naređenja” i krenuo dalje. Mislim da je to jedna od stvari o kojima Bošnjaci trebaju više pričati – zašto su Atif Dudaković i Mehmed Alagić poslušali naređenje da stanu, jer da nisu ne bi bilo entiteta Republika Srpska. To je nešto o čemu koji su se zasitili sukoba više ne razgovaraju, ali sada kada vidimo šta se dešava u Ukrajini, jasno nam je da je to neophodno. Ako Zelenski potpiše sporazum da spasi živote, a narod Ukrajine ne bude zadovoljan dogovorom, sukob nikada neće prestati.

• Sve se to dešava u sedmici u kojoj se obilježava opsada Sarajeva, čiji građani snažno stoje uz Ukrajince. Zbog čega mislite da ne postoji bolje vrijeme za takve komemoracije?

– Zbog toga što se ovogodišnja komemoracija događa u vrijeme sukoba u Ukrajini i nosi poruku da se to što se dogodilo Bosni i Hercegovini devedesetih može dogoditi bilo gdje. Ljudi kojima se ovih dana bude sjećanja na sve što su prošli vide da se iste stvari dešavaju u Ukrajini. Vjerujem da, jer se to i meni dešava. Kada čujem zvuk granate na TV-u imam isti osjećaj koji sam imao u ratu. Previše je sličnosti – od arhitekture do stila života.

• Mislite li da će se odnos Zapada prema Bosni i Hercegovini promijeniti nakon ruske invazije na Ukrajinu?

– To je jako dobro pitanje i mislim da je krajnje vrijeme da se više angažuju. Poređenje Bosne i Hercegovine i Ukrajine nije vremenski razmaknuto. Milorad Dodik kao ruska marioneta radi sve kako bi spriječio Bosnu i Hercegovinu da napreduje prema Evropskoj uniji i NATO-u. Dayton, koji je donio nekakav mir, Dodiku je omogućio da opstruira napredak države. On je vjerovatno ohrabren porukama iz Rusije, a sve uz podršku Aleksandra Vučića. Oni znaju šta rade – njihov cilj je da od Banje Luke naprave Donjeck. Jedina razlika je u tome što ljudi iz Donjecka ne žele biti dio Rusije, dok ljudi iz Banje Luke sanjaju da budu dio Srbije. Da se ja pitam, pocijepao bih Dejtonski sporazum i ukinio Republiku Srpsku, jer se bojim da će se, ako Zapad ne bude reagirao odlučno i snažno, Ukrajina dogoditi u Bosni i Hercegovini.

Sa druge strane, ne treba se zavaravati da većina ljudi u Republici Srpskoj ne podržava Dodik. Dodik je izabran, kao što su izabrani Vučić i Putin, kao što su Britanci izglasali Brexit i o inteligenciji ljudi koji glasaju za njih ne treba govorti. Ne trebamo biti naivni, već prihvatiti stanje kakvo jeste, a to je da većina ljudi u Republici Srpskoj slavi zločince i želi se priključiti Srbiji. Zapad se jednostavno mora probuditi.