Rusija-Ukrajina: ‘Sada je lako pomagati izbjeglicama, moglo bi biti teže’

Poljska humanitarna radnica opisuje raspoloženje sveopće podrške za Ukrajince, ali se plaši da bi se to moglo promijeniti.

Željeznička stanica u inače mirnom gradu Przemyslu postala je ključni centar za izbjeglice koje pristižu iz Ukrajine [Fotografiju ustupila Sonia Nandzik-Herman, iz ReFOCUS Medije]

Piše: Delaney Nolan

Sonia Nandzik-Herman, (39), poljska je humanitarna radnica koja vodi ReFOCUS Mediju, fondaciju koja podučava medijskim i novinarskim vještinama izbjeglice i marginalizirane zajednice kako bi ih pomogla pripremiti za rad na evropskom poslovnom tržištu. Radi uglavnom na Lezbosu u Grčkoj, ali je došla na poljsko-ukrajinsku granicu, kako bi pomogla Ukrajincima koji bježe od ruske invazije.

Naišla je na „duh pomaganja“ među poljskim volonterima, ali kako se desilo sa izbjegličkom krizom 2015, upozorava da Poljska nije spremna za naredni korak svog odgovora na izbjeglice i da bi solidarnost mogla splasnuti. Ovo je njena priča.

Početkom marta, moj suprug Douglas, koji je sa mnom osnovao ReFOCUS, i ja stigli smo na poljsko-ukrajinsku granicu da pružimo pomoć, uradimo procjenu potreba i napravimo kratki dokumentarac o uslovima na terenu u Poljskoj i Ukrajini.

Stigli smo prvo u mali grad Przemysl, udaljen desetak kilometara od ukrajinske granice, u prvoj sedmici marta.

Przemysl, veoma star i miran grad, jedna je od najvažnijih tačaka u regiji jer vozovi koji dolaze iz Lviva u Ukrajini, stižu na ovdašnju željezničku stanicu. Ovdje postoji prihvatni centar u kojem izbjeglice mogu dobiti obrok, nešto pomoći i informacije šta dalje da čine. Ljudi također dolaze iz Lviva autobusom, taksijem ili pješice. (Gradonačelnik ovog grada Wojciech Bakun je izjavio da je od 11. marta blizu 350 000 izbjeglica sitglo u grad od 60 000 stanovnika.)

Radili smo na veoma čudnom mjestu: prihvatni centar je smješten u starom supermarketu Tesco koji je prestao sa radom, pa je pretvoren u humanitarni centar. Samo zamislite da uđete u ogromnu prodavnicu i umjesto različite robe na prodaju, nailazite na različite vidove pomoći: ovdje su lijekovi, ovdje su deke, tamo hrana itd.

Pun je ljudi, a ipak nema dovoljno osoblja. Pojedine izbjeglice provedu nekoliko dana u staroj prodavnici. Humanitarni radnici i volonteri im pokušavaju pronaći smještaj negdje drugo, da ne ostanu ovdje dugo, ali mnogi su naprosto veoma zbunjeni oko tog šta dalje da ostanu ovdje i spavaju u ovom velikom skladištu.

Sonia Nandzik-Herman opisuje raspoloženje u Przemyslu kao „organizovani haos“ i kaže kako je ovaj grad pun izbjeglica i volontera [Fotografiju ustupila Sonia Nandzik-Herman, iz ReFOCUS Medije]

Izgleda kao da su svi u Poljskoj u Przemyslu. Ali nije to kao u većini mjesta u kojima smo radili ranije, gdje je sve barem donekle koordinirano – ovdje, svako radi ono što misli da treba, bilo da je to neko ko je vodio malu prodavnicu negdje na jugu Poljske i ko je došao da dijeli hranu, ili je to spontano kretanje ljudi koji dolaze i volonterski voze Ukrajince u Varšavu i Krakov. Potpuno je ludo. Stičete dojam da cijela država trenutno volontira.

Vlada neki vid organizovanog haosa: svi jure s jednog na drugo mjesto pokušavajući da pomognu ili dobiju informaciju, i puno je humanitarne pomoći ovdje. Ljudi koji pristižu su pomalo zbunjeni, ali nema plakanja. Policija, vojska i vatrogasci također pomažu, daju informacije, dijele deke, i tople obroke. Svi su veoma ljubazni – duh pomaganja je umnogome prisutan.

Douglas i ja smo ušli u Lviv (80-ak km od granice) u Ukrajini u utorak, 15. marta s poljskim vojnim konvojem da dostavimo humanitarnu pomoć kao što je inzulin i higijenske potrepštine za bolnicu i da dokumentujemo šta se dešava za ReFOCUS Mediju, kako bismo pokazali kako ljudi odgovaraju na krizu. Željeli smo pomoći konvoju da dostavi potrepštine, a i naša fondacija želi organizovati konvoj pomoći, pa smo željeli vidjeti kako stvari funckcionišu.

Medyka, u Poljskoj, ključni je granični prelaz na ukrajinsko-poljskoj granici [Fotografiju ustupila Sonia Nandzik-Herman, iz ReFOCUS Medije]

Nisam spavala noć prije, pa sam zaspala kada smo ulazili u Lviv, ali Douglas je vidio ukrajinsku vojsku kako kopa duboke rovove oko grada. Bilo je zaista nadrealno boraviti u ovom gradu, jer je, s jedne strane, život tamo izgledao kao da se radi o bilo kojem evropskom gradu. Otišli smo u centar grada, i u restoranima i barovima je svirala muzika, a onda nas je konobarica odvela do stola i rekla „OK, imam sto za vas, daleko od prozora“ u slučaju bombardovanja.

Dok smo jeli, prijateljica koji je znala da smo u Lvivu, poslala nam je poruku iz Poljske: „Uzbuna je u toku trenutno, trebali biste biti u skloništu.“

Odgovorili smo, „Stvarno? Ne čujemo nikakvu sirenu“.

Odogovorila je „To je zato što zvuk sirena ne doseže do svakog dijela grada, pa svi u Lvivu imaju aplikaciju na telefonu koja ih upozorava na potencijalno bombardovanje. Sada gledam aplikaciju, i u Lvivu, vi biste trebali biti u skloništu sada.“

To je veoma čudno; ali stavovi ljudi su pomalo poput onih koje smo vidjeli s COVID-om: neki ljudi tretiraju to iznimno ozbiljno i kada se uključi sirena, odmah trče u skloništa. A neki ljudi imaju stav „Ne vjerujemo da će doći do nas, barem ne još.“ Pa nastavljaju sa životom kao i inače.

Ali onda je bombardovan aerodrom blizu Lviva u petak ujutro, što je veoma blizu nas. Udaljen je svega 4 km. Čuli smo ga i vidjeli smo dim s prozora.

Željeznička stanica u Lvivu, puna je ljudi. Postoji jedna platforma s koje ljudi odlaze za Poljsku i ti su vozovi ekstremno puni. Ne treba vam karta ili nešto slično. U vozovima, svi sjede gdje god mogu, pa čak i na podu vagona. Nije to ugodna vožnja. Željeznička kompanija objavljuje provizorni raspored svako jutro. Vidjela sam jedan od novijih – od osam zakazanih vožnji, tri su otkazane, a dvije su preraspoređene. Nije to 10-minutno kašnjenje ili nešto slično; ponekad je to sat, ponekad tri.

Prije svega ovoga, vožnja od Lviva do Przemysla trajala je 2,5 sati. Sada traje od četiri do deset sati. Prošle sedmice je trajala 20 sati. Do kašnjenja dolazi dijelom zato što službenici na granici provjeravaju dokumente, a to nije lako jer su vozovi tako puni. Iz dva izvora sam čula da ima muškaraca prerušenih u žene koji pokušavaju pobjeći iz države (muškarcima između 18 i 60 godina zabranjeno je da napuste Ukrajinu u slučaju da ih pozovu u borbu), pa i to provjeravaju.

Ovdašnja bolnica se mnogo obradovala inzulinu u vrijednosti od 150 000 dolara koji smo dostavili, a koji je donirala poljska vlada. To je za njih ključno jer imaju mnogo ljudi iz istočne Ukrajine, ne samo ljudi s ranama, već ljudi koji imaju dijabetes ili rak ili druge bolesti, koji su premješteni u ovu bolnicu. Ali bolnica je ogromna i ne znam koliko dugo će im trajati inzulin.

Bolničko osoblje nas je zamolilo da ne slikamo bolnicu u krupnom planu za dokumentarac, jer su se plašili da će, ako snimci prikažu dovoljno karakteristika ustanove i njenog okruženja, biti locirani i potom napadnuti. (Svjetska zdravstvena organizacija je potvrdila 43 napada na zdravstvo, uključujući pacijente, ustanove i radnike.)

Bolnici treba sve. Gotovo sve osim odjeće. Svi govore: „Imamo tako mnogo odjeće.“

Većina ljudi je uspjela spakovati kofere i nisu imali priliku još ni da se presvuku dok su putovali prema granici. A većina ljudi ide dalje, dublje u Poljsku, pa nije nužno slati odjeću na granicu. Neke tople deke da, ali ne odjeću; većini ovakav vid pomoći jednostavno nije potreban.

Ali treba im sve ostalo, od rukavica do maski i svih higijenskih potrepština kao što su: toalet papir, vlažne maramice, ulošci, pelene, sapun itd. Također im je potrebna hrana za pacijente. I lijekovi, više od svega.

Gradonačelnik je kazao da Lviv sada ima 200 000 ljudi više. Mnogi su pronašli smještaj sa običnim građanima.

Možete naći QR kodoce [nalijepljene po gradu] na kojima piše „stanovi na nekoliko dana“. Skenirate kod, otvori se mapa, samo nazovete i odete tamo. To su lijepe geste solidarnosti.

Na graničnom prelazu Zosin, porodice čekaju na poljskoj strani da dočekaju svoje rođake koji dolaze iz Ukrajine [Fotografiju ustupila Sonia Nandzik-Herman, iz ReFOCUS Medije]

U Poljskoj je puno dobre volje prema Ukrajincima. Većina država uvjerena je da se Ukrajinci bore i za nas, te da je moguće da je Poljska sljedeća Putinova meta. Mnogi ljudi vjeruju da se on neće zaustaviti na Ukrajini, jer kad vidi da Zapad ne pravi odučan korak da zaustavi njegovu invaziju, oni vjeruju da bismo mi mogli biti sljedeća meta, a ako ne mi, onda možda Moldavija. Mnogi misle da su njegove ambicije naprosto veće od Ukrajine.

Gotovo svaka osoba s kojom sam razgovarala u Poljskoj podržava vojnu intervenciju. Mnogi ljudi govore o tome kako bismo trebali već biti u Ukrajini i boriti se zajedno sa Ukrajincima.

U Poljsku dolaze mahom žene i djeca, nekih 90 posto, i stariji ljudi.

Trenutno imamo više od dva miliona izbjeglica. Ne vjerujem da će Poljska biti u stanju da podigne ovu težinu. Nismo spremni za sljedeći korak.

Prvi korak je lagan. Bilo ko može dijeliti deke, praviti sendviče, usmjeravati ljude u centre. To nije teško.

Ali bit će ovo ogroman teret za tržište rada. Sve su to žene i djeca, a muškarci su u 60-im. Već je počelo – mnogo je ponuda teta čuvalica i dadilja među Ukrajinkama koje pokušavaju zaraditi novac, što je super, ali naprosto ih ima previše. S dolaskom tako mnogo izbjeglica Ukrajinki, tržište se sasvim promijenilo. Moja sestra nije mogla naći tetu čuvalicu prije pola godine. Sada može birati od njih 25.

Neki će, bez sumnje, iskoristiti ovu situaciju. Ljudi će biti očajni i završit će radeći na crno, bez plaćanja poreza, bez osiguranja.

Svi idu u velike gradove kao što su Varšava i Krakov, pa je tamo zaista već problem smještaj. Nismo ni imali stotine hiljada praznih stanova za ljude u gradovima. A u gradovima kao što je Varšava, stanarine su ogromne. Ljudi su spremni primiti Ukrajince sada, ali samo na nekoliko sedmica, ne mjesecima ili godinama.

Grčka, u kojoj inače radim, se već ponudila da primi Ukrajince i kazala je da će ih smjestiti u kamp blizu makedonske granice. To neće biti fino mjesto gdje možete živjeti normalnim životom, slati djecu u školu svaki dan. Ti su kampovi često mnogo udaljeni od centra grada. Bit će im teško.

Na Lezbos sada uglavnom dolaze izbjeglice iz Afganistana. Ne mogu pronaći prave riječi da napravim usporedbu između njihove situacije i odgovora na njihovu krizu, naspram odnosa prema Ukrajincima sada. Nevjerovatno je. Nakon onog što smo vidjeli ove zime sa izbjeglicama zaglavljenim na granici između Poljske i Bjelorusije i izvještaja o ilegalnom vraćanju od strane poljskih graničara, teško je povjerovati da će Poljska odgovoriti na ukrajinsku krizu dobrodošlicom.

Nažalost, ovdje na djelu imamo ksenofobiju. Izgleda da je lakše bijeloj osobi da vidi sebe u plavookoj ukrajinskoj majci nego u sirijskom tinejdžeru, iako oboje bježe od nezamislivog nasilja.

Prisjetimo se da su 2015, na početku sirijske izbjegličke krize, grčki otočani ponudili pomoć. Lezbos je imao humanitarni odgovor; ljudi su išli na more da pomažu onima koji su se utapali. Restorani su im kuhali hranu, pravili čaj; lokalno stanovništvo je odgovorilo sa svim što je imalo, svim svojim resursima – ljudi danas zaboravljaju da su ribari nominovani za Nobelovu nagradu za mir čak. Ali to je bilo prije nego što su se lokalci umorili od krize i prije nedostatka pomoći od Evropske unije. Tako je danas, godinama kasnije, situacija potpuno drugačija. Krajnja desnica i fašisti su postali glasni.

Zaboravili smo kako je bilo na samom početku, i trebamo se tog prisjetiti jer može na isti način da se razvija situacija u Poljskoj. Sada, da, ljudi otvaraju svoje kuće, donose resurse na granicu. Ali ako se ova pomoć ne koordinira na pametan način, i ako se ne usvoje dobri zakoni da Ukrajince, a posebno i specifično Ukrajinke uvedu na tržište rada, onda bi i poljsko društvo moglo na kraju okrenuti leđa izbjeglicama. Baš kao što su uradili i dijelovi grčkog društva.

Ova priča je ispričana Delaney Nolan.

Priča je prilagođena kako ne bi bila preduga i nejasna.

Izvor: Al Jazeera