Istrage ratnih zločina u Ukrajini će uslijediti, ali kakvi će biti rezultati

Kako rat u Ukrajini odmiče sve se više spominju i zločini koji su se dogodili tokom rata. Sve se češće priča o ubistvima, mučenjima, silovanjima, masovnim grobnicama…

Sa svakim novim danom rata sve se više govori i o potrebi da se krivci za ratne zločine i njihovi nalogodavci otkriju i procesuiraju (EPA)

Rat u Ukrajini, ili kako su to u Rusiji nazvali “specijalna vojna operacija”, sa svom svojom žestinom traje već mjesec i pol. Iz dana u dan svjetski mediji izvješćuju o razaranjima gradova u Ukrajini pri čemu se najviše spominju Harkov, Mariopulj, Borodjanka… Uslijed žestine vojnih djelovanja ti gradovi gotovo da više i ne postoje.

Kako rat u Ukrajini odmiče sve se više spominju i ratni zločini koji su se dogodili tijekom rata. Sve se češće priča o ubojstvima, mučenjima, silovanjima, masovnim grobnicama… Prije nekoliko dana objavljen je snimak zarobljenih ruskih vojnika kojima je pucano u noge.

Ipak, posljednjih nekoliko dana cijeli svijet priča o zločinu u gradu Buča gdje je poslije povlačenja ruske vojske pronađeno više tijela ubijenih civila. Tijela ubijenih pronalažena su na ulici, u dvorištima, u podrumu… Govori se i o masovnoj grobnici s više stotina tijela ubijenih. Rezultat svega je da su brojni svjetski čelnici oglasili se sa zahtjevom za provođenje neovisne istrage.

Traže se istrage

Sa svakim novim danom rata sve se više govori i o potrebi da se krivci za ratne zločine i njihovi nalogodavci otkriju i procesuiraju. Međutim, hoće li to sve baš tako ići veliko je pitanje. Jedan od primjera što se i kako radilo da se otkriju i procesuiraju ratni zločini su i prostori bivše Jugoslavije gdje je u ratovima 90-ih godina počinjeno na stotine, ako ne i tisuće ratnih zločina. Do danas su brojni počinitelji i nalogodavci odgovarali za njih, ali je činjenica da je i velika većina zločina do danas ostala neistražena, a krivci i nalogodavci nekažnjeni. Ipak, mnogi od zločinaca su i odgovarali za svoja nedjela. Upravo stoga su i iskustva osoba uključenih u razotkrivanje ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, suđenja, potraga za dokazima od velike važnosti.

Nataša Kandić je osnivačica Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda koja je od prvih dana rata u bivšoj Jugoslaviji uključena u prikupljanje dokaza počinjenih ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U svemu tome je uloga FHP tijekom proteklih 30 godina od iznimne važnosti. Govoreći o prikupljanju dokaza Kandić kaže kako je se tijekom rada suočavala s brojnim izazovima i problemima koji su otežavali rad. Prisjetila se i kako je zajedno s još nekoliko istražitelja u prosincu 1991. godine bila u Vukovaru kada se već znalo za masovnu grobnicu na Ovčari. Unatoč tome, situacija u gradu je bila takva da nisu mogli doći na mjesto grobnice nego su pokušali od prolaznika doznati više. Ukazuje i na problem nedostatka materijalnih dokaza, svjedoka i sličnoga.

Puno problema

“Govori se o formiranju komisije sa svetskim ekspertima koja bi se bavila ratnim zločinima. Treba videti šta će od toga biti, ali mislim kako se već sada mora krenuti na teren i početi prikupljati dokaze. U nekim delovima Ukrajine situacija je takva da se već sada može krenuti sa radom. Mora se što pre doći do svedoka zločina, uzeti njihove iskaze, razgovarati sa svima koji nešto znaju ili su nešto videli. Mislim kako će veliku, ako ne i ključnu ulogu, u razotkrivanju ratnih zločina imati nevladine organizacije”, rekla je Kandić.

U isto vrijeme ukazuje i na neke stvari koje su, kako kaže, umnogome različite od stanja na prostorima bivše Jugoslavije. Pojašnjava kako se za građane koji morali izbjeći iz svojih domova u najvećoj mjeri znalo gdje odlaze i gdje se nalaze. To su najčešće bili razni kampovi. Ukrajinci koji su morali pobjeći iz svojih domova rašireni su širom Europe, a za mnoge od njih se niti ne zna gdje se nalaze. Dodaje i kako su tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji prethodno prikupljali određena saznanja po medijima, a onda kroz razrađenu metodologiju provjeravali prikupljene podatke.

“Jedan podatak koji se sazna na terenu otkriva drugi i tako se istraga nastavlja i širi. Vrlo često je jedna osoba videla samo deo nečega, a druga opet neki drugi deo. Jako teško je sklopiti sliku. Radi se o izuzetno kompleksnom i zahtevnom poslu koji ne može svako raditi. Biće potrebno i vreme da se određeni zločini razotkriju i pronađu odgovorni. Uz sve to jako je malo informacija sa terena koje dolaze usprkos činjenici da svi imaju mobitele. Jedna strana tvrdi jedno, a druga da je sve izmišljeno i izlazi sa svojim dokazima i tako u krug”, kaže Kandić.

Nemoguća misija

Višegodišnje iskustvo u prikupljanju dokaza za ratne zločine ima i Centar za istraživanje ratnih zločina iz Vukovara. Oni su tijekom svoga djelovanja prikupili brojne dokaze koje su proslijedili sudovima i Državnom odvjetništvu. Isto tako u sklopu svoga djelovanja podigli su 15-ak kaznenih prijava s ukupno više od tisuću osoba koje su sumnjičili za razne ratne zločine. Sve su te prijave predane Državnom odvjetništvu i sve su odbačene. Predsjednik Centra za istraživanje ratnih zločina Danijel Rehak ističe kako je uvijek bilo teško dokazati ratne zločine, a da je sada još teže.

“Nema svjedoka, nema snimaka, nema nikakvih dokumenata. Nema ničega. Uz to i oni svjedoci koji su ranije davali izjave sada su već stari, bolesni, a mnogi među njima su i preminuli. I vrijeme čini svoje pa je mnogim preživjelima sve teže govoriti o tim temama. Postalo je nemoguće osuditi nekoga za ratni zločin”, kaže Rehak.

Pojašnjava kako su u radu nailazili na niz nelogičnih situacija kada su i imale određenih informacija. Među njima su i one da su znali kako je određena osoba odvela nekoga i da se od toga trenutka odvedenoj osobi gubi svaki trag. Iako su prijavljivali odvedene osobe oni bi se branili da su svoje zatočenike nekome predali i tu sve staje. Dodaje kako za ratne zločine nisu odgovarali niti generali JNA koji su odgovorni za razaranje Vukovara i niza drugih gradova i sela 90-ih godina prošlog stoljeća. Slično su prošle i tužbe protiv odgovornih za ustrojavanje logora i sve ono što se u njima događalo.

“Ponekad imam osjećaj da bi iz Državnog odvjetništva željeli da ja dovedem ljude koji su nestali kako bi se nešto dokazalo. Sud jednostavno želi imati sve crno na bijelo. Kako god, Centar i dalje djeluje te nastavljamo prikupljati potrebne dokaze koliko god to teško bilo. Želimo samo da se sazna istina, ali mi je ipak najviše žao nestalih ljudi. Na žalost, jako veliki broj odgovornih za ratne zločine nikada za njih neće odgovarati. Tako je bilo poslije svakoga rata, tako je i poslije Domovinskog rata, a tako će biti i poslije rata u Ukrajini”, smatra Rehak.

Ukazuje i kako će pri istraživanju ratnih zločina u ratu u Ukrajini dodatni problem predstavljati i činjenica što je Rusija velika država koja se mnogo toga pita i da se pri tome ne gleda jednako na “male” države i države poput Rusije, SAD-a, Kine… Smatra kako će u svemu tome značajnu ulogu imati politika i razni interesi.

Rusija i SAD zaštićeni

Jedan od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika Anto Nobilo, koji je u karijeri i branio neke od optuženih za ratne zločine, a radio je i kao državni tužitelj, kaže kako je predmet tužiteljstva u kojemu je netko optužen za ratni zločin, i ako je on pravilno odrađen, gotovo nemoguće braniti. Razlog tome je što se u takvim predmetima tužitelji jako dobro pripreme, a to rade jer se radi o najtežim kaznenim djelima. Tvrdi i kako se svaki ratni zločin, ukoliko postoje dokazi, može razotkriti a odgovorni kazniti.

“U svemu tome su ključni dokazi. Od njih sve polazi i s njima sve završava. Stoga nije dobro ovo populističko djelovanje kojemu svjedočimo u medijima. Potrebno je utvrditi činjenice odnosno kako su stradale osobe, radi li se o ratnom zločinu ili su stradali uslijed ratnih djelovanja. Treba istražiti tko je neposredni izvršitelj i ima li nalogodavaca. Slučaj treba graditi od temelja i uključiti forenziku pa gdje nas slučaj odvede. Drugim riječima, neophodno je skloniti politiku i omogućiti struci i profesionalcima da rade svoj posao”, pojašnjava Nobilo.

Kada je riječ o mogućim ratnim zločinima u Ukrajini, smatra kako će se većina njih moći istražiti na temelju dokaza u samoj Ukrajini, ali i da tu sve staje jer će svjetskim istražiteljima biti nemoguće ući u rusku vojsku. Ističe kako je to i prema međunarodnom pravu tako jer Rusija nije potpisala konvenciju Međunarodnog kaznenog suda tako da se njihove vojnike, časnike i ostale neće moći suditi.

“Tu konvenciju nisu potpisale niti Sjedinjene Američke Države. Oni na taj način štite svoje vojnike od mogućih izručenja. Samim tim vrlo sam skeptičan što će se u istrazi ratnih zločina moći napraviti u Rusiju jer Moskvu ništa ne obvezuje da dostavi tražene dokumente, dnevnike s ratišta, niti bilo što drugo. Na žalost najveću cijenu svega ovoga što se događa u Ukrajini, gdje se vodi rat Rusije i SAD-a, platiti će Ukrajinci”, istakao je Nobilo.

Jako malo osuđenih

Politički analitičar Žarko Puhovski kaže kako je činjenica da je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu, kao i da su počinjeni određeni ratni zločini.

Međutim, i on ukazuje na činjenicu da Rusija nije pristupila Međunarodnom kaznenom sudu te da će samim tim biti vrlo teško, ili nemoguće, nekoga od odgovornih osuditi za počinjene ratne zločine.

“I u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije počinjeni su brojni ratni zločine, tisuće njih, a samo je možda jedan posto ratnih zločinaca osuđen. Može se samo zamisliti kako bi prošao zahtjev nekoga suda da se sudi ruskom vojniku za neki od zločina i kako bi tekao sud ako do njega i dođe. Jednostavno tako nešto je nezamislivo. Uostalom, SAD su glavni zagovornik tih suđenja, a niti oni ne isporučuju svoje vojnike drugim državama”, zaključio je Puhovski.

Izvor: Al Jazeera