Hadžiahmetović: Rusija nema šanse promijeniti svijest Ukrajinaca

Kada je prevod njegovog teksta „Holodomor: Vječni motiv Urajine u borbi za nezavisnost“ na engleski jezik dosegao čak milion pregleda na društvenim mrežama i sam je Tarik Hadžiahmetović bio nemalo iznenađen. Njegova strast za putovanjima i njegovo putopisno umijeće pokazali su da imaju čarobnu formulu i kada ih spoji u tekstove koji se bave aktuelnim temama, iz jedne potpuno drugačije perspektive, pokazalo se da imaju ogroman uspjeh. To mu je dalo ohrabrenje i dodatni motiv da nastavi pisati tekstove i objavljivati ih na svome blog profilu travelswithpolestar.com.

Jer, publika cijeni autentičnost, iskrenost i neposrednost, a Hadžiahmetović priča o stvarima koje poznaje, u smislu da je na tradicionalni reportersko – putopisni način pohodio mjesta o kojima govori.

Kada je 2019. godine posjetio Ukrajinu i Rusiju i njihove glavne gradove, nije ni sanjao da će samo tri godine kasnije Rusija izvršiti agresiju na svog susjeda, ali kaže i tada je na svakom koraku mogao primijetiti kako Ukrajinci, s ponosom, govore o posebnosti svog nacionalnog identiteta.

To je razlog zašto smo razgovarali sa Tarikom Hadžiahmetovićem, profesorom engleskog jezika i književnosti zaposlenog u sarajevskoj Drugoj gimnaziji, tražeći da nam opiše svoje putovanje u Ukrajinu. Prvi dojam koji je stekao o toj zemlji bio je pozitivan, a iznenadio se mnogim aspektima ukrajinskog društva.

Zemlja znamenite kulture

„Mogu reći da sam se čak, iako sam dosta istraživao o samoj zemlji, lično iznenadio određenim aspektima društva, naročito načinom na koji ljudi funkcionišu i ponašaju se i veoma visokim nivoom kulture. Generalno, kod nas postoje neke negativne predodžbe, odnosno predrasude o tome da su to istočni Slaveni, da su to neki poludivlji nekulturni narodi. Iz tih zemalja dolaze veoma uspješni pisci, književnici, druge vrste umjetnika, muzičari. Ali, recimo imate situaciju da je standard takav da, na primjer, vozači automobila staju pješacima na pješačkom prelazu barem 10, 15 metara prije, kao što je u Švedskoj ili Njemačkoj. Ili, ljudi koji dolaze na utakmice, jer sam posjetio jednu fudbalsku utakmicu,  bukvalno, pokupe smeće na stadionu i nose ga u kante za smeće“.

Pored toga, potencira Hadžiahmetović, još za njegovog boravka bilo je jasno da Ukrajinci javno ističu svoju želju da budu dio zapadnog svijeta.

„Moje veliko zapažanje o samim Ukrajincima jeste bila ta neka izuzetno vidljiva želja da se priklone zapadnim zemljama. Na raznim mjestima, u parkovima, na zgradama, privatnim stanovima, na prozorima privatnih kuća, vrlo često su bile istaknute zastave ili Evropske unije ili NATO pakta što zapravo govori o velikoj želji tog naroda da se pridruži ovoj nekoj zapadnoj porodici, odnosno zapadnoj zajednici naroda“.

Tokom svoje posjete, jasno se sjeća, nije primijetio da se u Ukrajini boje ili pribojavaju Rusije i smatra da su i sami Ukrajinci bili iznenađeni napadom koji je na njihovu zemlju izvršen krajem februara ove godine.

„Straha nije bilo i imam dojam da su sami bili na neki način iznenađeni činjenicom da su postali žrtve agresije, dakle nije bilo straha, ali jesu isticali svoj nacionalni ponos, nacionalni identitet. Komunicirao sam sa nekim starijim Ukrajincima koji su već penzioneri, koji su se školovali u sovjetskom sistemu i cijeli život koristili ruski jezik pa su mi rekli da idu na neke večernje časove ukrajinskog jezika želeći da zaokruže taj neki svoj nacionalni identitet tako što će, ako ništa, u poznim godinama naučiti koristiti standardni ukrajinski jezik“.

Hadžiahmetović govori i o svojim zapažanjima o tome koliko je ukrajinski jezik rasprostranjen u zemlji i koliko se i gdje, s druge strane govori ruski. U Kijevu se, priča, čak i naljute ako se glavni grad zemlje imenuje ruskom inačicom.

Isticanje ukrajinskog identiteta

„Podaci koje sam ja imao, dakle na osnovu konverzacija sa ljudima i onoga što su mi oni govorili, a govorili su mi da većina u Kijevu govori ukrajinski jezik i generalno u zapadnijoj Ukrajini dok recimo pogranična područja tipa Harkiv tamo je dominantan ruski jezik. Kijevljani se ljute kada njihov grad zovete Kijev što je ruski naziv za grad i insistiraju da se zove Kiiv što bi bila neka vrsta ukrajinskog izgovora. Sama činjenica da im smeta da se njihov grad naziva nekim ruskim terminom govori da su insistirali na tome da što više koriste ukrajinsku terminologiju. Za mene lično kroz konverzaciju bilo je nemoguće procijeniti kojim zapravo jezikom oni govore, jer realno nisam toliko vičan tim jezicima da bih mogao napraviti neku distinkciju između toga da li su govorili ruski ili ukrajinski jezik“.

Ono što mu je ostalo u pamćenju kaže bilo je javno i nedvosmisleno isticanje ukrajinskog nacionalnog identiteta i zajedništva u šta se uvjerio posjetom fudbalskoj utakmici između najvećih rivala u zemlji Šahtara iz Donjecka i Dinama iz Kijeva.

„Vidio sam veliki osjećaj odnosno duh zajedništva Ukrajinaca. Daću primjer fudbalske utakmice između Šahtara iz Donjecka i Dinamo Kijeva, koji je tada bio viceprvak i veliki je rival Dinama. Međutim, s obzirom da je Donbas okupiran i da ne mogu igrati utakmice na svom stadionu oni su bili domaćini pretkolu lige Prvaka u Kijevu ili Kiivu kako bi oni insistirali da se kaže. Primjetio sam da je mnogo ljudi došlo na utakmicu u dresovima Dinama i da su navijali za Šahtar. Stekao sam dojam da zapravo oni bez obzira što su unutar države ogromni rivali žele da prezentiraju zemlju u najboljem svjetlu i da nastupe sa duhom zajedništva“.

Zanimljivo je da je Hadžiahmetović iste godine boravio i u Rusiji. Dobro se sjeća razlika u ruskom društvu koje su veoma očigledne. Pamti siromaštvo običnog svijeta i javno izražavano nezadovoljstvo zbog siromaštva u kojem većina ljudi živi.

„U Rusiji sam boravio samo u Moskvi, tamo sam bio deset dana. Moja percepcija je bila da je zapravo postoje veliki društveni jaz između različitih društvenih slojeva tako da recimo na cestama vidite veliki broj Ferarija, Lamborghinija i nekih drugih ekstremno skupih vozila, imate butike i prodavnice sa ekstremno skupom odjećom, a istovremeno kada se odmaknete pet minuta hoda dalje od toga, dolazite u situaciju da, na primjer, ljudi koji su u penziji i imaju neki improvizirane tezge, da na nekim gajbicama pokušavaju da prodaju stvari kao što su zelje, povrće. Evidentno da to rade čisto da bi preživjeli“.

Posjeta Rusiji

Ono što je bitno znati, a tiče se današnjeg raspoloženja Rusa kada je u pitanju rat koji njihova zemlja vodi u Ukrajini, jeste da je većina stanovnika i tada podržavala Vladimira Putina, kaže Hadžiahmetović.

„Kroz neku komunikaciju sa lokalnim ljudima, dakle sa ruskim stanovništvom, stekao sam dojam da s jedne strane itekako podržavaju Putina kao predsjednika, na kraju krajeva, to se vidi i kroz njihove izborne rezultate, gdje on godinama nema nikakvu konkurenciju, ali isto tako postoji veliki žal za sovjetskim vremenima, jer velika većina njih smatra da zapravo žive mnogo slabije nego što su živjeli tada. Imate tu situaciju da stalno postavljaju pitanje i govore stvari u smislu mi smo izuzetno bogata zemlja, sa velikim prirodnim resursima, sa 180 milina stanovnika, a imamo manji GDP nego jedna Španija koja nema ni izbliza takve kapacitete. Postoji neka kritička svijest, možda nije dovoljno dobro kanalisana, ali jednostavno ljudi postavljaju pitanje gdje sva ta prirodna bogatstva idu i kako oni žive od nekih prosječnih ili ispodprosječnih plata u odnosu na nekog prosječnog Evropljanina, a posjeduju velika prirodna bogatstva koja izvoze na zapad“.

Na kraju razgovora upitan da kaže da li će Rusija uspjeti poraziti Ukrajinu, Hadžiahmetović kaže da su njegova iskustva iz te zemlje takva da ne vjeruje da će Rusi uspjeti u svojim imperijalnim namjerama.

„Na osnovu onoga što sam naučio o Ukrajincima i na osnovu onoga što sam mogao vidjeti kroz neke dokumentarne filmove o Euromajdan revoluciji prilično sam ubijeđen da Rusija neće uspjeti ostvariti svoje glavne ciljeve. To je da zauzme glavni grad Kijev, da postavi marionetsku vladu ili nešto slično tome, bez obzira kako će se teritorijalno odigrati rat u smislu da li će Rusija uspjeti da zadrži neke teritorije okupiranim. Mislim da jednostavno nemaju šanse da promijene svijest naroda i da taj narod želi da ima svoju vlast koji oni biraju i s kojom će oni biti zadovoljni ili nezadovoljni“.