Budjeryn: Ukrajina nije pogriješila što se odrekla sovjetskog nuklearnog naoružanja

Iako je Ukrajina nakon raspada Sovjetskog saveza postala treća nuklearna sila na svijetu sa ogromnom količinom sovjetskog nuklearnog oružja koje je ostalo na njenoj teritoriji, ona je pravilno postupila i okrenula se denuklearizaciji, bez obzira što danas postoji argument da bi to odvratilo Rusiju od napada, ističe u razgovoru za Al Jazeeru Mariana Budjeryn. Naučna saradnica Škole John F. Kennedy na Univerzitetu Harvard fokusirala je svoja istraživanja na postsovjetsku nuklearnu historiju te ugovore za kontrolu nuklearnog naoružanja.

Međutim, taj proces je bio jako složen, ističe autorica knjige Naslijediti bombu: Sovjetski kolaps i nuklearno razoružavanje Ukrajine, koju će ove godine objaviti Univerzitet Johns Hopkins.

U intervjuu tumači međunarodni i unutrašnji kontekst u kojem se našla Ukrajina početkom ‘90-tih koji je uticao na njenu odluku da se odrekne nuklearnog oružja – od antinuklearnog raspoloženja nakon Černobila do pritiska međunarodne zajednice. Objašnjava i kako se raspad i rat u Jugoslaviji koristio kao argument na obje strane – i protiv i za zadržavanja nuklearnog oružja u Ukrajini.

Ističe i da se Budimpeštanski memorandum, koji su potpisali Ukrajina, Rusija, SAD i Velika Britanija 1994. godine i kojim se Kijev odrekao nuklearnog oružja u zamjenu za sigurnosne garancije, kao dokument pokazao prilično bezvrijednim nakon događaja 2014, ali da to nije ni bio ugovor koji je garantovao pravnu obavezu odbrane Ukrajine ako dođe do napada.

Na pitanje o potezima Vladimira Putina u posljednjih desetak dana, odgovara da ruski predsjednik neće dozvoliti da bude viđen kao gubitnik rata, zbog čega bi mogao primijeniti razornu silu, što bi promijenilo cijeli koncept nuklearnog odvraćanja koji je bio na snazi posljednjih 80 godina. Također, ističe, zemlje poput Irana mogle bi biti potaknute cijelom situacijom, jer su uvidjele kako posjedovanje nuklearnog oružja zaista znači odvraćanje i nedjelovanje Zapada.

Budjeryn, koja je iz Ukrajine, ranije je bila i istraživačica na Ruskim i euroazijskim studijama Univerziteta Harvard, te gostujući profesor Univerziteta Tufts i Instituta za mirovno istraživanje u Frankfurtu.

• Činjenica da je Ukrajina bila treća nuklearna sila na svijetu u vrijeme kada se raspao Sovjetski savez mnogo se ističe ovih dana, u smislu da se postavlja teza da bi to odvratilo Rusiju od invazije. Međutim, Vi ističete da put Ukrajine ka denuklearizaciji nije bio jednostavan te da se radi o puno složenijem pitanju. Kako je izgledao proces nasljeđivanja i odricanja nuklearnog oružja koji je Ukrajina prošla ‘90-tih?

– Kada se raspao Sovjetski savez, a mislim da se s ovim mogu povezati i ljudi iz bivše Jugoslavije, raspala se ta krovna struktura na konstitutivne države. Za razliku od Jugoslavije, gdje nije postojao samo jedan jasan nasljednik te države, u bivšem Sovjetskom savezu Rusija je preuzela cjelokupnu infrastrukturu sa sjedištem u Moskvi. Razlog za to je bio svjetski poredak – postojalo je pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, to je bilo vrlo važno, i samo jedna država je mogla naslijediti Sovjetski savez u tom tijelu. Naravno da je bilo logično da to bude Rusija. Ista stvar se desila na nuklearnom polju. Sovjetski savez je bio nuklearna supersila i kada se raspao to oružje se našlo na teritoriji četiri države – Rusije, Kazahstana, Bjelorusije i Ukrajine. U smislu međunarodnog pravnog statusa, bilo je logično da Rusija treba biti država koja će naslijediti sovjetsko nuklearno naoružanje jer je postojala velika usmjerenost međunarodne zajednice ka neširenju nuklearnog oružja, što je bilo i formulisano o Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Unutar UN-a i unutar tog ugovora postojalo je pet priznatih nuklearnih država na svijetu, koje su slučajno ili ne bile i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. To je dakle bilo prije nego što su se Indija i Pakistan proglasili nuklearnim državama, Južna Afrika se razoružala dobrovoljno i pridružila se NPT-u, Izrael je vodio politiku prema kojoj nije sebe proglasio nuklearnom državom. Ranih ‘90-tih je dakle bilo država sa nekim nuklearnim programom, ali u suštini je ovih pet država posjedovalo nuklearno oružje i one su bile prepoznate u međunarodnopravnom smislu sa stavom da će se nekada u budućnosti možda razoružati.

Raspad Sovjetskog Saveza se negdje tu morao smjestiti tako da je mogao biti samo jedan nasljednik, jer bi u suprotnom došlo do poništavanja samog NPT-a kao ugovora o neširenju nuklearnog oružja u druge države. Ovo je bio momenat bez presedana u međunarodnim odnosima. Tada smo imali američku administraciju George H.W. Busha, a tu je bio i američki državni sekretar James Baker i oni su zauzeli čvrst stav od početka da samo jedna država može naslijediti nuklearno oružje nakon raspada Sovjetskog saveza. Logično je da bi to bila Rusija, najjača i najveća država, koja je preuzela sovjetske institucije, sovjetsku vojsku i tako dalje.

• Dakle, to je bio međunarodni kontekst. Šta se dešavalo u samoj Ukrajini?

– Kada je je došlo do raspada, Ukrajina se našla sa ogromnom količinom sovjetskog nuklearnog naoružanja na svojoj teritoriji. Ona nije automatski htjela zadržati ovo oružje, ali je osporavala da je Rusija nasljednica tog oružja. Treba imati na umu da je Ukrajina nakon perestrojke i glasnosti počela svoj put ka nezavisnosti sa jedinstvenom željom da postane nenuklearna država. A postojala su dva razloga za to. Prvi je bio Černobil. To je bila velika društvena, psihološka trauma, a nakon toga došlo je i do zataškavanja nemara i nesposobnosti nadležnih da upravljaju ovom katastrofom. To je doprinijelo antinuklearnom, ali i antisovjetskom raspoloženju i to je bio nerazdvojni dio tog diskursa o nezavisnosti – “pogledajte šta je Moskva uradila na našem teritoriju”. Tako se taj antinuklearni sentiment našao u deklaraciji o suverenitetu, a to je bio juli 1990, dakle godinu i po prije nego što se Sovjetski savez srušio. Tada je Ukrajina formirala stav da ne želi postati nuklearna država.

Također, stav ukrajinskih snaga koje su htjele nezavisnost od Moskve još 1990. bio je da će to biti nemoguće dok se ne prekinu vojne veze, dok se ne odvoje u vojno-strateškom smislu od centra, jer sovjetska vojska je bila zasebna struktura koja je zaobilazila lidere republika. Međutim, 1991. godine došlo je do historijske promjene i Sovjetski savez se raspao, a da se prije toga nisu prekinule vojne veze. One su još uvijek ostale i to je bila posljednja sovjetska struktura koja je ostala, ta ogromna vojska i oprema koja je bila razasuta po nekoliko država i pitanje je bilo kako to urediti. Bilo je puno lakše sa konvencionalnim oružjem, jer se radilo o nacionalnoj politici i niko nije dovodio u pitanje kome pripadaju tenkovi, helikopteri, vojne jedinice. Ovo je bio puno jasniji pravac, osim kada se radi o Crnomorskoj floti u Sevastopolju.

U nuklearnom smislu to je postalo jako teško i komplikovano, jer posjedovati nuklearno oružje nije isto kao posjedovati konvencionalno, to znači puno u međunarodnoj zajednici zbog te politike neširenja. Ukrajina je 1991. postala nezavisna država, sa tom deklaracijom da će biti nenuklearna zemlja, pokušavajući pregovarati svoje veze sa Rusijom. Onda odjednom vidite kako Rusija zauzima sav taj prostor koji je ranije pripadao Sovjetskom savezu, sporeći ukrajinske granice, pogotovo Krimski poluotok, tako da je ukrajinsko liderstvo zauzelo oštriji stav prema ovom pitanju. Stav je sada bio “ovo smo mi s pravom naslijedili kao jedna od jednakih nasljednica SSSR-a, ne želimo da zadržimo nuklearno oružje, ali smo ga naslijedili i to je nešto što ima stratešku i finansijsku vrijednost i želimo kompenzaciju za to”. Zahtijevali su finansijsku kompenzaciju, pogotovo za fisilni materijal koje je nuklearno oružje sadržavalo, obogaćeni plutonij, uranij, zlato. Osim toga, tražili su sigurnosne garancije da ih Rusija neće napasti. Mišljenje da Ukrajina treba zadržati nuklearno oružje bilo je jako marginalizirano.

• Koji su bili praktični razlozi zbog kojih bi Ukrajina teško postala nuklearna država?

– Velika smetnja opciji da se zadrži to oružje kao sredstvo odvraćanja bilo je to da bi Ukrajina morala uraditi određene stvari kako bi uspostavila stvarnu operacijsku kontrolu nad nuklearnim oružjem. Postojale su dvije vrste nuklearnog naoružanja, a jedno je bilo taktično, to su naprimjer bombe koje možete baciti iz aviona. Sovjetska vojska je bila preplavljena nuklearnim oružjem, svaki dio vojske imao je neku vrstu nuklearnog oružja, čak su snage zračne odbrane imale nuklearne bojeve glave za odbranu. Sve je to veoma svjesno i promišljeno, gledajući iz pozicije međunarodne sigurnosti, povučeno iz Ukrajine, Kazahstana i Bjelorusije, jer to je bilo oružje koje je bilo lako i jednostavno uzeti a isto tako koristiti, jer bombu možete samo staviti u avion. To je bila prva naredba i prvi zadatak ruske vojske koja je shvatila da postoji toliko oružja i da ga moraju što prije uzeti. I to su uradili veoma rano. Do maja 1992. godine cjelokupno taktičko oružje je povučeno iz republika na rusku teritoriju. U tom procesu, Ukrajina nije imala puno kontrole, jer je ukrajinsko ministarstvo odbrane bilo tek u procesu formiranja.

Da je Ukrajina ozbiljno mislila o nuklearnom odvraćanju to bi bilo oružje koje bi bilo “korisnije” od strateške komponente koja se sastajala od cijele raketne vojske. Sovjetska vojska je imala pet raketnih vojski u vrijeme raspada – četiri su imale sjedište u Rusiji, iako su postojale i divizije u Kazahstanu. Samo jedna je bila u Ukrajini. Dakle, to je bila cijela raketna vojska sa dvije divizije i opet se postavljalo pitanje ko je tu vrhovni komandant, kome one odgovaraju. Prvobitno, nakon raspada Sovjetskog saveza stvorena je Zajednica nezavisnih država (CIS) koja je imala združene oružane snage. Sve što se nije moglo brzo podijeliti po nacionalnim linijama, to se stavljalo pod CIS. Strateške nuklearne jedinice su formalno odgovarale komandantu tih združenih vojnih snaga, a on je formalno odgovarao šefovima država Ukrajine, Rusije i Bjelorusije. Naravno to nije bilo održivo rješenje jer se nije radilo o državi već o organizaciji. U svakom praktičnom smislu ove snage je kontrolirala Moskva.

Kako bi imali stvarnu mogućnost odvraćanja, morate biti u mogućnosti da kredibilno zaprijetite uzvratnim napadom ako bi neko prvi upotrijebio nuklearno oružje, morate da imate mogućnost da lansirate to oružje. Ukrajina nije imala to, a dodatno ove rakete su bile napravljene da odvrate SAD i NATO od napada. Čak i da su ih Ukrajinci uzeli i ponovo utvrdili njihove mete, rasponi tih raketa su bili interkontinentalni. Za stvarno odvraćanje Rusije, bile su im potrebne rakete kratkog dometa. Ukrajina je također naslijedila veliki dio sovjetskog vojno-industrijskog kompleksa. Najveća fabrika raketa na svijetu u tom momentu, jedan od tri biroa za dizajn interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM) Sovjetskog saveza, bio je u Ukrajini. To je bio jak raketni lobi u Ukrajini, jer su oni shvatili ako sve to propadne da će ostati bez posla, a radilo se o hiljadama ljudi koji su bili zaposleni u tom kompleksu. Stanislav Konjuhov, glavni dizajner ovog biroa, lobirao je zajedno sa komandantima raketnih jedinica da Ukrajina bude nuklearna država.

Međutim, tu su postojala dva problema. Jedna je stvar da imate rakete – Ukrajina je imala kapacitet da izgradi rakete koje bi bile bolje za odvraćanje – ali nije imala nuklearnu komponentu potrebnu za pravljenje obogaćenog uranija i plutonija koji idu u nuklearnu bojevu glavu. Imala je nuklearne fizičare, veoma razvijenu industriju nuklearne energije, postojalo je 15 nuklearnih reaktora, to je već bila prednost, ali bi morala uložiti puno više za proizvodnju nuklearnog oružja, da obogaćuje uranij, da dobije dizajne za bojeve glave. To su veoma povjerljive stvari. Vidimo da Sjeverna Koreja godinama već pokušava da napravi dizajn bojeve glave koja bi se uklopila u raketu. Ukrajina je imala dosta prednosti tu, postojali su nuklearni instituti, nuklearni naučnici, ali se odlučila da neće imati nuklearno oružje, prvo iz ekonomskog razloga, jer to je bilo vrijeme ekonomskih kriza nakon raspada SSSR-a, a drugi razlog je bila međunarodna situacija i međunarodni pritisak. Pitanje je bilo ko želite da postanete – Sjeverna Koreja, Libija, Irak?… Ukrajinci su razmišljali na način da izlaze iz tog carstva, da žele biti demokratija, Evropa, da žele da budu dio međunarodne zajednice, a to ne bi mogli biti da su zadržali nuklearno oružje.

• U debatama o nuklearnom oružju u Ukrajini početkom ‘90-tih, Jugoslavija se često koristila kao primjer. Možete li objasniti na koji način?

– Kada je u pitanju Jugoslavija, tu su postajale dvije strane. Američki državni sekretar James Baker u decembru 1991, kada je vidio da se raspada Sovjetski savez, a tada su se počele dešavati i stvari u Jugoslaviji, zadržao je jedan oštar stav prema nuklearnom naslijeđu Sovjetskog saveza, a argument je bio “ne želimo vidjeti Jugoslaviju sa nuklearkama”. Ako raspadanje Sovjetskog saveza krene u smjeru onoga što se dešavalo u Jugoslaviji, ako postane nasilno a tu još imate nuklearno oružje, to je veoma loš scenarij.

Na ukrajinskog strani, razumjeli su da je potrebno mnogo i da će mnogo koštati ako postanu nuklearna država, ali druga strategija je bila da što više razvlače taj proces razoružavanja, da ostave oružje koje mogu ostaviti koliko god je dugo to moguće, jer će to zadržati pažnju Zapada na Ukrajini sa logikom da je Jugoslavija imala nuklearno oružje, možda bi Zapad imao bržu reakciju i pomogao da se spriječi zločin protiv čovječnosti i genocid koji se desio, a ne da su stajali sa strane dok je zemlja tonula u nasilje. Ukrajinci su razumjeli da je nuklearno pitanje veoma važno za Zapad, pogotovo za SAD, i dok god je to oružje bilo na ukrajinskoj teritoriji, Zapad bi obraćao pažnju.

Međutim, već su postojale diplomatske veze između Washingtona i Moskve, dok se Ukrajina jako polako na tom polju razvijala, nije imala mnogo diplomata i veza, tako da su Rusi u Washingtonu govorili da Ukrajinci žele da imaju nuklearno oružje. To je pomoglo da se motivira SAD da kaže “morate da se razoružate što je prije moguće”, ali Ukrajinci su kupovali vrijeme kako bi objasnili Zapadu da Ukrajina ima legitimne sigurnosne brige.

• U svojim člancima navodite i utjecaj koji je na tadašnje ukrajinske parlamentarce imao tekst profesora Johna Mearsheimera, stručnjaka za međunarodne odnose, koji je objavljen 1993. On tu tvrdi da je bila greška SAD-a vršiti pritisak na Ukrajinu da postane nenuklearna država i odrekne se nuklearnog oružja kao sredstva odvraćanja Rusije. Slažete li se s tim? 

– Mislim da je greška što se nije prepoznalo kako su sigurnosne brige Ukrajinaca bile legitimne u to vrijeme. Mislim da nije bila greška odreći se nuklearnog oružja. To je bila ispravna odluka na mnogo nivoa. Kako je jedan general rekao, razoružavanje je bila cijena koju je Ukrajina platila za nezavisnost, sa Rusijom i SAD-om koji bi se usmjerili na Ukrajinu zbog nuklearnog pitanja. Ukrajina je bila tada nova država i ne bi preživjela, ne na način na koji danas postoji. Međutim, postavlja se pitanje da li je postojala greška možda na američkoj strani. Osim Mearsheimera i Barry Posen, stručnjak sa MIT-a, napisao je sličan članak, tvrdeći da bi zadržavanje nuklearnog oružja stvorilo puno stabilniju situaciju, da bi Rusija bila zadržana. To je realistička pozicija, ali mislim da oni nisu znali kako je radila sovjetska komanda ili kakve su bile sposobnosti Ukrajinaca, koliko bi njima još bilo potrebno da ulože kako bi imali kapacitet za odvraćanje. Nije to bilo samo “uzmimo to oružje i preusmjerimo ga prema Rusiji”. To je zahtijevalo puno toga. Ne da nije bilo izvodivo, ako Sjeverna Koreja i Pakistan to mogu uraditi, mogla bi i Ukrajina. Ali ključno je da Ukrajina nije htjela da postane takva zemlja. Postavljalo se pitanje da li želimo da budemo Sjeverna Koreja Istočne Evrope.

• Kakav je narativ i raspoloženje javnosti u Ukrajini što se tiče činjenice da je zemlja nekada imala nuklearno oružje, pogotovo nakon 2014. i sada kada se ovo dešava? 

– Ti narativi su postali jači nakon onoga što se desilo 2014, kada smo se odjednom probudili i shvatili da se radi o uzimanju teritorija i ratu na istoku Ukrajine. Ljudi su počeli odjednom da govore o Budimpeštanskom memorandumu. U Ukrajini se on prevodi kao memorandum o garancijama, kao i na ruskom, jer fraza sigurnosno uvjeravanje se ne uklapa u sigurnosni jezik, tako da mislim da se radilo o strateškom potezu ukrajinskih diplomata, koji su vidjeli da Memorandum ne predstavlja neku vrstu čvrstih sigurnosnih garancija kao što su se nadali, jer nisu mogli da dobiju ništa više od toga od SAD-a. Oni su htjeli da uvjere i da prodaju to ukrajinskom parlamentu. Međutim, 2014. ljudi su shvatili da to nisu garancije u američkom smislu riječi, ništa kao Članak 5, niko nije legalno obavezan da brani Ukrajinu. To su bile samo ponovljene izjave o posvećenosti ukrajinskim granicama, ukrajinskom suverenitetu, uglavnom je kopirano dosta toga iz povelja UN-a, kao i uvjerenja povezana sa nuklearnim pitanjima koja su data svim NTP državama.

Mislim da je došlo do razočarenja što se ovaj dokument pokazao prilično bezvrijednim u tom smislu, ne samo da je Rusija prekršila to, nego se nije ni pojavila na sastanku svih potpisnica u martu 2014. Nakon toga, postojale su veoma marginalne desničarske formacije u ukrajinskom parlamentu koje su tražile povlačenje iz NTP-a i uvođenje nuklearnog statusa, šta god to značilo, da li to znači da lansiramo nuklearni program ili šta. Naravno niko nije glasao za to iz dobrih razloga. Ukrajina je trebala zapadnu podršku više nego što je mogla na neki način prkositi Zapadu započinjući neki nuklearni projekat, a Zapad je ujedinjen po pitanju neširenja tog oružja. SAD je čak spriječio i američke saveznike, kao što su Tajvan i Južna Koreja, da razviju nuklearno oružje. U zamjenu su dobili sigurnosne garancije, kao što je naprimjer stacioniranje američkih snaga u Južnoj Koreji. Nemam nekakve podatke, ali kao istraživač na ovom polju primjećivala sam da kada god odem kući u Ukrajinu, u razgovoru sa ljudima čujem ovaj narativ: “Da, odrekli smo se nuklearnog oružja i pogledajte šta se desilo” i “Oni su nas razoružali, nemamo ništa, pogledajte Budimpeštanski memorandum, oni su nas iznevjerili”.

Ali bilo je puno komplikovanije od toga. Postojala je vojna pomoć i druga vrsta podrške Ukrajini ovih posljednjih osam godina: 2,5 milijardi u obliku američke vojne pomoći ušlo je u Ukrajinu, u smislu opreme, treninga i slično – ništa od toga se ne spominje u okviru ovog Memoranduma. Što se tiče sadašnjih dešavanja, nisam za sada opet čula taj argument, jer postoji ova podrška u svijetu. Mislim da se Ukrajinci zaista osjećaju podržano od Zapada sa svim sankcijama koje se uvode, sa oružjem koje dolazi u Ukrajinu, sa međunarodnom reakcijom i ne osjećaju se kao da su ostavljeni sami.

• Dakle, SAD i Velika Britanija nisu prekršile Budimpeštanski memorandum?

– Jedan od pregovarača Memoranduma, Steven Pfiper koji je kasnije postao američki ambasador u Ukrajini, rekao je da je SAD dokumentom poručio Ukrajincima da neće biti ostavljeni u slučaju ruske agresije, da SAD prepoznaje i priznaje legitimne sigurnosne brige Ukrajine, da će ako bude pod prijetnjom, SAD morati ustati na neki način. Nije bilo određeno koje su to mjere, to je ostavljeno na slobodnu interpretaciju. Dakle, ne radi se naprimjer o tačno preciziranom ugovoru o međusobnoj odbrani. Nakon 2014, SAD jeste postao uključen. Administracija Baracka Obame je imala neki drugi smjer djelovanja. Recimo, Kongres obično pokušava ograničiti djelovanje predsjednika u konfliktu, a sa Obamom kao predsjednikom desilo se suprotno – Kongres je pokušavao SAD više umiješati u sukobe. Obamina administracija je stalno izražavala zabrinutost i sankcije koje je uvela Rusiji su bile smiješne. Teško je kada predsjedniku date Nobelovu nagradu za mir na početku mandata. Uvjerena sam da je imao dobre namjere prema Ukrajini, ali u tadašnjem ukrajinsko-ruskom sukobu nije pokazao nikakav čvrst stav, nije odvratio Ruse. Vojna pomoć jeste povećana tokom mandata Donalda Trumpa, ali mislim da Trump nije bio zaslužan za to, mislim da je bio zauzet drugim stvarima, a Ministarstvo odbrane je imalo to već pripremljeno i nekako je to on potpisao. Međutim, već tada su se pokrenule neke stvari. Format u kojem se desilo pregovaranje nije uključivao SAD ni Veliku Britaniju. Normandijska grupa je uključivala Francusku i Njemačku, Rusiju i Ukrajinu. Zašto potpisnice Memoranduma nisu postale strane u pregovorima? To je bila greška. Trebali su biti za istim stolom.

• Ruski predsjednik Vladimir Putin prije nekoliko dana naredio je podizanje spremnosti nuklearnih snaga. Kako tumačite ovaj potez?

– Ne radi se stanju visoke pripravnosti ako gledamo kako je to rečeno na ruskom jeziku. Formulacija na ruskom jeziku je specijalni operacijski režim. Taj sistem za uzbunu nije podignut na viši nivo. To se recimo desilo i tokom napada 11. septembra. To znači bolji nivo pripremljenosti, gdje se praktično više ljudi postavlja u tim komandnim centrima kako bi se osiguralo da se ne ometa komunikacija. Ako je pet ljudi u komandnom centru oni, recimo, povećaju na devet ljudi. Zašto je to uradio? U ovom momentu, mislim da je to signal Zapadu, koji ide uz druge nuklearne prijetnje koje su izgovorili Putin i Lavrov, naglašavajući da je Rusija nuklearna država, i da se Zapad i NATO ne smiju miješati, što je nepotrebno jer Zapad i NATO uporno govore “ne želimo direktno da učestvujemo u sukobu, ne želimo slati snage u Ukrajinu” i to iz dobrih razloga, kako sukob ne bi eskalirao do nuklearnog nivoa, ali pronalaze druge načine da pomognu.

Nisam zabrinuta zbog strateških snaga, to uključuje strateške rakete, strateške zračne snage i mornaricu, dakle sve ono što može da odvrati NATO i Zapad od napada. Ono zbog čega sam više zabrinuta je to što Rusija ima veliki arsenal nestrateškog nuklearnog oružja. Oko 3.280 nestrateških ili taktičkih nuklearnih bombi. One se sada nalaze u centralnim skladištima, dakle nisu još raspoređene po jedinicama, ali to je pitanje dana. To je odvojena komanda. Sve što je nuklearno u Rusiji nije pod istom strateškom komandom i kontrolom. Strateško i nestrateško je odvojeno. Pješadijske snage i dio zračnih snaga pod određenim okolnostima imaju pristup nestrateškom nuklearnom oružju, ono bi moglo biti raspoređeno ovim jedinicama. Sigurna sam da SAD prati putem satelita ova skladišta i mogu vidjeti pomjeranja.

Ovaj rat ne ide onako kako je Putin isplanirao, jer je potcijenio ukrajinske odbrambene snage i odlučnost ukrajinskog naroda, mislio je da će uzeti Kijev za tri dana, ali nije. On ne može biti viđen kao gubitnik, kao neko ko je izgubio od Ukrajine. U njegovoj svakoj izjavi se može prepoznati koliko duboko prezire ovu zemlju. On je mislio da će Rusi u Ukrajini dočekati ruske vojnike sa cvijećem, ali nisu. Putin je počeo nešto u čemu sigurno neće pobijediti na način na koji je zamislio. Kako bi završio rat brzo, pod svojim uvjetima i da ne bude osramoćen, bojim se da bi mogao koristiti taktičko nuklearno oružje negdje na ukrajinskoj teritoriji, samo da bi napravio štetu ogromnih razmjera i kontaminaciju, zapravo na način na koji su SAD koristile Hirošimu i Nagasaki kako bi natjerali Japan da se preda. Tada su uništeni cijeli japanski gradovi. Jedina upotreba nuklearnog oružja u historiji desila se tada i to upravo da se brzo završi rat i da se neprijatelj odmah preda.

• Koje posljedice bi to imalo?

– To bi bio promijenjen svijet. Prekršiti nuklearni tabu koji postoji decenijama, to bi bilo nezamislivo. Ali svi smo mi mislili da bi invazija jedne zemlje u Evropi bila nezamisliva sve do prije nekoliko dana, iako smo gledali kako se gomilaju snage na granici, uključujući mene koja se bavim sigurnosnim studijama. Nemam iluzije o Rusiji, ali čak sam i ja mislila da neće izvršiti potpunu invaziju.

• Šta mislite o argumentu da je Ukrajina trebala biti neutralna država, odnosno da bi trebala to postati? 

– Ukrajinska neutralnost je dugo bila na stolu. Možda to mogu vidjeti u nekom mirnom okruženju sa sigurnosnim garancijama. Međutim, recimo neutralnost u slučaju Finske je funkcionirala, jer je Rusija ostavljala na miru sve dok nije dio NATO-a. Mislim da Ukrajina nije isti slučaj za Rusiju. Rusija želi potčiniti Ukrajinu, ona njoj ne ostavlja izbora, pokušava postaviti vodstvo koje bi provodilo njenu volju. Rusija pokušava napraviti neki neofeudalni sistem, ne želi ponovo izgraditi Sovjetski savez, ne želi voditi neki kolonijalistički imperijalni projekat u klasičnom smislu gdje uzima resurse i tvrdi da donosi civilizaciju “barbarima”. Radi se o neofeudalnoj strukturi, što imaju u Bjelorusiji. Lukašenko može voditi Bjelorusiju kako želi, ali je ograničen u vanjskoj i odbrambenoj politici i mora se potčiniti Rusiji. Neutralnost Ukrajine se možda mogla desiti 1994, kada je potpisan Memorandum. I to je ono što su tada Ukrajinci željeli, nisu se željeli pridružiti NATO-u, samo su rekli “mi smo zabrinuti za sigurnost jer poznajemo našeg susjeda”. Nije slučajno da se ovaj rat danas dešava, jer koje opcije imate – da idete prema Zapadu i priključite se NATO-u, da idete prema Istoku i postanete nova Bjelorusija, ili da osnažite svoje snage i postanete država kao Izrael. Ukrajina to nije uradila. Ukrajina je također odgovorna za zanemarivanje svojih konvencionalnih vojnih snaga u ovih 30 godina. Za vrijeme predsjednika Viktora Janukoviča, ministar odbrane je bio ruski državljanin, imao je ruski pasoš. Pola sigurnosnog sistema Ukrajine činili su Rusi. Mislim da je sada kasno govoriti o neutralnosti. Ovdje su povećani ulozi, i zato se bojim nekog radiklanog poteza Kremlja.

• Šta će se desiti sa konceptom nuklearnog odvraćanja nakon Ukrajine? Mislite li da će ovo utjecati na buduće pokušaje nuklearnog razoružavanja?

– Kratki odgovor je da ne znam. Vidjet ćemo kako će se ovo završiti, ali morat ćemo opet razmisliti o vrijednostima nuklearnog oružja u našem svijetu. Ako imate državu koja je voljna koristiti nuklearni mač dok vrši invaziju na druge države onda to može imati velike posljedice. Također, kako Zapad gleda na nuklearno odvraćanje možda nije isto kao što na to gledaju nezapadne zemlje, Rusija ili Kina. Zapad jeste odvraćen, jer ne koristi nuklearno oružje. Postoji ta asimetrija u pogledu na nuklearno oružje, gdje je Zapad oprezan, a današnje vodstvo Kremlja je itekako svjesno svog nuklearnog oružja. Mislim da se treba opet razmotriti šta znači nuklearno odvraćanje. Mislim da će biti teško uvjeriti druge nuklearne aspirante da ne idu u tom smjeru, pogotovo nezapadne, Iran i Sjevernu Koreju. Iran još nema nuklearno oružje, ali vjerovatno gleda ovaj debakl i vidi da je Zapad odvraćen, da nuklearno oružje djeluje, da Zapad neće djelovati ako ga imaš. Za sada samo ove dvije zemlje to žele, ali ne znamo kako će se stvari promijeniti u budućnosti. Trenutno Rusija pravi situaciju bez presedana i ne znamo kako će to protumačiti druge države.