Gal Kirn: Putinova ličnost se počela iscrpljivati i urušavati

Premda misli da je pozicija ruskog predsjednika Vladimira Putina zbog rata u Ukrajini poljuljana ne samo globalno, već i unutar njegove zemlje, Gal Kirn, politički i kulturni teoretičar sa Odsjeka za sociologiju ljubljanskog Filozofskog fakulteta ne misli da će svijet i nakon ruskog despota tako lako postati bolje mjesto za živjeti.

Za mirniju i sigurniju budućnost, rekao je Kirn u intervjuu Al Jazeeri, bit će potrebno uložiti mnoga napora, uključujući izgradnju globalne antiratne revolucije, koja neće biti podijeljena po linijama nacije, rase i roda.

• U jednom ranijem intervjuu ste rekli kako mislite da je rat u Ukrajini početak kraja Vladimira Putina. Na šta ste konkretno mislili?

– Znači zapravo to da je ličnost Putina, ono što on predstavlja globalno ali i unutar [Rusije], došla do neke tačke of no return [bez povratka], da se počela iscrpljivati i urušavati. Pogledajte, barem dijelomično je na globalnoj razini dugih 20 godina nastupao kao neka blaga, antiamerička sila, koja – zajedno sa Kinom – pokušava balansirati globalni poredak, i vratiti Rusiju na geopolitičku mapu velikih sila. To je za dio globalne publike moglo simbolično izgledati kao neka (kvazi)antiimperijalistička snaga. Po meni, sad je došao kraja te ere.

Rat i invazija na Ukrajinu ne može biti ničim opravdana, a sigurno je da ne može biti opravdana nekim antiimperijalističkim stavovima – zašto bi ruska armija sad „u ime kritike NATO-a ili SAD-a“ napadala na tisuće civilnih ciljeva i ubijala narod po Ukrajini? Mislim da je i unutar [Rusije] njegova autoritarna pozicija na „tnalu“ [panju] i vrlo je fragilna: ako izgubi rat uz ovakve žrtve, moguće je da će ga ex-KGB aparat zamijeniti, jer nije postigao ono šta je obećao, i na čemu sad gradi svoju ekspanzionističku politiku.

Kada je riječ o oligarsima i bankama, njihovoj potpori, onda i ovakav despot nije untouchable, nedodiriv, i toga su zapadne zemlje svjesne. Ako je u Rusiji i imao ogromnu potporu oko Sočija, Olimpijskih igara i aneksije Krima, sad je to poljuljano; od ljudi koji bježe, onih koji protestiraju, čak i armija nema baš nekog morala da uđe u krvavu ofanzivu protiv „bratske“ zemlje.

• Teško je predvidjeti buduće poteze ruskog predsjednika, ali evidentno je da je na stolu i nuklearno oružje. Pribojavate li se najgoreg scenarija?

– Čitao sam tekst ruskog analitičara koji kaže da su prije neki dan imali uži sastanak rukovodstva Ruske Federacije i da je tamo Putin kazao da ruske žrtve mogu doći na 50.000 ljudi, a ofanziva treba da je uspješno završena do 7. maja. Moguće je da je to procjena koliko vremena Rusija može izdržati pod sankcijama i izbjeći potpunu devalvaciju, da do tada nekako logistički još može održavati vojsku, ako ne želi preći u totalni rat sa regrutima. Prije proslave 9. maja [Dan sovjetske pobjede nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu], treba da se završi ovaj rat. Ako ne do tada, onda je vrlo teško kazati i predvidjeti koliko dugo će rat u Ukrajini potrajati.

Moglo bi se desiti još gore, a to je da se od Kijeva napravi ukrajinski Allepo. Snimci koji bi dolazili [iz Kijeva] mogli bi doprinijeti pozivanju da se uspostavi zabrana letenja [iznad Ukrajine], slanju još više oružja i međunarodnih snaga. A ekonomska kriza – ako bi Rusija otkazala dostavu plina za evropsku industriju, to bi mogla pogoršati situaciju, jer bi onda i korporativni lobi počeo sa različitim pritiscima.

Nuklearnog scenarija se za sad ne bojim: kako bi izgledao treći svjetski rat, ne želim ni razmišljati previše. Ali, bojim se činjenice da rat kao takav postaje neka sasvim normalna priča, da je prešao u naše umove, u naše živote, u naš svijet.

• Svjetski mediji sve češće porede stradanje Ukrajine sa stradanjem Sarajeva ili Vukovara. Kako je uopće došlo do toga da nakon krvavog raspada Jugoslavije – a bilo je i još ima stradanja u drugim dijelovima svijeta – ponovo zbrajamo ubijene?

– Paradigma rata je paradigma 20. vijeka. Bilo je ratova u kojima su se stvarale revolucije, zamišljale nove političke zajednice koje su obećavale humaniji poredak i kraj fašizma, kraj kolonijalizma. Ali, ako gledate 20. vijek, kapitalistička definicija i aktivacija rata je pobijedila, čak i veliki sistem industrije – nafta, plin, industrija fosilnih goriva, logistika i naoružavanje (vojna industrija) – bio je sasvim podređen imaginariju rata. Svaki rat, prošli i sadašnji, nije nikad bio garant da neće biti novih ratova. Ako ima asimterija, siromaštva, autokratija, borbe za resurse, borbe za nacionalističke ekspanzije, mržnje – različitih uzroka i afekata koji izražavaju nepravdu u ovom svijetu – onda je jasno da će se ratovi samo multiplicirati. Tu nemam nekog optimizma, ako svijet ne promijenimo. Mada ne postoji neka laka analogija Ukrajine i Jugoslavije, neke stvari možemo staviti u komparativnu analizu.

• Postoje strahovi da bi se rat sa istoka Evrope mogao preliti na još uvijek nestabilni Zapadni Balkan. Čak i uz nadu da neće doći do toga, kako bi se kriza u Ukrajini mogla odraziti na profiliranje političkih struktura u bivšim jugoslovenskim državama – hoće li to ojačati identitetski projekat nacije-države, hoće li ojačati nacionalisti ili bi desne i populističke politike sada mogle biti oslabljene pod pritiskom Zapada?

– Za sad su čak i ovi desni populisti tipa Orbana i Janše okrenuli ploču protiv Putina i svi se predstavljaju kao jaki Evropljani, koji brane „demokratske“ vrijednosti, pa u ime mira zapravo zagovaraju više oružja. Znamo za aroganciju Evropske unije vezanu uz (ne)stabilnosti Zapadnog Balkana i onaj famozni non-paper o etnički čistom Balkanu, kojeg su kao “trojanskog konja” za neko buduće vrijeme lansirali upravo ovi desni populisti. To ide uz nacional-etatističko usmjerene projekte, a koji nisu ni u jednoj mjeri antikapitalistički. Moglo bi doći i do nekakve hegemonizacije desnih populizama pod američkom dominacijom u Evropi. Svakako je današnji rat vrlo loš za ljevu pogresivnu misao i pokrete – poziva se ka militarizaciji i sekuratizaciji društva, zaboravlja se na druge socioekonomske i okolišne probleme, koji su važni da se spriječe sukobi i ratovi. Mislim da će nacionalisti svugdje ojačati, mada nije još jasno kako će se pozicionirati ako se rat u Ukrajini produži. Slažem se i sa tim da će EU biti svakako vrlo oprezna.

• Ima li svijet uopće budućnost bez demilitarizacije i politike koja nije podijeljena po linijama rase i nacije?

– Boris Buden je nedavno dobro kazao da nam treba revolucija da spriječimo ovaj i buduće ratove, ali prvo trebamo izgraditi snažnu, kritičku misao koja će nositi antiratne i socijalne stavove. Demilitarizacija i mir su mogući ako dođe do globalnog dogovora razoružavanja i restrukturacije militarističke i naftne industrije. Ali, za to bi trebala jaka globalna regulacija – u protivnom mi se to ne čini moguć scenario. A takva politika svakako ne bi bila podijeljena po linijama rase, nacije – i ne zaboravimo roda, jer žene u militarističkim društvima i ratovima najviše stradaju – nego bi bila intersekcionalna koja bi pozivala na kraj eksploatacije i drugih vrsta dominacija i asimetrija u našim društvima i svijetu.