Prohić: Ljudi u BiH u stanju sve oprostiti samo da ne bude rata

Čine se da su zapadne zemlje odlučne da spriječe širenja sukoba iz Ukrajine na Bosnu i Hercegovinu, ali najranjivija zemlja Zapadnog Balkana i dalje ostaje grcati pod teretom teške ekonomske krize. Oko 3,5 miliona ljudi u Bosni i Hercegovini pogođeni su visokom inflacijom, dok državna vlada, kao i niže entitetske vlade, još uvijek ne čine ništa ili ne čine dovoljno da bi barem ublažile porast cijena nafte i hrane, koje dostižu svoj maksimum.

Ali, kako je moguće da većina građana živi ispod granice siromaštva u zemlja sa bogatim ljudskim i prirodnim resursima na samoj granici Evropske unije, najvećeg liberalno-ekonomskog tržišta na svijetu? Kako je moguće da hiljade ljudi radije napušta zemlju prije nego pokuša zatražiti odgovornost vlastite vlade?

BiH živi kolektivnu traumu

Ibrahim Prohić, bosanskohercegovački psiholog, to slikovito opisuje riječima: „Imamo indikatore bolesnog društva; Bosna i Hercegovina je bolesno društvo“.

Prohić, koji godinama promatra i političke procese u zemlji,  vjeruje da društvo u Bosni i Hercegovini i dalje živi neku vrstu kolektivne traume, skoro 30 godina nakon krvavih sukoba u zemlji, koji su odnijeli 100.000 života.

Tako, jedna od dramatičnih, tragičnih posljedica oružanog rata od 1992. do 1995. godine, i imperijalnih ciljeva protiv Bosne i Hercegovine nastavljeni od 1995. do danas, smatra Prohić, je „tragična redukcija nivoa aspiracija“.

„Šta je nivo aspiracija? To su ciljevi koje čovjek postavlja pred sebe, društvo i vlast“, rekao je Prohić.

„Ali, to je u Bosni i Hercegovini toliko reducirano, da se može sažeti u poznatu sintagmu – samo neka ne puca. Toliko je taj nivo očekivanja pao, toliko ljudi u Bosni i Hercegovini imaju mala očekivanja, da su u stanju sve oprostiti samo da ne bude rata. To u velikoj mjeri objašnjava zbog čega se ljudi u Bosni i Hercegovini ne bune i ne poduzimaju akcije“, rekao je Prohić.

Prema njegovim riječima, uz sve to ne treba zanemariti ni kulturološke fenomene, prema kojem ljudi u Bosni i Hercegovini „nisu naučili da rade nešto za sebe“. „Ja to nazivam – donatorska psihologija“, kaže.

„Temeljno očekivanje devedesetih, kada je počeo rat protiv Bosne i Hercegovine, bilo je da će nas svijet spasiti. Poslije su očekivanja bila da će nam svijet naći rješenja za probleme. Ali, sve to je iluzorno očekivanje“, rekao je Prohić.

Indoktrinacija nacionalizmom

Navodi i kako je u „zatočeništvu građana“ Bosne i Hercegovine, „blokadi uma“ većine Bosanaca i Hercegovaca, presudnu ulogu odigralo nešto što naziva „bjesomučnom indoktrinacijom nacionalizmom“, koji je postao način razmišljanja u višeetničkoj zemlji, koja se do ‘90-ih godina 20. stoljeća uzimala za pozitivan primjer zajedničkog života različitih etničkih skupina na jednom prostoru.

Sada su se stvari značajno promijenile, pa autokratski lideri danas kontinuirano plaše pripadnike „svoje grupe“ pripadnicima druge etničke grupe; u kontekstu Bosne i Hercegovine to su etničke zajednice Bošnjaka, Srba i Hrvata. Cilj toga je članove jedne etničke grupe držati u strahu od druge etničke grupe, te da i jedni i drugi u autokratskim liderima svoje grupe vide onoga koji će ih zaštititi od imaginarne prijetnje druge grupe.

„Nažalost, kada su na vlasti u Bosni i Hercegovini bile građanske stranke, nisu radile bitno drugačije. Zbog toga danas imamo problem i u vlasti i u opoziciji u Bosni i Hercegovini“, rekao je Prohić.

Javni ili opći interes u toj zemlji, ocijenio je, bačen je pod noge [i kod onih politika koje tvrde da rade za građane]. Politika u Bosni i Hercegovini je reducirana na puki klijentelizam: to znači da etablirane stranke ne vode računa o društvu i građanima, već samo o ličnom i partikularnom interesu. Takva politika je proizvela dva odvojena svijeta u Bosni i Hercegovini: svijet političara i svijet običnih građanina, koji žive u velikoj mjeri ispod granice siromaštva.

Kriza političkog faktora

„Obično se govori o političkoj krizi. Prije bih rekao da u Bosni i Hercegovini imamo ‘krizu političkog faktora'“, rekao je Prohić.

„Kada imate političku krizu, to je zbog toga što se politički faktori ne mogu dogovoriti oko nečega, ali je rješenje moguće pronaći. Ali kada imate krizu političkog faktora, onda to znači da imate na političkom polju faktore koji nisu u stanju riješiti krizu. U kontekstu Bosne i Hercegovine, politički faktor vrlo često i neće da riješe krizu, jer se etablirane stranke održavaju na produkciji problema“.

Razloge zbog kojih se Bosna i Hercegovina nije uspjela razviti u jako demokratsko društvo, čak tri decenije nakon okončanja rata, najvećeg na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, Prohić vidi i u širem kontekstu: globalnim, svjetskim odnosima, ali i odnosima sa susjednim zemljama.

Imperijalni apetiti iz neposrednog okruženja Bosne i Hercegovine, iz Beograda i Zagreba da budem precizan, prisutni su 30 godina, rekao je Prohić.