Djeca u okovima okupacije – od Gaze do Afganistana

„Sad je mrkli mrak. Narednih 16 sati… a i internet mi je slab. Javit ću ti se“, napisala je Asma iz Gaze kad sam joj se javila vezano za ovu priču. U 16 sati mraka, Asma zajedno sa porodicom živi život kakav je danas nezamisliv. Još se sjećam luće iz rata i kad sam kao djevojčica uz svijeću pisala zadaću. Sjećam se i kako je struja dolazila samo kad bi neko u blizini moje kuće poginuo na ratištu. Bilo je to prije 30-ak godina.

Asma je nastavnica engleskog jezika u Gazi. Srčano se bori za svoje djevojčice kojima predaje, ali i za svoje kćerke, kojima je sloboda ograničena na ono što ih okružuje, a to je nažalost granica okupacije. Život u ratnom okruženju njihova je svakodnevica, a pregovora nema. Kao ni mira.

Donekle slobodan život donedavno je imala i Shakiba. Ona je iz Afganistana i trenutno je skrivena, zajedno sa svojom familijom, od talibana. Navodi da je u opasnosti, jer je radila s američkim organizacijama, dok talibani nisu okupirali njenu državu. Uz lošu konekciju i povremeno javljanje u svijet, koji joj je donedavno bio pristupačniji, Shakiba kaže da je njena zemlja u veoma teškoj situaciji, neizbježnoj, ali da se nada da će, jednom, opet biti slobodna. I da će raditi, učiti i slobodno hodati svojim gradom.

Rat u nama i oko nas

Shakiba je radila kao građevinski inženjer pri američkoj organizaciji koja se bavila analizom vode u Afganistanu. Sakupljala je informacije o stanju vode, radila na projektima širenja svijesti o klimatskim promjenama te vršila analize i popisivala podatke vezane za stanovništvo i okolinu u kojoj žive. Zbog toga, talibani smatraju da je davala povjerljive podatke Amerikancima i život joj je ugrožen. U raljama rata, Shakiba traži smisao i nadu, bolju budućnost. Ali ističe, sve češće vjeruje da je njena sloboda izgubljena.

„Prije nego je umro, otac mi je govorio, skoro svaki dan, da će talibani preuzeti vlast. On je bio ljekar, pomagao je ljudima, bio u kontaktu s njima. Govorio je da su talibani već preuzeli kontrolu nad mnogim selima. Nisam mu vjerovala“.

Nakon što su se talibani vratili na vlast prošlog augusta, djevojkama starijim od 12 godina je zabranjeno pohađati školu. Prošle sedmice su umalo dopustili ponovno vraćanje u školu, no predomislili su se. Shakiba je radila na fakultetu kao asistent. Svakodnevno o tome misli, kaže. No, sumnja da će se u skorije vrijeme vratiti na posao.

„Samo da nam dopuste da nastavimo s radom, da se vratimo u škole. Ne želim ništa drugo. Otkako su talibani došli na vlast, žene su u mojoj zemlji potpuno uništene“, kaže Shakiba.

„Borila sam se dugi niz godina da dođem ovdje gdje sam danas. U prošlosti, kada sam razmišljala o svojim ciljevima, vidjela sam vrlo malo prepreka na svom putu. Sanjala sam da studiram u Americi. Da se vratim u svoju zemlju i da ostvarim svoje snove. Sada je san postalo samo otići na kafu s prijateljima ili prošetati gradom. Voljela bih da se vratim na univerzitet, svojim studentima i kolegama i da održim konferenciju. Voljela bih otići u najudaljenija sela u svojoj zemlji i reći svojim ljudima kako da rastu u skladu s klimatskim promjenama. Ovo su moji najveći snovi ovih dana. Svaki trenutak očekujem čudo“.

Granice kao okovi

Asma je započela projekt Globalne edukacije, koja njenim studentima pruža mogućnost da se povežu s bilo kim iz bilo kojeg dijela svijeta. Za razliku od Shakibe, kojoj nije dozvoljeno da uči, djeca iz Gaze to mogu. Pismenost u Gazi je gotovo 93 posto, a djeca, iako suočena s konstantnim sukobima, žarko žele obrazovanje. Kroz Globalni projekt obrazovanja, učionica iz Gaze postane globalna, gdje se uključuju ili pojedinci ili čitav razred iz neke države i grada i tako, barem na kratko, ova djeca imaju mogućnost da sretnu nekoga vas okova u koje su ih zakovali.

„Moji učenici nisu nikad sreli bilo koga van Gaze. U blokadi su od rođenja i ovo je jedinstvena prilika da izađu van granica. Do sad su putovali u 45 država, virtualno, povezavši se ne samo sa učenicima iz drugih krajeva svije zbog jezika koji uče, već i upoznavajući svijet globalno i običaje, jezike, ljepote tih država“.

Prije dvije godine sam prvi put imala priliku da razgovaram s Asminim učenicama. Uz slabu konekciju, skučene u malom prostoru, s najljepšim osmijesima, dočekale su me s pregrštom pitanja. Iako sam vidjela mnogo djece u školskim klupama, entuzijazam, želja i volja ovih djevojčica bila je ogromna. Ostala sam tiha na odgovor jedne djevojčice, kad sam je pitala šta ona želi u životu. „Putovati“, rekla je.

Izrael nema stalno prisustvo unutar Gaze otkako je povukao trupe i naseljenike 2005. Ali kontroliše svoje granice, bezdušni prostor i vode, te redovno sprovodi vojne operacije kao odgovor na raketnu vatru. Izrael kaže da više ne okupira Gazu, ali Ujedinjeni narodi i Evropska unija tvrde da je to još uvijek okupirana teritorija.

Okupirani životi su i u Afganistanu. Shakiba je zatvorena u maloj kući u jednom selu, iščekujući bolju budućnost. Internet je veoma loš, komunikacija s vanjskim svijetom ograničena. Ona trenutno čita Sto godina samoće i kaže da poistovjećuje svoj život s ovom knjigom.

„Na samom kraju knjige navodi se da je život izolacija i samoća. Ova knjiga je upravo priča mog trenutnog života“.

U uzlaznoj putanji, kao žena u već dosta ograničenom muškom svijetu, Shakiba čeka bolja jutra. Nada se da će doći do boljih uslova za žene, da će djevojčice u školu, da će se i ona vratiti na posao.

I ona i Asma, u želji za kvalitetnijim životom, za normalnim životom, sanjaju slobodu. Normalne mogućnosti, kao što su bolje obrazovanje, putovanja, šetnja gradom, kafa u parku, struja i voda, sloboda.

‘I svakoj bajci naude…’

I Asma i Shakiba, kao i milioni drugih u Gazi, Jemenu, Afganistanu, Mijanmaru, Ukrajini… žele slobodu. Čekaju ljepotu onih jutara kad će moći slobodno šetati, učiti, igrati se i živjeti.

Dvije žene, u dvije različite države, sličnih želja, sličnih očekivanja. Nisu to ista očekivanja, u nijansama se razlikuju. Ali su želje iste. Da svjetlost obasja ona tamna mjesta u kojima su zarobljeni oni koji nisu ničemu krivi. Svjetlost svih 24 sata. Sloboda svaki dan. I život, bez granica. Bez okupacije.

„Obećala sam sebi da ću, ako mi život da još jednu šansu, znati cijeniti svaki moment i živjeti život svake sekunde u potpunosti“, završava našu priču Shakiba, iz male ruševne sobice u Afganistanu, čuvajući život, iščekujući slobodu.