ISIL 2.0: Kako je naoružana grupa postala franšiza

Grupa Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL) mijenjala je oblik nekoliko puta tokom godina.

Budući da je nastao nakon američke invazije na Irak 2003. godine, ISIL je skovan od saveza između ogranka mreže Al-Kaida i elemenata poražene iračke stranke Baath. Ova grupa je rasla eksponencijalno, smjestivši se u nepogođenim sunitskim predjelima centralnog Iraka, s ciljem uspostavljanja islamskog halifata.

Sve otvorenija u svojim vjerskim proklamacijama, ISIL-ova prepredena propaganda zasjenila je stare Al-Kaidine videosnimke lošeg kvaliteta, pridobivši konvertite svojim modernim, pomno uređenim reklamama na kojima su prikazivali trening i krvave posljedice napada koje je ta grupa izvela.

Ova grupa je rasla, pričajući svijetu o svojim „pobjedama“ u videosnimcima visoke definicije koji su služili kao alati za regrutovanje, i koji su uveliko prenošeni na društvenim mrežama. Do 2015. su u Iraku i Siriji kontrolisali područje veličine Velike Britanije. Porezi su povećani, uspostavljena je državna služba, i halifat je imao svoju vladu i ekonomiju; sva obilježja jedne države. Bila je potrebna udružena moć nekoliko vojnih sila da se konačno porazi ISIL, a zadnje ISIL-ovo uporište u Baghouzu, na istoku Sirije, palo je u martu 2019.

Oboren, ali ne i dugoročno potučen, ISIL je i dalje bio u stanju da pokrene povećan broj napada u Iraku i na sjeveru Sirije tokom narednih šest mjeseci. Ovo je kulminiralo u januaru kada su stotine boraca napale zatvor u drskom pokušaju da oslobode ISIL-ove zatvorenike koji su tu držani. Uslijedila je bitka između ISIL-a i boraca Sirijskih demokratskih snaga (SDF) u kojima su dominirali Kurdi, i trajala je sedam dana. Uprkos ovim dobro isplaniranim napadima, ISIL ne kontroliše teritoriju kao ranije i morao je prilagoditi strategiju u skladu s tom činjenicom.

ISIL postaje decentraliziran

Privlačnost centraliziranog halifata više nije prisutna. ISIL-ovi uspjesi su minorni i raspoređeni na žarišta širom svijeta. Mladi borci više se ne slijevaju sa Zapada; regrutovanje je postepenije i obično iz lokalne populacije. Turska, nekada tranzitna tačka za dolazeće borce koji putuju za Irak i Siriju, mnogo je opreznija i domaće obavještajne agencije imaju daleko bolji potencijal za identifikaciju ISIL-ovih regruta i za sprečavanje da putuju u inozemstvo. Oni koji su se vratili i kojima je to dozovljeno se prate.

Smanjena je i komunikacija. Nema više lukavih videosnimaka i časopisa na web-stranicama, jer obavještajne agencije ih pronalaze jednu za drugom i zatvaraju.

Šifrirane komunikacijske aplikacije kao što je Telegram sada se češće koriste. Tamo se prikazuju uspjesi, a komunikacija između potencijalnih volontera i regrutera prolazi relativno neprimjetno.

Američka vojna aktivnost je smanjena i ISIL-ovi regruteri više nemaju privlačnost međunarodne borbe kao propagandni alat koji pomaže u regrutaciji. Nema ni niza brutalnih pobjeda uobičajenih u 2014. kada je ova grupa zauzela velike dijelove centralnog Iraka i istočne Sirije.

Međutim, krvavi napadi se i dalje izvode i navode kao propagandni uspjesi, poput napada koji je izvela afganistanska podružnica na kabulski aerodrom 26. avgusta 2021, u kojem je smrtno stradalo najmanje 175 ljudi.

Egzistencijalna bitka s talibanima

ISIL-ov globalni propagandni podstrek na neki način je oslabljen uspostavljanjem onoga što su talibani proglasili Islamskim emiratom u Afganistanu.

Afganistanska podružnica, Islamska država u pokrajini Khorasan, ISKP (ISIS-K), imala je historiju visokoprofilnih napada sa velikim brojem žrtava u ovoj državi. Sukobi između ove dvije grupe su ubrzani, kako su talibani stalno preuzimali kontrolu nad državom, što je kulminiralo munjevitom ofanzivom 2021. kada su talibani zauzeli ostatak države za svega nekoliko sedmica. Budući da su talibani sada u vladi i promovišu mir, ISIL-ovi regruteri morali su početi plaćati regrutima da izvršavaju napade. Većina napada ciljala je na šiitske i džamije manjinske grupe Hazara u nastojanju da se iskoriste vjerske podjele u državi.

Budući da su od boraca postali državni službenici, talibani su sada u ironičnoj poziciji da moraju voditi kampanje protiv mreže ISIL-ovih boraca koji su vješti u sakrivanju u gradovima. ISIL u Afganistanu također iskorištava talibansku neugodnu tranziciju kod nezadovoljnih članova talibana koje je lakše regrutovati.

Ove dvije grupe su sada upletene u egzistencijalnu bitku za opstanak. Talibani, a zaista i Afganistan kao cjelina, u očajničkoj su potrebi za mirom nakon nekoliko decenija rata. Talibanska vlada ima pune ruke posla dok glad hara državom, sredstva su im djelimično zamrznuta, a bore se za međunarodno priznanje i humanitarnu pomoć koja bi uslijedila.

ISKP je iskoristio prednost ovog zatišja i fokusirao se na građenje snage, koristeći sredstva koja je ova grupa dobila od svojih podružnica u Iraku i sjevernoj Siriji da naraste duplo u Afganistanu otkako se povukao SAD. Ova grupa sada kontroliše ograničenu teritoriju na istoku države. Američke obavještajne agencije predviđaju da će, ukoliko ISIL ne bude ozbiljno kompromitovan od strane talibana, ova grupa biti u stanju da izvede napade van države do sredine 2023, dok se njene ćelije šire u Pakistan.

Zarobljeni u bici u Africi: ISIL i Boko Haram

Dok je pažnja zapadnjačkih medija bila fokusirana na Afganistan i talibansko preuzimanje vlasti, neki od najvećih prodora ISIL i s njim povezane grupe, ostvarili su u sahelskom pojasu i subsaharskoj Africi. Slaba vladina kontrola, pogoršana velikim razdaljinama, udaljenim, nepristupačnim terenom i okrutnim sigurnosnim snagama, predstavlja bogato tlo za ISIL-ove regrutacije.

Najuspješnija od ovih podružnica jeste Islamska država Zapadnoafrička pokrajina (ISWAP).

U maju 2021, borci iz ISWAP-a, potpomognuti nezadovoljnim bivšim zapovjednicima Boko Harama, napali su uporište Boko Harama u šumi Sambisa u nigerijskoj sjeveroistočnoj državi Borno.

Ova grupa je brzo razbijena, a mnogi borci su prebjegli svom bivšem savezniku ISWAP-u. Lider Boko Harama Abubakar Shekau se ubio, a članovi ove grupe su se razbježali, narušivši grupnu koheziju. Razlika u taktici je već bila primjetna. Govori su ublaženi, a lokalne zajednice više ne napadaju već im finansijski pomažu, jačajući bazu ISWAP-a. Ova grupa sada djeluje kao alternativna vlada na nekim mjestima, regrutujući lokalno stanovništvo i naplaćujući poreze u zamjenu za zaštitu od bandita koji su napadali ova udaljena sela i gradove.

Uprkos dominaciji ISWAP-a i napadima nigerijske vojske, Boko Haram je polako oživio tokom prošle godine, sakupljajući regrute i oružje. U martu je bio u stanju pokrenuti napad na uporište ISWAP-a na jezeru Čad, usmrtivši desetke ljudi. Ove dvije grupe su sada zarobljene u bici za prevlast u regiji. Nigerijska vojska je bila uspješna u korištenju zračnih snaga i svog tek kupljenog lakog udarnog aviona Super Tucano, koji omogućava vladi da patrolira na velikim predjelima na sjeveru i istoku države, te da prikuplja obavještajne podatke i napada kampove Boko Harama i ISWAP-a koji bi inače bili isuviše udaljeni i skriveni da bi ih se moglo napasti. Hiljade boraca iz obje grupe su se predale tokom zadnjih nekoliko sedmica, prema podacima vladinih zvaničnika, budući da su zračni napadi na ovu grupu donijeli rezultate.

Nasilje u regiji Sahel

Uprkos ovim uspjesima vlade i međusobnoj borbi između različitih grupa, stalni priliv oružja i dalje se uspijeva sliti u predio Čada na istoku Nigerije kroz Niger usred regije Sahel.

Sahel je doživio neka od najgorih nasilja dok se ISIL i Al-Kaida u Islamskom Magrebu (AQIM) bore za prevlast. Napadi su se povećali jer vlade u Maliju, Nigeru i Burkini Faso nisu u stanju da zaštite ruralne populacije. Sredinom marta, više od 30 ljudi ubili su naoružani napadači, dok su ovi skupljali vodu na sjeveru Burkine Faso. Ovi napadi su u porastu urpkos prisustvu hiljada međunarodnih vojnika u regiji.

Niger, ušuškan između Malija, Libije, Nigerije, Burkine Faso i Čada, dobro je pozicioniran da služi kao veza za krijumčarenje oružja različitim oružanim grupama.

Napadi na Čad, fokusirani na pogranično područje koje okružuje jezero Čad i potpomognuti ISWAP-om, postali su češći. Ovaj kraj je razoren povećanom dezertifikacijom i brzim smanjenjem jezera koje je izgubilo 90 posto svoje vode. Ovo je razorilo lokalne ekonomije i povećalo regrutacije dok dobro naoružane ISIL-ove podružnice pokušavaju nametnuti lokalnu kontrolu nad predjelima na kojima se vlada malo pita.

ISIL-ove podružnice ne djeluju samo na sjeverozapadu kontinenta. Islamska država Centralnoafrička pokrajina (ISCAP) sve je aktivnija u Demokratskoj Republici Kongo (DRC) i u Mozambiku, gdje borbe bjesne na plinom bogatom sjeveru države, u pokrajini Cabo Delgado.

Ponovo je nezadovoljnu lokalnu populaciju birao ISCAP. Veoma malo plinskog bogatstva u Mozambiku dospjelo je da gradova i sela koja orkužuju ta postrojenja. Cijela sela su raseljena u nasilju koje je uslijedilo između još jedne podružnice ISIL-a, al-Shababa (koja nije povezana sa somalijskom grupom), i vladinih snaga. Stotine ljudi su ubijene, a još stotine hiljada su raseljene. Civili, uhvaćeni između loše istreniranih, nasilnih vladinih vojnika, ISIL-ove brutalnosti i teške taktike privatnih zaštitarskih firmi, nisu imali izbora do da pobjegnu, pojačavajući pogoršanu humanitarnu krizu.

ISIL-ova franšiza jača

Od Iraka do Sirije i dalje ka Afganistanu, sjevernoj Nigeriji, Nigeru, Mozambiku i dalje, ISIL-ove grupe u bile u stanju iskoristiti prednost marginaliziranih populacija, slabe vladine kontrole i prisustva nasilnih sigurnosnih snaga.

Ovo je učinilo regrutovatnje iz lokalnih populacija lakše sa ISIL-om koji nemilosrdno koristi svoj autoritet kako bi utjecao na mišljenje nezadovoljnih civila. Nespretni vladini pokušaji da vrati kontrolu često pogoršavaju situaciju, a loše obučene sigurnosne snage hapse ljude bez optužbi, često mučeći žrtve i ubijajući one za koje sumnjaju da su ISIL-ovi simpatizeri.

Ovo dodatno otuđuje populaciju, zacementiravši ISIL-ovu kontrolu nad ovim krajem. U mnogim slučajevima, potrebno je angažovati strane vojnike iz susjednih zemalja, kao što su snage Južnoafričke razvojne zajednice (SADC) u Mozambiku da bi se preotela kontrola od ISIL-ovih grupa. Ti angažmani su obično kratkog daha, kako se ne bi raspirivalo lokalno nezadovoljstvo, a osim tog ni ti strani vojnici ne žele zaglaviti u dugim oružanim ustancima koji odnose i novac i živote, poput onih u Afganistanu i Iraku. ISIL-ovi uspjesi su minorni, ali ih ima sve više, posebno u Africi.

ISIL i njegove podružnice su pokazale da su otporne na uporne napade i da su u stanju proizvesti prihode. ISIL, koji se bori i protiv suparničkih grupa i vlada, i dalje uspijeva proširiti svoju franšizu podružnica, zauzimajući teritoriju tamo gdje je slaba kontrola države, smjestivši se kod lokalnih nezadovoljnih populacija.

Kriju se među lokalnom populacijom, koja je vidjela samo najgore od vladine kontrole u obliku okrutne sigurnosti, i koja je obično posljednja u redu da se okoristi od ogromnog bogatstva koje odnose kompanije i korumpirani zvaničnici. Lokalni biznisi i infrastruktura su zanemareni, dodatno pogoršavajući nevolje lokalnih populacija, čineći ISIL-ov posao mnogo lakšim.