Trifunović: Balkanu je potreban ’reset’ od nacionalizama

Branislav Trifunović u razgovoru za Al Jazeeru govori o profesionalnom radu, svom društvenom angažmanu, izborima u Srbiji i društveno-političkoj situaciji u regionu.

U Srbiji imamo privid demorkatije, kaže Trifunović (Tanjug)

“Najgora od svih vrsta nepismenosti je politička nepismenost”, citira glumac Branislav Trifunović jednog od najizvođenijih i najutjecajnijih dramatičara 20. stoljeća Bertolta Brechta, pokušavajući da, tokom intervjua za Al Jazeeru, dočara važnost društvenog angažmana i aktivizma koji je u neraskidivoj vezi s njegovim umjetničkim djelovanjem i u srži njegovog bivstvovanja.

Kao neko ko se ne libi reagirati i podići glas protiv svih anomalija koje se događaju u društvu, ne kalkulišući jesu li one vezane za vladajuće stranke ili opoziciju, više puta se našao u krajnje nezahvalnoj poziciji. No, kompromisi jednostavno ne idu uz njega pa od borbe za bolje, pravednije i demokratičnije društvo nikada nije odustao.

“Sumnjam da promene mogu desiti u nekom bližem vremenu, ali to ne znači da ću ja zaćutati”, kaže Trifunović.

Posljednjih dana boravi u Sarajevu gdje u saradnji s Udruženjem “Moje pozorište” režira predstavu prema motivima Birdmana, Alejandra Inarritua, što je bio povod za intervju u kojem je, osim o profesionalnom radu, govorio o svom društvenom angažmanu, izborima u Srbiji i društveno-političkoj situaciji u regionu.

  • U saradnji sa Udruženjem ‘Moje pozorište’ režirate novu predstavu. O čemu je konkretno riječ?

– Mi smo to krenuli raditi prije pandemije, inspirisani Birdmanom. To je neka polazna tačka, malo je to evoluiralo u nešto drugo uz pomoć našeg dramaturga Almira Imširovića i svih nas u želji da se pomaknemo od toga i probamo da napravimo neku drugu priču.

Uglavnom, to jeste priča o glumcu, priča o tome šta slava može da uradi jednom glumcu, priča o neostvarenosti, egu, sujeti, o odnosu prema porodici koji uglavnom ne postoji kada ste u takvoj situaciji… Višeslojna je ta priča i mogao bi verovatno svaki čovek da se veže na to, ali mislim da i mi glumci zaslužujemo da imamo jednu priču o sebi koja na jedan kritički, malo ironični i realni način prikazuje šta može da znači ta popularnost, da li je to i koliko lepo.

U predstavi će igrati Admir Glamočak, Jasna Žalica, Nadine Mičić, Alen Muratović, Lidija Kordić, Mediha Musliović, Emir Fejzić, Adnan Goro, a tu je i muzičar Dario Kos koji će biti deo predstave od početka do kraja.

  • Na ovogodišnjem FEST-u prikazan je film Game u kojem ste imali glavnu ulogu, nedavno ste imali novu premijeru u Ateljeu 212, snimali ste u Danskoj… Šta je još aktuelnom u Vašem profesionalnom životu?

– U poslednje vreme sam shvatio da nemam više vremena da radim sve i svašta. Naš glumački život je takav da, što bi rekao moj ćale, kad završiš karijeru imaš pet uloga koje ćeš pamtiti i koje će ljudi pamtiti, tako da se nekako trudim da na ovaj ili onaj način bar radim one koje me zanimaju.

Nedavno sam imao premijeru Pristanka u Ateljeu 212. To je priča o silovanju i to iz vizure advokata koji se bavi silovanjima, odnosima među njima. Vrlo je inteligentan tekst koji s velikom radošću igramo. Osim toga, spremam film koji će režirati Miša Terzić, napisao ga je Vladimir Arsenijević, a govori o malom Aleksi Jankoviću iz Niša koji je, u 12-oj godini, izvršio samoubistvo. To je priča o vršnjačkom nasilju o kome se jako malo priča, a koje mene zanima. Razgovarajući s njegovom majkom, Gagom Janković shvatio sam količine i razmere toga, a srećan sam jer smo uspeli da napravimo scenario koji će biti posvećen Aleksi i Mahiru (Rakovcu) iz Sarajeva koji je takođe izvršio samoubistvo. Pokušavamo da povežemo svu tu decu i ukažemo na taj problem koji je stvarno evoluirao u nešto strašno na ovim prostorima, a o tome se jako malo priča.

  • Nedavno ste kritikovali FEST jer je, kako ste naveli, neprikazivanjem filma Quo vadis, Aida? Jasmile Žbanić, u kojem su Vaše kolege Jasna Đuričić i Boris Isaković ostvarili značajne uloge, obesmislio ovogodišnji slogan ‘Novi hrabri svet’.

– Šta da ti kažem o “hrabrom, vrlom svetu” koji nije u stanju da pusti film iz regiona, iako je istorija FEST-a bila da se pojavljuju svi filmovi koje te godine napravimo. Ove godine je Jasmila imala tu sreću da njen film postane najbolji film u Evropi, da naša Jasna Đuričić bude najbolja glumica u Evropi, ali eto “hrabri, vrli svet” izgleda nije bio dovoljno hrabar da pusti to u nekoj salici i da se barem simbolično oda počast pre svega umetnosti. Šta god ko pričao, to je umetnički film o jednoj ženi u jednom zlu vremenu i kako god neko gledao na to, ono što je Jasna uradila u tom filmu je vredno poštovanja svakog iole normalnog čoveka, a pogotovo ljudi koji se bave ovim poslom.

Imao sam sreću da pogledam taj film i mene kao glumca malo deprimira da to sad ne možemo da pokažemo ostalim kolegama i da neki mlađi ne mogu da vide kako se glumi i šta gluma može da znači. Mislim da su i Jasna i Boris napravili fascinantne uloge i da to što je Jasna uradila zaslužuje glumački spomenik. Bez nje taj film ne bi imao tu snagu i zato joj se divim.

  • Bili ste na čelu protesta “1 od 5 miliona” te sticajem okolnosti postali njegovo zaštitno lice, no ubrzo ste se povukli jer ste, kako ste tada naveli, shvatili da to “neće biti samo građanski protest”. Kako danas, sa ove vremenske distance, gledate na ta dešavanja? I šta su ti protesti, kada pogledamo trenutnu situaciju i rezultate aprilskih izbora, uspjeli promijeniti?

– Osećam delom odgovornost prema sebi što nisam smogao snage da to izguram do kraja kako god… Bilo je puno grešaka u tome, puno stvari sa kojima se nisam slagao, jer je bilo tu još ljudi koji su se nešto pitali. Shvatio sam da će, kao i uvek u ovim našim malim sredinama, uvek pobediti sujeta. Sujeta tih lidera, njihovi interesi, njihovi odnosi i tako dalje, to su stvari na koje ja ne mogu da utičem, ne mogu da prevaspitavam te ljude koji su u zrelom dobu i koji bi trebalo da budu smireniji na nogama i malo pametniji… I tada sam ih pozivao non-stop, i sa bine i kroz intervjue, da se dozovu pameti i da počnu da razmišljaju na jedan drugi način, ali su me tada optuživali da radim za Vučića i kritikujem opoziciju.

Branislav Trifunović bio je jedno od lica protesta ‘1 od 5 miliona’ (Tanjug)

Posle ovih izbora sve ono što sam pričao ponovo dobija smisao – ništa nisu uradili i mislim da su to, nažalost, ljudi bez ideja i bez ikakve ideologije, bar te stare stranke ili neke polunove koje se vrte, a nemaju nikakvu istinsku želju ni ambiciju da nešto promene. Mislim da njima odgovara ta bara u kojoj će moći nešto da izmešetare, da nešto dogovore, da se čuju sa liderom najvećim, da popiju kaficu… I tada se govorilo da su svi na SMS daleko od Vučića što se ispostavilo kao tačno.

Prema tome, vrlo je mračna ta slika što se tiče društva, demokratije, ljudi i pristupa politici. Jedino što me malo raduje je to što se pojavila ta nova energija u vidu koalicije Moramo. Te ljude znam s ulice, iz pozorišta, s koncerata i oni mi ulivaju nadu da eto imamo bar nekoga ko nas valjda neće prodati.

  • Imate li nadu da bi koalicija Moramo Beogradu mogla biti ono što je Možemo Zagrebu?

– Još je rano, ali mislim da je drugačija vrsta demokratije u Hrvatskoj i kod nas. Mi imamo privid demokratije, nemamo demokratiju koju možete čuti na svim televizijama. U Hrvatskoj na javnim servisima i svim televizijama možete čuti jedni druge, dok to kod nas nije slučaj. Mi nemamo gde da pričamo, nemamo gde da govorimo, pogotovo u tim medijima koje gleda cela Srbija, a koji su u kandžama Vučića i drugarića, tako da ne mislim da će se nešto u skorije vreme desiti. Mislim da mora da se promeni taktika, barem kod ovih ljudi koji misle da iskreno može nešto da se promeni.

Nekim potezima odmah posle 3. aprila ozbiljno su demotivisali jedan broj ljudi koji je sad opet u fazonu: ‘Jesam ti rekao da nema smisla glasati, da je ovo sve besmisleno’. Ta apatija za koju nije kriva samo opozicija, nego je namenski napravljena od Vučića sa ciljem da se dođe upravo na taj nivo gde on svoju vojsku ima namerenu, okupljenu, dok su ovi ostali koji bi nešto menjali ili već pobegli iz zemlje ili su se umorili. Ne volim da pričam o tome, mislim da ne smemo da se umorimo, jer je to borba koja mora da traje. Ta apatija, dakle, jeste nešto što odgovara isključivo Vučiću jer, što bi rekao Brecht, najgora od svih vrsta nepismenosti je politička nepismenost.

Takođe mislim da je ta bolest koja se može videti u Srbiji prisutna i ovde (u Bosni i Hercegovini) i to me ne teši nimalo, naprotiv, čini me još tužnijim što se ništa ne menja, što smo i dalje smo u nekim polurovovima i što i dalje razgovaramo o stvarima o kojima ne bi trebali normalni ljudi da razgovaraju.

  • Najžešća borba vodi(la) se za glavni grad Srbije u kojem još uvijek nisu potvrđeni rezultati izbornog glasanja. U međuvremenu smo svjedočili sastanku Vučića i Đilasa koji je dodatno pojačao sumnju u integritet izbora, kako to komentirate?

– Kakav god Đilas bio, ne verujem da je spreman da uđe u koaliciju s Vučićem, mislim da bi to bila njegova politička sahrana. Ali mislim da je to jedan od najgorih političkih poteza koje je mogao napraviti. Tajming je grozan – u trenutku kad brojevi nisu sabrani, u trenutku kad ne znamo koliko ko ima mandata, ti ideš da razgovaraš s nekim navodno o tome da možda treba da se ponove izbore. Ostao sam prilično zbunjen kad sam ga video ispred Predsedništva i kad je pokušavao to da objasni pod krinkom smanjivanja tenzija i čega već sve ne. Stvarno sam bio šokiran, a i dalje ne znam šta to znači. Ustvari, jedino što znam sigurno da znači je da je uspeo vrlo lako da demotiviše jedan broj opozicionih birača, pogotovo u Beogradu koji je uvek bio na strani te neke evropskije Srbije.

  • Nakon spomenutih protesta ste se povukli iz javnog društvenog angažmana, no Vaša borba za bolje i pravednije društvo i neophodne promjene tu nije stala. Kao neko ko se ne libi reagirati i podići glas protiv svih anomalija koje se događaju, ne kalkulišući jesu li one vezane za vladajuće stranke ili opoziciju, našli ste se u priličnoj nezahvalnoj poziciji. Koliko je zapravo teško biti u njoj? Koja je cijena te slobode? 

– Zavisi s koje strane gledaš. SNS-ovci i vučićevci se trude svih ovih godina da me saseku kako god mogu – poslovno, životno, itd. To je jednostavno neka misija, ne samo sa mnom, oni to rade s gomilom drugih koji pričaju protiv njih. A čini mi se da su za to vreme ovi drugi u strahu za svoje pozicije. Kažem to jer svaki put kad neko nešto kaže protiv opozicije – ne u smislu da je ponižava, već da je kritikom motiviše da radi bolje – oni se uplaše da ćeš napraviti neku svoju stranku i oteti im deo kolača. To je bio glavni problem i kad sam ja u pitanju, kad su videli da govorim nešto “protiv njih”, bilo je da ja imam neku drugu agendu. To samo govori koliko je to sve devijantno i koliko su svi uplašeni za te pozicije, koliko god one bile sitne i male. To je problem jer ste nekako između čekića i nakovnja.

Malo sam ćutao od protesta naovamo jer sam mislio da nemam moralno pravo da nekome držim pridike i pričam, jer sam u nekom trenutku odustao shvatajući da nemam više šta da uradim, video sam u kojem pravcu sve to ide i da je to nezaustavljivo, jer nisam imao makar 50 ljudi koji su mogli da stanu iza toga šta pričam do kraja, jer nismo imali poverenja jedni u druge… Jedan deo njih je već bio u strankama, a ja sam se trudio taj pokret da ostane što više nevezan za političke stranke, iako su mi i to svi nabijali na nos, ali sam bar ja želeo da to nekako odvojimo i da za vreme našeg protesta opozicija napravi neki svoj plan, pa da možemo nešto zajedno da uradimo. To se, naravno, nije desilo.

  • No, ipak ne odustajete. Znači li to da nada u bolje, pravednije, slobodnije društvo ipak postoji?

– Malo mi se ugasila ta vera, ostao je tek mali prozorčić otvoren da nešto eventualno može da se promeni. Samo što idu godine, ja sad imam 44, i više ne znam koji su to procesi koji moraju da se dese. Jer i u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji mora da se dese neki reset od svega, od svih ovih budalaština, od svih ovih nacionalizama, od lažnih ideologija… da bi se išta promenilo. Sumnjam da to može da se desi u nekom bližem vremenu, ali to ne znači da ću zaćutati.

Nadu mi daju i ti mladi koji su spremni da budu borbeni i da izguraju to sve svoje. Divim im se na hrabrosti, divim se na hrabrosti ljudima iz “Ne da(vi)mo Beograd” i mojim prijateljima iz “Lokalnog fronta” koji i dalje imaju tu želju da nešto promene, koji su nepotkupljivi, koji se bore, koji brane svoje stavove do kraja. Volim te fajtere, oni su to prozorče koje je ostalo otvoreno na kant i jedino je ostalo da vidim šta će se s njima dogoditi.

Izvor: Al Jazeera