Tatar Anđelić: Svaka šutnja pred nepravdom i ugrožavanjem slobode je podrška agresiji

Profesorica i prevoditeljica Jasna Tatar Anđelić govori o 30 godina od početka opsade Sarajeva i antiratnima protestima koji su 1992. godine organizovani na Cetinju.

Ne možemo i ne smijemo čekati na nevolja zakuca na naša vrata da bismo se pobunili, kaže Jasna Tatar Anđelić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Prof. dr Jasna Tatar Anđelić je vanredna profesorica Univerziteta Crne Gore. Aktivno se bavi prevođenjem i od osnivanja sarađuje sa portalom Le Courrier des Balkans. Sudski je tumač i do danas jedina crnogorska prevoditeljka akreditovana pri institucijama Evropske unije za francuski i italijanski jezik. Priređivačica je knjige Nouvelle revue i Crna Gora.

  • Danas je 30 godina od opsade Sarajeva, najduže opsade u savremenoj istoriji. Bili ste srednjoškolka kada se to dešavalo, ali i sa svojim roditeljima učesnica i svjedok antiratnih protesta na Cetinju. Kako sa ove distance gledate na to vrijeme?

– Čini se da danas više nego ikada imamo obavezu i odgovornost da se sjetimo četverogodišnje sarajevske agonije i da o njoj, njenim uzrocima i posljedicama, govorimo svojim savremenicima i svojim potomcima u Crnoj Gori. Nažalost, aktuelna dešavanja dokazuju da većinska Crna Gora to do sada nije ni dovoljno glasno ni valjano činila. Meni su takvi propusti neshvatljivi jer, kao što ste naglasili, veoma se živo sjećam kako smo u tim danima u mojem gradu, Cetinju, istorijskom simbolu otpora svim oblicima neslobode, saosjećali sa Sarajlijama koji su ginuli pod snajperskom vatrom i granatama dojučerašnjih komšija i prijatelja i kako smo željno čekali svaku necenzurisanu vijest iz Bosne i Hercegovine.

Tada sam imala 16 godina i zajedno sa roditeljima i njihovim prijateljima učestvovala u aktivnostima crnogorskog antiratnog pokreta čija su okosnica bili intelektualci okupljeni oko Liberalnog saveza Crne Gore, formiranog godinu dana prije strašnih događanja u Bosni i Hercegovini. Prisustvo na skupovima, tribinama, čitanje i slušanje nezavisnih medija su početkom devedesetih davali osjećaj pripadnosti evropskim vrijednostima. Taj naš glas za slobodu, demokratiju, multietničku toleranciju zasnivao se na saznanju o tome da se naša zemlja oslanja na hiljadugodišnju istorijsku vertikalu Duklja – Zeta – Crna Gora koja nije ništa drugo nego priča o multikulturalnosti, različitosti i kulturnom bogatstvu, na svijesti da su i pravoslavne i katoličke crkve i džamije jednako naše i jednako važne, da su tolerancija i uzajamno poštovanje uslov opstanka i suživota.

Kada svemu tome dodamo jugoslovensku antifašističku tradiciju u kojoj smo vaspitavani, za nas je bilo suludo, kako je to Slavko Perović lijepo sročio na mitingu 1992, da nekome ništa ne znače pjesme Kemala Montena, Indeksa i Crvene jabuke i da zaboravlja kako se “Selma naginje kroz prozor” ili kako je prošetati mostarskom ćuprijom… Slobodna Crna Gora je, iako manjinska, itekako razumjela i podržavala Sarajevo pod srpskim granatama, kao što je par mjeseci ranije pjesmom molila Dubrovnik za oprost zbog sramnog učešća crnogorskih snaga u njegovoj opsadi.

Danas, 30 godina kasnije, na sve to gledam sa neskrivenim ponosom što sam, sa svojom porodicom, prijateljima i istomišljenicima bila na pravoj strani, ali i sa žalošću i nezadovoljstvom što nije učinjeno više na informisanju mladih generacija o svemu tome.

  • S obzirom da su državni mediji u Crnoj Gori tada izvještavali da se Sarajlije samobombarduju i samoubijaju, kako ste i na koji način dolazili do istine o ratovima koji su se vodili u neposrednom okruženju?

– Da smo u to doba imali društvene mreže, slike ubijenih sarajevskih civila ili srebreničkog genocida bi kružile kao što sada kruže strašni prizori iz Mariupolja i Buče. U pravu ste, tadašnji crnogorski mediji su sluganski ponavljali Miloševićevu ratnu propagandu u skladu sa zvaničnom politikom Crne Gore koja je podržavala rat u Hrvatskoj, pozivala na napad na Dubrovnik i podržavala ratnohuškačku politiku prema Bosni i Hercegovini.

Ipak, moram reći da je čak i u to doba svako ko je htio da traga za pravim informacijama mogao da ih nađe. Moji su roditelji čitali slobodne medije poput Monitora i Liberala, a od 1994. redovno slušali Radio Slobodna Evropa, dok su poslanici tadašnjeg Liberalnog saveza Crne Gore i Socijaldemokratske partije na sjednicama crnogorske skupštine sasipali istinu u oči svojim kolegama podržavaocima politike Slobodana Miloševića. Radio Cetinje se na našu sreću oglušivalo o naredbe o zabrane emitovanja muzike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa republičkog nivoa, zaštitivši nas na taj način od turbo folk terora, na čemu su im generacije Cetinjanki i Cetinjana posebno zahvalni.

Činjenica da je Savezna republika Jugoslavija bila pod internacionalnim embargom je svakom ko zdravorazumski razmišlja ukazivala da nešto s tom politikom ipak nije u redu, ali samo se Cetinje usuđivalo da digne glas. Pamtim da sam 1993. putovala vozom na studije u Novi Sad i da je u to vrijeme nošenje Monitora ili Liberala sa sobom predstavljalo pravi bezbjednosni rizik, pa su se moji na razne načine dovijali da mi dostave primjerke ovih glasila.

  • Koliko je tadašnji antiratni pokret u Crnoj Gori značio za crnogorsko društvo i za regiju?

– Iako su ti procesi bili duži i komplikovaniji nego što smo svi mi željeli, može se sa sigurnošću reći da je baš taj emancipatorski, slobodarski impuls koji je krenuo sa Cetinja doveo do novog okretanja Crne Gore vrijednostima zapadnoevropskih demokratija i rezlutirao obnovom njene nezavisnosti u mirnim i demokratskim uslovima u maju 2006. Istovremeno, on je regionu pokazao da je čak i ovdje, na balkanskoj vjetrometini, uprkos svim antagonizmima i bolnim posljedicama nacionalističkog divljanja devedesetih, moguć suživot i kretanje naprijed uz minimum zajedničkih interesa.

Kao što sam već rekla, zabrinuta sam što su se sve to sprovodilo sporo i površno, bez prave obrazovne strategije i ozbiljne kulturne politike, što je omogućilo da krhka ravnoteža lako bude poljuljana novim talasom uvezenog kleronacionalizma čemu upravo svjedočimo.

  • Na Cetinju građani od početka rata u Ukrajini svaki dan protestuju pozivajući na okončanje ruske agresije. Koliko su sudbine Bosne i Hercegovine od prije 30 godina i Ukrajine danas slične ?

– Neću reći ništa novo tvrdnjom da novi oblik velikosrpskog nacionalizma spakovan u ideju “srpskog sveta” samo regionalna kopija projekta “ruskog svijeta”. Taj projekat vidi suverene države Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru kao smetnju u ostvarivanju nacionalnog projekta i teži ih pretvoriti u sopstvene regije, osporavajući im pravo na identitet. Vrlo je slična retorika koja je prethodila ratu u Ukrajini, a vidimo posljedice su jednako zastrašujuće kao one u Bosni i Hercegovini devedesetih.

Protesti na Cetinju protiv rata u Ukrajini 2022. godine (Jasna Tatar Anđelić / Ustupljeno Al Jazeeri)

Protestujući protiv ruske agresije na nezavisnu državu, građani Cetinja i njihovi istomišljenici ponovo, nakon 30 godina, hrabro i uporno ustaju u odbranu istih vrijednosti. Mi smo uvjereni da braneći slobodu svakog čovjeka branimo i svoje pravo na slobodu. Smatramo da je to važno jer time učimo svoju djecu onome što su starije generacije prenijele nama. Znam da se sloboda brani i osvaja svaki dan, ali sam do prije par godina vjerovala da moja djeca neće morati da se suočavaju sa bezbjednosnom prijetnjom niti da marširaju ulicama za mir. Žao mi je što oni sada čine isto što i ja u njihovim godinama ali se istovremeno i ponosim njima i svim hrabrim mladim ljudima.

  • Kako Vam se čini izvještavanje medija u Crnoj Gori o ratu u Ukrajini?

– Zbog prirode prevodilačkog posla, pratim i međunarodne i regionalne i nacionalne medije i aktivna sam na mrežama. Crnogorski mediji su, baš kao i devedesetih, slika crnogorske političke i društvene scene, pa se u njima ogleda podijeljenost crnogorskog društva. Jedan broj medija, koji otvoreno propagiraju politiku “srpskog sveta”, plasiraju prorusku propagandu i opstaju na crnogorskoj medijskoj sceni uprkos upozorenjima EU sa kojom se Crna Gora za sada samo formalno usklađuje. S druge strane, procrnogorski mediji uglavnom prenose vijesti zapadnih medijskih agencija i ukrajinskih izvora i bez obzira na neminovnu površnost i senzacionalnost, usklađeniji su sa onim što se može naći u relevantnim zapadnoevropskim i američkim medijima. Tu su i društvene mreže sa bezbrojnim neprovjerenim informacijama.

Naglasila bih da, uprkos evidentnom hibridnom ratu, ako imate izgrađene kriterijume i malo medijske pismenosti, nije nemoguće pronaći kvalitetne informacije, baš kao što se to moglo i devedesetih, u težim uslovima. Žalosno je što ni jedan elektronski medij osim javnog servisa više nije u vlasništvu Crne Gore, ali se pogrešne političke odluke ne mogu više pravdati nedostatkom informacija.

  • Koji su Vaši lični motivi za učešće na ovim protestima danas kao i na onim prije 30 godina i koliko su oni formirali Jasnu Tatar Anđelić kakvu javnost poznaje?

– Danas, kao i prije 30 godina, svako ćutanje i saginjanje glave pred očiglednom nepravdom i ugrožavanjem slobode je podrška agresiji. Crna Gora i Cetinje to dobro znaju, jer su svoju autentičnost skupo plaćali kroz istoriju, do današnjih dana. U vrijeme jačanja ekstremne desnice svuda u Evropi, ne možemo i ne smijemo čekati na nevolja zakuca na naša vrata da bismo se pobunili, već moramo braniti slobodu i pravo na život tamo gdje su oni ugroženi, bilo da je to u Dubrovniku, Vukovaru, Sarajevu ili Mariupolju.

Moje su se vrijednosti kalile u mojoj primarnoj porodici i mojem gradu, a potvrđivale kroz sekularnost i sklonost ka preispitivanju svojstvene francuskoj kulturi koja me kroz edukativne i profesionalne izbore bitno odredila. One su moja duhovna vertikala i ne znam ko bih bila da nekim čudom nestanu.

Izvor: Al Jazeera