Tursko smrtonosno oružje: Kako dronovi oblikuju Erdoganovu vanjsku politiku od Ukrajine do Sirije

Ukrajinske snage zapanjile su svijet kada su 14. aprila potopile “Moskvu”, teško naoružani brod po zastavom ruske Crnomorske flote. Kako se to primjećivalo u međunarodnim medijima, Ukrajinci su uspjeli da pogode brod svojim vlastitim Neptun raketama, uprkos značajnoj odbrani plovila, piše magazin Foreign Affairs.

Međutim, ono što je prošlo nezapaženo su strani dronovi koji su omogućili ovaj napad – prema ukrajinskim zvaničnicima, udar su koordinirala dva turska Bayraktar TB2 drona, koja su uspjela da izbjegnu radar broda i osiguraju informacije potrebne za precizno ciljanje raketa.

U tekstu Sonera Cagaptayja, direktora Turskog istraživačkog programa na Institutu Washington te autora knjige “Sultan u jesen: Erdogan se suočava sa turskim nezaustavljivim snagama”, i Richa Outzena, savjetnika u globalnoj konsultanskoj kompaniji Dragoman LLC i višeg saradnika Fondacije Jamestown, koji je bio zadužen za planiranje politika u State Departmentu od 2016. do 2018, objašnjava se kako upravo dronovi Bayraktar na novi način oblikuju tursku vanjsku politiku i određuju smjer ratova, uključujući i onaj u Ukrajini.

Od prvih dana ruskog napada, niskobudžetno ali smrtonosno TB2 oružje na daljinsko upravljanje iznova se pokazivalo ključnim u uništavanju ruskih tenkova i zaustavljanju ruskog napredovanja. Ovo nije slučajno.

U januaru, dok je Rusija gomilala ogromni broj vojnika na ukrajinskoj granici, Kijev je tiho pokrenuo vojni šoping sa Turskom, kupujući 16 dronova Bayraktar, zajedno sa drugim turskim oružanim sistemima, za ukupno 60 miliona dolara, 30 puta više nego što je potrošila na odbrambenu opremu iz Turske tokom istog perioda prošle godine.

Prije toga, Ukrajina je već kupila 20 drugih TB2 dronova od Turske. Koliko je Bayraktar važan za ukrajinski rat govori činjenica da je o njemu napravljena patriotska pjesma u Ukrajini koja se dijeli na društvenim mrežama.

Uprkos interesu Ukrajine za dronove, malo pažnje je posvećeno strategiji njihovog nabavljanja. Proizveden u turskoj kompaniji sa bliskim vezama sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, TB2 je više nego ključno oružje za rat u Ukrajini.

Prethodnih godina, dronovi su imali odlučujuću ulogu u brojnim konfliktima na Kavkazu, Africi i na Bliskom istoku. Reklamirajući dronove desecima država sa niskim i srednjim primanjima, Ankara je uspjela da proširi svoj geopolitički utjecaj, dok je istovremeno dobila mogućnost da oblikuje ishod velikih regionalnih borbi za moć.

Međutim, turska ‘diplomatija dronovima’ imala je svoje posljedice. Na Bliskom istoku, širenje vojnog angažmana Turske u zemljama kao što je Libija dovelo je do rivaliteta sa drugim državama, kao što su Grčka i Egipat, koje su formirale nove labave koalicije sa ciljem obuzdavanja turske moći. U Ukrajini, dronovi prijete da potkopaju odnos balansa sa Rusijom koji je Turska pažljivo gradila.

Prethodnih godina, republikanci i demokrate u američkom Kongresu izrazili su zabrinutost zbog turske orijentiranosti ka proizvodnji dronova.

Navodeći ulogu bespilotnih oružanih sistema u konfliktu između Azerbejdžana i Armenije u slučaju Nagorno-Karabaha 2020, američki senator Bob Menendez, demokrata iz New Jerseyja, rekao je prošle godine da je “turska prodaja dronova opasna, destabilizirajuća, i prijetnja miru i ljudskim pravima”.

Ipak, nakon nekoliko godina unilateralizma, koji je stvorio veći broj regionalnih neprijatelja Turskoj i oštetio saveze sa SAD-om i Evropom – turske vlasti su uspjele da iskoriste svoje Bayraktare i druge dronove da promijene međunarodnu poziciju zemlje.

Na Bliskom istoku, dronovi su pomogli Turskoj da ostvare svoje interese uz relativno ograničena diplomatska sredstva. U Ukrajini, vojna pomoć Ankare dala je Erdoganu novu snagu u NATO-u u vrijeme kada je njegova vlada u rizičnom položaju kod kuće a njegovi odnosi sa SAD-om i Evropom u krizi već nekoliko godina.

Ako Turska može da nastavi da uspješno upravlja i gradi svoj program dronova, možda je sebi osigurala ključnu novu formu utjecaja, a pritom i redefinirala ratovanje dronovima u tom procesu.

Razvoj tehnologije

Turski program dronova nastao je zbog frustriranosti stranim dobavljačima. Krajem 90-ih, kada je SAD bio glavni proizvođač naoružanih dronova, Turska je pokušala da dobije pristup ovoj američkog tehnologiji kako bi se borila sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK), koju su i SAD i Turska proglasili terorističkom organizacijom. Ankara se onda 2005. okrenula Izraelu, ali je doživjela slično razočarenje. Posljednjih godina, Turska je također dobijala odbijenice u pokušajima da kupi naprednije američke dronove, uključujući naoružanu verziju MQ-9 Reapera. Napokon je odlučila da napravi svoju tehnologiju.

Kompanija u vlasništvu turske vlade 2012. razvila je prototip drona, a do 2016. uspjela je da napravi efektivni istraživački dron. Tokom ovih godina došlo je do još jednog proboja – kada je Selcuk Bayraktar, inženjer sa MIT-a i budući Erdoganov zet, dizajnirao Bayraktar TB2.

U masovnu proizvodnju ovog drona krenulo se 2012, a u sljedeće tri godine usavršen je da izvršava precizne napade, čime je postao značajno novo oružje u turskom arsenalu. Kao američki MQ-1 Predator i MQ-9 Reaper, TB2 je bespilotna letjelica srednje visine i duge izdržljivosti (klase MALE – medium-altitude long-endurance). U poređenju sa turskim, američki dronovi su nedvojbeno više sofisticirani, imaju deset puta veći domet, dva puta veću brzinu, i mogu nositi gotovo dva puta više oružja. Međutim, oni su također tri ili čak četiri puta skuplji od turskih dronova. Samo municija za neki napredniji zapadni dron košta više od kompletnog TB2 drona, potpuno naoružanog, a procjenjuje se da on košta između jednog i dva miliona dolara.

Turska vojska je 2015. počela koristiti svoje dronove za borbe protiv PKK-a. Tokom sljedeće tri godine, novi dronovi su omogućili Turskoj da potisnu grupu sa turskih teritorija i ubije veliki broj pripadnika PKK-a, uključujući neke vođe u Iraku.

Nedugo nakon toga, Ankara je također počela da koristi dronove protiv kurdskih boraca u Siriji poznatih kao Jedinice narodne zaštite (YPG), što je strategija koja je omogućila Turskoj da učvrsti kontrolu svojih jugoistočnih i južnih granica i proširi svoj utjecaj na sjever Sirije i Iraka bez rizika od slanja velikih vojnih snaga na teren. Prvi put u nekoliko decenija, Ankara je stekla odlučujuću prednost u dugom sukobu sa PKK-om.

Izvoz dronova

Karakteristike zbog kojih je Bayraktar nezamjenjiv za tursku vladu i njene sigurnosne prioritete uskoro su se pokazale jednako korisnim za brojne male i srednje vanjske sile.

Za relativno skromnu investiciju, zemlja je mogla dobiti smrtonosnu vojnu tehnologiju koja je mogla promijeniti dinamiku konflikta ili osigurati efikasno odvraćanje pobunjenika ili drugih snaga. Turska je 2017. počela izvoziti TB2, i u periodu od pet godina prodala je svoje dronove u više od 20 zemalja, uključujući partnere i saveznike u Evropi (Albanija, Poljska i Ukrajina); Centralnoj i Južnoj Aziji (Kirgistan, Pakistan i Turkmenistan); Africi (Etiopija, Libija, Maroko, Somalija i Tunis); Zaljevu (Katar); i na Kavkazu (Azerbejdžan). Iako su ovi oružani ugovori vođeni kombinacijom geopolitike i merkantilizma, gotovo su uvijek uključivali zemlje u kojima Turska ima strateške interese.

Zbog ovih ugovora, turski dronovi su pomjerili balans moći u brojnim konfliktima. U Libiji su 2020. omogućili međunarodno priznatoj vladi u Tripoliju, koju podržava i Turska, da porazi generala Khalifu Haftara, kojeg je podržavala Rusija.

Slično, dronovi su pomogli azerbejdžanskim snagama da uspješno povrate teritoriju u spornoj regiji Nagorno-Karabaha koju su decenijama držale snage Armenije.

U sirijskoj provinciji Idlib, omogućili su sirijskoj opoziciji da zaustave ofanzivu sirijske vlade. U Etiopiji, turski dronovi koje je nabavila vlada u Adis Abebi pomogli su da se preokrene rat sa pobunjenicima iz Tigraya.

Kao i u drugim slučajevima, turski interes za Etiopiju nije čisto komercijalni – Ankara posmatra jačanje veze sa ovom državama kao način da stekne utjecaj na Rogu Afrike i da parira Egiptu, s kojim se bori za regionalni utjecaj.

Tursko brzo pozicioniranje kao vodećeg dobavljača dronova zemljama sa niskim i srednjim primanjima donijelo je koristi turskoj moći, ali je također stvorilo i nove izazove. Mnoge zemlje, uključujući Etiopiju, Somaliju i Tunis, kupile su turske dronove bez tehničkih sistema za njihovo upravljanje. Ove zemlje zbog toga nisu stekle odlučujuću prednost protiv ponekad superiornijeg neprijatelja. Tokom sukoba u Tigrayu, vlada Etiopije je oštro kritikovana zbog civilnih žrtava, a čak je turskim dronom pogođena i škola. Takvi incidenti stvaraju mišljenje, pogotovo kod američkih zvaničnika, da je Turska postala nemarni izvoznik dronova.

Međutim, veći problem bi mogao biti efekat na rivalske države. Turska intervencija u sukobu u Libiji uznemirila je rivale, uključujući Egipat, Francusku i Ujedinjene Arapske Emirate.

U maju 2020, turski dronovi su mijenjali kurs građanskog rata u Libiji, a Egipat je formirao neformalni savez sa Kiprom, Francuskom, Grčkom i UAE da se suprotstavi turskim aktivnostima u istočnom Mediteranu kroz koordinirano političko, diplomatsko i pomorsko prisustvo. SAD je nedavno povećao vojnu pomoć Grčkoj zbog Rusije, ali također dijelom i zbog Turske i njenog većeg angažmana u regiji.

Ukrajinska dilema

Turska ‘diplomatija dronova’ pokazala se možda najvažnijom i potencijalno najriskantnijom u Ukrajini. Kijev je počeo kupovati TB2 2019. godine i prvi put ih je koristio protiv proruskih separatista u Donbasu 2021.

Međutim, sa ruskom invazijom na Ukrajinu, ovo oružje je dobilo sasvim novi status – prvi put je direktno upotrijebljeno protiv ruskih snaga. Već je bilo više od 60 uspješnih napada TB2 dronovima na ruske tenkove, artiljeriju, vozila pa čak i vozove sa zalihama, a broj neprijaveljnih slučajeva je vjerovatno još veći.

Za turske odnose sa Zapadom, neočekivana uloga Bayraktara u jačanju odbrane Kijeva protiv Moskve imala je važne rezultate. Podigla je poziciju Turske u NATO-u na nivo koji nije viđen godinama.

Međutim, ovo je također i otvorilo neka nova, komplikovana pitanja za turske pokušaje da održi odnose sa Moskvom. Turska se mora baviti Rusijom u brojnim područjima, od Crnog mora do Sirije i Azerbejdžana. Na strateškom nivou, Ankara će uraditi sve da osigura da Kijev ne padne pod kontrolu Moskve, zato što je Putinova agresija na Ukrajinu ojačala osjećaj za realizam u Ankari što se tiče Rusije, koja je historijski neprijatelj Turske. Ankara gleda na Ukrajinu i druge zemlje na Crnom moru, sada više nego ikada, kao nezamjenjive saveznike s kojima može napraviti blok kako bi balansirala moć Rusije u toj regiji.

Ipak, ako Putin uspije da pokori dijelove Ukrajine – ili ne uspije a za to okrivi Tursku – mogao bi primijenjiti značajan pritisak na Tursku. Mogao bi potkopati turske interese u Siriji, naprimjer, pokrećući veliki izbjeglički val iz Idliba prema Turskoj u vrijeme kada turski građani imaju veoma negativan stav prema izbjeglicama zbog ekonomske krize.

Erdogan bi vjerovatno bio pod velikim pritiskom ako dođe do velikog priliva izbjeglica. Putin bi također mogao izvršiti ekonomski pritisak na Tursku ograničavajući uvoz poljoprivrednih dobara, zabranjujući ruskim turistima da idu u Tursku, ili zaustavljajući isporuku gasa Turskoj. Takvi potezi bi potkopali ekonomski oporavak Turske, a time i mogućnost Erdoganovog izbornog uspjeha 2023.

Ankara je javno ‘stišala’ svoju ulogu u naoružavanju Ukrajinaca, naglašavajući da nije turska vlada ta koja prodaje dronove nego privatna kompanija.

Također, Turska se pokušava pozicionirati kao medijator između Rusije i Ukrajine, te je već bila domaćin ministrima vanjskih poslova dvije zemlje 10. marta.

Turska se boji ruskog poraza malo manje nego ruske pobjede, zbog toga što je Rusija koristan trgovinski partner te zbog toga što Rusi i Turci imaju već utvrđen način djelovanja na Kavkazu, u Libiji i Siriji, što bi moglo biti ugroženo ruskim porazom.

A ako Putin ima listu zemalja koje će kazniti nakon rata što su podržavale Ukrajinu, Turska će biti blizu vrha na toj listi, nakon baltičkih država, Poljske, Velike Britanije i SAD-a. Putin bi čak mogao koristiti cyber napade da ugrozi Erdoganovu potencijalnu izbornu pobjedu.

Erdogan također želi da namami sankcionisane ruske oligarhe u Tursku, nadajući da će njihova sredstva i novac pomoći turskoj ekonomiju. Turska bi također mogla postati tržište nekretnina za rusku visoku srednju klasu koja želi sačuvati svoje bogatstvo.

Erdoganova strategija u Ukrajini je zato da osigura tihu vojnu pomoć Kijevu i da održi diplomatske kanale sa Putinom i ekonomski profit od Rusije.

Zbog toga je turski predsjednik odbio da podrži sankcije Zapada Rusiji, a Turska nastavlja da kupuje rusku naftu. Također, Turska je ostavila otvoren zračni prostor za ruske avione. Međutim, ova strategije može biti prihvatljiva Putinu ovog momenta. Malo je vjerovatno da će sada ruski lider pokrenuti svađu sa Turskom, pogotovo što Erdogan osigurava njemu i njegovim oligarsima ekonomska sredstva. Ali ako rat u Ukrajini potraje, a TB2 dronovi nastave da uništavaju ruske mete, kao što je brod Moskva, to bi moglo staviti Ankaru i Moskvu u direktniji konflikt.

Odnosi sa SAD-om

Dok rat u Ukrajini stavlja rastući pritisak na Erdoganovu vladu da se snažnije pridruži zapadnim saveznicima, odnosi sa SAD-om ostaju poseban izazov. U jednu ruku, iznenađujuća uloga turske vojne tehnologije u ukrajinskom otporu donijela je Turskoj novo poštovanje u NATO-u. Otkako je ruska invazija počela, mnogi evropski lideri obnovili su veze sa Ankarom, uključujući nizozemskog premijera Marka Ruttea.

Međutim, Erdogana još treba da prigrli američki predsjednik Joe Biden, s kojim je dugo imao hladan odnos. Kao potpredsjednik, Biden je bio glavni sagovornik Turske između 2013. i 2016, ali odnosi su se pogoršali kada je Erdogan optužio predsjednika Baracka Obamu za državni udar u Egiptu 2013. Turska je bila važna saveznica egipatske vlade koju je vodilo Muslimansko bratstvo koje je došlo na vlast nakon Arapskog proljeća. U to vrijeme Erdogan je također bio ljut na američku podršku YPG-u povezanim sa PKK-om, kojeg je SAD smatrao ključnim za poraz Islamske države Irak i Levant. Biden je također obećao da će ta podrška biti “taktična, privremena i transankcijska”, a onda je ta politika promijenjena u nešto što nema vremenski rok.

Biden je s druge strane bio frustriran Erdoganovim srozavanjem demokratskih normi i potkopavanjem institucija u Turskoj, njegovom otporu prema američkim strateškim i političkim prioritetima na Bliskom istoku te njegovim konstantnim kritikovanjem Obamine administracije.

Navodno Bidena nije dotakao Erdoganov nedavni pokušaj otopljavanja odnosa. Na NATO samitu u Briselu krajem marta, mjesec dana nakon početka ruske invazije, Biden je odbio zahtjev turskog predsjednika da se sastanu.

Čak iako turska uključenost u Ukrajinu približi tursku vanjsku politiku Zapadu, postoji rizik za Erdogana da će Biden, i neki evropski lideri, biti anksiozni da se sastanu s njim te da će odlagati ponovno približavanje Ankari sve dok se ne održe izbori 2023.

Za sada se čini da je Erdoganov utjecaj povećan zbog ‘diplomatije dronova’ i podrške koju je to dalo Ukrajini. Ali je malo moguće da će dobiti izbore, pretpostavljajući da će oni biti slobodni, ako se ekonomija ne pokrene i ne poraste dvostruko u sljedećoj godini. Ako ekonomija još padne, Erdogan će protraćiti novi položaj Turske i svoju političku budućnost, vođen pokazivanjem moći Putinu ili jednostavno zato što će tržišta zaobilaziti zemlju u kojoj je vladavina prava postala šala.