‘Porodicama mobilisanih vojnika iz Donbasa govore da su njihova djeca heroji koji brane svoju zemlju’

Adijata Ibrišimović-Šabić vanredna je profesorica za Rusku književnost na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i, trenutno, rukovoditeljica Odsjeka.

Bavi se ruskom književnošću, ruskim jezikom, historijom književnosti, književnim teorijama, teorijom kulture, slavističkim studijama/komparatistikom i prevođenjem.

Poznavanje ruskog jezika omogućilo je profesorici Ibrišimović – Šabić da stekne uvid u rusko predstavljanje agresije na Ukrajinu, a u razgovoru za Al Jazeera Balkans kaže da je „cenzura, iz naše perspektive, zastrašujuća. Predstave po djelima vrlo darovitog ruskog dramskog pisca Ivana Viripajeva, naprimjer, skinute su sa repertoara moskovskih pozorišta, jer je izjavio da će svoj dio zarade dati za pomoć ukrajinskim izbjeglicama“.

• Ruska agresija u Ukrajini traje već mjesec dana i svijet zna veoma malo o onome šta se događa u samoj Rusiji. Vi kao rusista imate mogućnost da pratite ruske medije bez posredništva. Kako ruski mediji predstavljaju rat u Ukrajini?

– Rat u Ukrajini, agresija putinskog režima na Ukrajinu, traje već više od mjesec dana. Svaki dan se računa, jer svaki dan ginu ne samo branitelji Ukrajine, već i oni ruski mladići – vojnici koji nisu znali šta je to ubijanje, razaranje, šta znači i kako izgleda kada ti prijatelj, drug, saborac umire na rukama… svaki dan ginu civili, straci, žene, djeca… svaki dan sve je više ljudi koji napuštaju svoje domove… Tragedija je to nesagledivih razmjera i posljedica…

Zbog toga, čini mi se, čitav svijet budno prati razvoj događaja u Ukrajini pa i ono što se događa u samoj Rusiji. Čitamo to u svim medijima, iz sata u sat. Javljaju se i izvještači iz Rusije, poglavito Moskve, razumljivo, jer Kremlj donosi odluke i naredbe. Ne znamo, nažalost, šta se događa u ostatku ove ogromne zemlje…

Ako pod „bez posredništva“ podrazumijevate činjenicu da mogu pratiti ruske medije direktno, preko ruskog jezika, onda – da. Međutim, sve vijesti iz Moskve, kao što rekoh, budno se prate, prevode i prenose. Svjedoci smo kako zvanični ruski mediji predstavljaju ovaj rat bez presedana – kao „specijalnu operaciju“.

Ako, pak, pitate kako ruski mediji predstavljaju ruskom narodu ovu „specoperaciju“ i kako ljudi na to reagiraju, mogu reći: naravno – različito, što je i razumljivo s obzirom na uvjete i okolnosti u kojima su se zatekli. Navest ću jedan primjer kao ilustraciju, a ima ih sigurno stotine: porodicama mobilisanih mladih ljudi iz regije Donbasa koje šalju u žarišne tačke (Kijev, Harkiv, Mariupolj) bez ikakve vojne obuke, na upit šta je sa njihovom djecom, ko donosi takve odluke i ko je odgovoran, daju se objašnjenja u stilu da su njihova djeca heroji koji brane svoju zemlju, kao što su to i generali i iskusni, profesionalni vojnici, jer ruska armija ne bi mogla ostvariti svoje ciljeve bez njihove pomoći, da su potrebni otadžbini, da su žrtve u ratu neophodne, ali nisu i uzaludne… Ovakva objašnjenja bi trebala biti dovoljna da se opravdaju nevjerovatne tragedije. Je li i koliko je porodicama to dovoljno – teško je pitanje i teško je, u ovom trenutku, doći do iskrenog odgovora…

Ali, kako god ovaj užas nazvali (specoperacija, agresija, rat), ne postoji apsolutno nikakvo historijsko, geopolitičko, ideološko, ili bilo kakvo drugo opravdanje za ubijanje, razaranje, destrukciju, ekonomsku krizu i humanitarnu katastrofu…

• Mnoge zabrinjava činjenica da se u Rusiji gase svi nezavisni mediji, a jedan od onih koji se našao na udaru vlasti jeste i Nova Gazeta, nobelovca Dmitrija Muratova. List, neće izlaziti do završetka rata u Ukrajini, dakle list koji je zbivanja u Ukrajini predstavljao na dijametralno suprotan način od načina na koji to rade državni mediji. Koliko će gašenje Nove Gazete značiti još veći pad u informacijski mrak?

– Dmitrij Andrejevič Muratov, novinar, borac za slobodu govora i ljudska prava, dobitnik Nobelove nagrade za mir 2021. godine, osnivač i glavni urednik nezavisnih novina Novaja Gazeta («Новая газета» / „Nove novine“) u svom Nobelovskom govoru citirao je ruskog akademika Andreja Saharova, još jednog nobelovca (1975), koji je rekao da su „međunarodno povjerenje, razoružanje i sugurnost nezamislivi bez otvorenog društva, slobode informiranja, uvjerenja i glasnosti…“. Ono što vidimo danas, naglasio je tom prilikom Muratov, jeste da se „svijet okrenuo prema diktaturi“ i da se pojavila „iluzija da se progres može postići uz pomoć tehnologije i nasilja, a ne očuvanjem ljudskih prava i sloboda.“ Istakao je, također, da je postalo popularno mišljenje (i ne samo u Rusiji) da je „prijetiti svijetu ratom – dug istinskih patriota“. S obzirom na moj današnji pristup Novoj Gazeti i Muratovljevom govoru, očigledno se ne može govoriti o potpunoj blokadi svih medija. Stvar je u tome što će ljudi koji cijene i poštuju vlastitu slobodu, koji njeguju kritičku misao i koji su, informatički, informacijski i na svaki drugi način pismeni ljudi, naći načina da se nastave informirati i da nastave djelovati. To je ono što se događa trenutno u Rusiji sa nezavisnim medijima.

Prije 10-ak godina mi, možda, ne bismo ni znali da u Rusiji gase nezavisne medije, da blokiraju određene sadržaje i da ljude privode i pokreću krivične postupke zbog onoga što govore. Sada znamo, a u ovoj situaciji i to je važna informacija. Bez obzira što je sadržaj nekih poruka (prema upozorenju vlasti) zatamnjen ili izbrisan, poruka je, ipak, vrlo jasna: ako stoji „#NE (zatamnjena riječ)“ – svima je već sve jasno.

Nakon što je Vladimir Putin potpisao zakon o lažnim vijestima (fake news), internet prostor se u Rusiji potpuno promijenio. Društvene mreže pod ingrencijom firme „Meta“ su uglavnom blokirane i proglašene „ekstremističkim“. Za objave u kojima se osuđuje „specoperacija“ slijedi krivična prijava, za „lajk“ i „repost“ takvih objava – ne zvanično, ali sve je moguće… Yotube nije još blokiran. Novaja Gazeta nastoji pomoći ljudima i objasniti im kako koristiti internet u Rusiji u novim uvjetima, jer čitati i informisati se putem interneta još ne predstavlja opasnost za korisnike. Ljude obučavaju kako da koriste internet da bi se upoznali i sa drugačijim stavovima te stvorili, ako ništa, vlastito mišljenje o tome šta se zapravo događa.

O posljedicama blokada razmišljaju ljudi koji rade za nezavisne medije. Među najozbiljnijim je posljedicama ta što se smanjuje broj pregleda, iz dana u dan sve je manje onih do kojih može doprijeti „dijametralno suprotno viđenje“ od onog zvaničnog, sve je manje onih do kojih će doprijeti nezavisni, objektivni glas. Što duže bude trajala blokada nezavisnih medija i nekih društvenih mreža, posljedice će biti sve teže i ozbiljnije. A o tome šta prolaze ljudi koji istrajavaju u svom poslu, moći ćemo samo naslućivati…

Da, ako potraje, to će biti istinski „informacijski mrak“.

• Pored toga, koliko je jaka, glasna i vidljiva ruska medijska, intelektualna i javna opozicija, ona koja se protivi Putinovom ratu u Ukrajini? Mislim u samoj Rusiji i koliku objektivnu moć ima?

– Vrlo mi je teško odgovoriti na ovo pitanje, jer ne mogu objektivno procijeniti koliku moć ima opozicija u samoj Rusiji. Na samom početku vidjeli smo da su ljudi izlazili na ulice u skoro svim većim gradovima Rusije, noseći transparente sa porukom „ne ratu u Ukrajini“. Zatim smo vidjeli da policija privodi ljude sa praznim listom papira. Sada više ne čujemo da iko javno i glasno protestuje u Rusiji. Na početku su se pisale peticije protiv, a onda su uslijedile peticije za putinsku vlast. Zato je faktor vremena u ovom ratu toliko važan. Rekla bih, ipak, da je važno da opozicija postoji, da je ima. A koliko će biti jaka, glasna, vidljiva – zavisi od niza faktora. U prvom redu, ko će je, na koji način, kako i koliko pratiti i podržavati? Naročito u uvjetima kontrole, kažnjavanja i podsticanja ljudi da dojavljuju „sumnjive, ekstremističke aktivnosti“, naročito ako se svede na pojedince s kojima vlast može uraditi što ju je volja (kao i sa njihovim bližnjima).

S druge strane, kako prenosi Novaja Gazeta, početak „specoperacije“ putinskog režima u Ukrajini na teritoriji cijele Rusije praćen je zvaničnim akcijama u znak podrške ruskoj vlasti. I to se radi sistemski: održavaju se miting-koncerti; novine, javni prostori, javni transport itd., sve više i češće su obilježeni novim, nezvaničnim, simbolima ruske, zapravo putinske, armije (znak „Z“ već se može vidjeti i na kulturnim institucijama); na Instagramu nastavnici i učitelji postavljaju desetine patriotskih snimaka u kojima učestvuju učenici na dobrovoljnoj bazi (dok se roditelji pitaju hoće li biti optuženi i kažnjeni, ako izuzmu svoju djecu iz ovih vannastvanih aktivnosti i hoće li djeca biti podvrgnuta nekoj vrsti mobinga)… Na razinama lokalnih vlasti protestni duh predstavnika opozicije nema podršku, optužuju ih za izdaju i nazivaju separatistima. Mnogi zastupnici ili jednostavno šute ili se izjašnjavaju „za mir“… Koliko moćna može biti opozicija u takvim uvjetima?

• Ruska emigracija u svijetu, ona intelektualna, protivi se agresiji njihove zemlje na Ukrajinu. Ko su najprepoznatljivija lica tog „otpora“ danas u svijetu?

– Nakon aneksije Krima počinje neka vrsta podjele ruske inteligencije na dva tabora. Više od stotinu članova ruskog PEN Centra 2015. godine, naprimjer, potpisalo je otvoreno pismo protiv unuštenja moskovske Biblioteke ukrajinske književnosti čiji je direktor bio optužen za ekstremizam. Pojedini pisci i novinari napuštaju ruski PEN Centar (za koji kažu da sve više liči na Savez sovjetskih pisaca, što znači da za „nepodobne“ tu nema mjesta), a dio njih trenutno živi i djeluje van granica Rusije.

Možda su trenutno najprepoznatljivija lica otpora putinskom režimu i užasima rata u Ukrajini Boris Akunjin i Ljudmila Ulicka. U intervjuu za ruski Glas Amerike, koji sam prevela za bosanskohercegovački PEN Centar, Akunjin, koji je napustio Rusiju nakon aneksije Krima, govori da je osnovao Fond za pomoć ukrajinskim izbjeglicama (sa čuvenim baletnim umjetnikom Mihailom Barišnjikovom) i poziva sve Ruse svijeta da se ujedine protiv ovog „zločinačkog rata“ – kako je rekao. Popularna ruska spisateljica Ljudmila Ulicka, koja je na početku agresije na Ukrajinu napustila Rusiju i trenutno živi u Berlinu, u svim svojim intervjuima osuđuje rat u Ukrajini. Stotine ruskih intelektualaca pokušavaju nešto učiniti, ali njihov glas zaglušuju realne kanonade koje razaraju živote i gradove u Ukrajini…

• Koliko je, po Vašem mišljenju, jaka cenzura u Rusiji, odnosno koliko obični građanin Rusije može iz medijskih izvještaja shvatiti šta se dešava u Ukrajini? Može li mu biti jasno da se tamo ne vodi rat za „denacifiukaciju“ zemlje i da je ruska vojska sila koja razara gradove u istočnoj ukrajini?

– Cenzura je, iz naše perspektive, zastrašujuća. Predstave po djelima vrlo darovitog ruskog dramskog pisca Ivana Viripajeva, naprimjer, skinute su sa repertoara moskovskih pozorišta, jer je izjavio da će svoj dio zarade dati za pomoć ukrajinskim izbjeglicama. Otpuštaju se reditelji, glumci, kulturni radnici, direktori… Cenzura i služi da se javno mnijenje drži pod kontrolom. Ljudi su pasivni, jer strašna mašinerija ima spremne gotove odgovore, objašnjenja, analize, a nije jednostavno „misliti sam za sebe“; alternativnih, nezavisnih medija je, kao što znate, sve manje.

Po mom mišljenju, obični građanin, koji se bori za svoju egzistenciju, koji jedva da zna šta znači riječ „denacifikacija“, koji je izložen isključivo informacijama zvaničnih i kontroliranih medija, može razmišljati samo na način da je Zapad Rusiji objavio „križarski rat“ te je zbog toga sve tako loše u Rusiji, da je Ukrajina puna nacionalista i da nije Rusije – propala bi Evropa, ako ne i čitav svijet. Riječ je, između ostalog, i o manipulaciji „arhetipskim slikama“ i simbolima Rusije kao „Trećeg Rima“, Svete Rusije, Rusije-majčice za koju su ginuli „naši djedovi“, koja je zaustavila tatarsko-mongolsku najezdu, zaustavila Napoleona, Hitlera, itd., itd. Mlađa generacija, koja je odrasla uz Internet, ima još kakv-takav prostor slobode. Pitanje je hoće li ga znati iskoristiti… Podsjećam na Muratovljeve riječi: „Prijetiti svijetu ratom – istinski je dug patriota“. Zamislite živjeti iz dana u dan sa takvom retorikom…

Nezavisni mediji koji su nastavili s radom, morali su „skinuti“ sve tekstove koji sadrže riječ „rat“ (umjesto „specoperacija“) i ne mogu otvoreno izvještavati o tome šta se događa u Ukrajini…

• S druge strane, ruska agresija na Ukrajinu rasplamsala je histeričnu rusofobiju diljem zapada. Kako objašnjavate taj fenomen, da se sada ruska kultura počinje „mrziti“ i „proganjati“ u zemljama tzv. civiliziranog svijeta?

– Mogu razumjeti tu „histeričnu rusofobiju“, jer je na neki način izraz legitimne emocionalne reakcije na strahote koje gledamo svaki dan. Osim toga, ne događa se prvi put u povijesti da se kultura koristi kao platforma za propagiranje određenih ideologija. To je najlakši način i prilično efikasan. Opet ističem važnost kritičkog mišljenja. Ako je jasno da je jedna kultura pod nadzorom, da se njome manipulira (sa čime Rusi i te kako imaju iskustva), onda u ovim ekstremnim okolnostima agresije i rata, moguće je bilo takvo što predvidjeti. Mene su šokirale razmjere tog, mogu slobodno reći, svojevrsnog kulturocida, do kojeg je, kako mi se čini, došlo pod pritiskom sankcija, pod pritiskom da se ljudi nedvosmisleno izjasne za ili protiv, a ako se izjasne protiv, onda protiv svega, pa bilo ono i dobro, korisno, lijepo ili potrebno, samo ako je rusko. I to je ono što, po mom mišljenju, nije dobro ni za koga i što me plaši.

• Zbog ratova 90- tih i srbijanske agresije na BiH ruski jezik i ruska književnost su postali izuzetno nepopularni u zemlji. Koliko je danas zanimanje akademske zajednice, mladih ljudi koji se odlučuju studirati i intelektualaca za ruski jezik, kulturu i književnost?

– Ako govorimo o akademskoj zajednici i intelektualcima, onda nauka i kultura ne mogu i ne smiju imati nacionalni predznak. To je razlog što je Odsjek opstao u nemilim uslovima. Imali smo podršku onih koji razmišljaju na sličan način.

Ko se danas uopće zanima za kulturu i književnost i kome to treba? To je cjeloživotno učenje, cjeloživotni rad, bez neke osobite zarade, sa puno odricanja i truda. Postoji nešto što se naziva afinitet i ljubav prema poslu, što nam pomaže da istrajavamo.

Teško da će neko učiti neki jezik samo zato da čita djelo u originalu, ili zato što voli nekog pisca, jer postoje i prijevodi. Mladih ljudi koji se odlučuju studirati ruski i druge slavenske jezike je sve manje, jer ti jezici nisu „profitabilni“. U globalnom svijetu u kojem živimo, sasvim je dovoljno znati engleski jezik. Ako na to dodate događaje koji su bili razlozi za ovaj intervju, slika bi trebala biti više nego jasna.

• Koliiku štetu Putinova politika može nanijeti ruskoj kulturi i književnosti?

– Putinova politika već je, u mjesec dana, nanijela ogromnu štetu ruskoj kulturi i književnosti, ali je trenutni trend kulture otkazivanja / odstranjivanja (cancel culture), koliko god zastrašujući, ipak privremen, jer prave, istinske vrijednosti opstaju. Rusija nije Putin, tim prije ruski jezik, književnost i kultura koji su stvarani vijekovima.