Katerina Babkina: Cijeloj jednoj naciji je uništen život
Nagrađivana ukrajinska autorica, koja je sa jednoipogodišnjom kćerkom izbjegla u Poljsku, za Al Jazeeru je govorila o ratnim strahotama u njenoj zemlji.
Umjesto uobičajenog alarma, na dan kada je Rusija počela invaziju na Ukrajinu nagrađivanu ukrajinsku autoricu Katerinu Babkinu, kao i brojne druge Ukrajince, probudile su sirene za uzbunu. Trebao je biti jedan u nizu uobičajenih radnih dana, ali se preko noći sve promijenilo i životi Katerine i njenih sugrađana pretvoreni su u pakao.
Deset dana prije početka ruske agresije Babkina se vratila s odmora, a samo dan ranije njena okupacija bila je online radionica kreativnog pisanja koju je trebala održati.
“Postojale su obavještajne informacije da će Rusija napasti Ukrajinu, ali jednostavno niko nije vjerovao da se ovo može dogoditi 2022. godine u srcu Evrope”, kaže Babkina.
Podsjeća da na istoku zemlje rat traje već osam godina, pojašnjavajući da su se Ukrajinci, nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, “navikli na neku vrstu tinjajućeg sukoba”.
“Mislili smo da će, ukoliko dođe do sukoba, to biti blizu istočne granice. Nikada se nismo nadali ovakvom napadu Rusije, niko nije mogao vjerovati da će Rusija bombardovati gradove i civilno stanovništvo i da će činiti ovakve zločine”, iskrena je.
Ističe da ni ona ni njeni sugrađani nisu mogli očekivati rusku invaziju, jer “ne postoji niti jedan razlog za napad Rusije na Ukrajinu”.
“Zašto bi neko bombardovao Irpinj, mjesto puno zelenila gdje ljudi iz Kijeva prave vikendice? Tamo nema nikakvih strateških dijelova infrastrukture, nema aerodroma, pruge, ničega… Isto je i u Buči. To je predgrađe u kojem žive ljudi koji ne žele živjeti u gradu. Nikako mi nije jasno zašto bi neko to bombardovao. Kompletna situacija je užasna i nema nikakvog smisla, ni svrhe. Osim ako im primarni cilj nije pobiti što više civila”, kaže.
Trodnevni put do poljske granice
Priča kako u centru grada, gdje je živjela, nije bilo skloništa, zbog čega se na društvenim mrežama u trenutku prvog napada počela raspitivati o najbližem mjestu koje je pretvoreno u sklonište.
“Jedna moja čitateljka je imala sklonište u podrumu i, iako je ne poznajem, ponudila mi je smještaj u svojoj kući. Bila je jako dobro pripremljena, jer se od 2014. bavi humanitarnim radom i pomaže izbjeglicama”, kaže i dodaje: “Bilo je jako čudno vidjeti da ljudi koji se međusobno ne poznaju idu kod osobe koju ne znaju, ali u takvim trenucima se jednostavno nađu dobri ljudi”.
Sljedećeg jutra čuli su informacije da se Rusi pripremaju zauzeti Kijev i to ne samo preko ruske, već i preko bjeloruske granice koja se nalazi u blizini ukrajinske prijestolnice.
“Dobili smo savjet da, ako ćemo napuštati Kijev, to uradimo što prije”, priča.
Nakon što je spakovala najosnovnije stvari za sebe, svoju majku i kćerku, krenula je prema zapadnom dijelu Ukrajine.
“Trebalo nam je više od 20 sati da dođemo do Termopilja. Zbog svoje kćerke sam se trudila da učinim da to putovanje više liči na izlet, nego na bijeg, ali svaki put kada bi borbeni avioni proletjeli iznad nas osjetila bih užasan strah jer nisam znala jesu li to naši ili njihovi avioni, niti šta da očekujem”, prisjeća se.
“U Termopilju smo svratile kod brata moje menadžerice i tu sam uspjela uhvatiti dva sata sna. Probudile su me sirene. Čudno, ali tada smo već bile svjesne da je to znak da moramo bježati u sklonište. Mislim da je to bio trenutak u kojem sam shvatila da moja kćerka i ja moramo napustiti Ukrajinu”, dodaje.
Ubrzo je sa kćerkom i majkom krenula prema Poljskoj jer je, kaže, poznavala nekoliko graničnih prijelaza.
“Trebalo mi je tri dana da prijeđem granicu. Nakon što sam ušla u Poljsku, nisam znala gdje da idem, jer ovo baš i nije put kojeg planirate unaprijed. Tada sam pisala jezičkom institutu na kojem sam dobila stipendiju i pitala mogu li početi sa stažiranjem odmah. S obzirom na okolnosti, odmah su pristali, a ja sam osjetila olakšanje jer sam pronašla sigurno mjesto za svoje dijete”, priča vidno potresena.
Nada u skori povratak kući
Naglašava da se, bez obzira na strahote koje su posljednjih mjesec dana svakodnevnica Ukrajinaca, nikada ne bi odlučila na odlazak da nije njene kćerke.
“Iskreno, sumnjam da bih ikada pobjegla da nemam malo dijete, a da je moja kćerka imalo starija poslala bih je vani sa mojom majkom. Ovako, nisam imala izbora. Kako bih mogla pomoći ikome i da sam ostala u Kijevu? Jedino da sa bebom u naručju čekam da nas obje ubiju”, kaže.
U Wroclawu, gdje je trenutno smještena, Babkina volontira u organizacijama koje pomažu Ukrajincima.
Kofer još uvijek nije raspakovala, jer se još uvijek nada da će se uskoro vratiti kući.
“Mislim da tek počinjem shvatiti šta se desilo i da bi to moglo potrajati. Ja sam sada na sigurnom, svi su divni prema meni i pružaju mi podršku, ali ja se nadam da će uskoro doći trenutak povratka kući”, kaže.
“Ipak, polako počinjem shvatati da će ovo trajati mnogo duže nego što sam mislila i da svoj život moram organizovati i pomiriti se sa sudbinom – ako ništa drugo, onda zbog svog djeteta. Kompletna situacija je užasna, cijeloj naciji je uništen život”, dodaje.
Svjesna moći koju ima pisana riječ, kaže kako se trudi da piše, najviše zbog onih ljudi koji još uvijek vjeruju da je ruska agresija na Ukrajinu “izmišljotina”.
“Ukrajinci će se boriti do posljednje osobe, ali ako oni ne zaustave Rusiju, Rusija definitivno neće stati na Ukrajini. Zato sankcije nisu dovoljne, bar ne u ovom obimu. Rusi nemaju jaku vojsku, ali iskustva iz prethodnih ratova nam govore da je teško pobijediti nekoga koga nije briga za njegove ranjene vojnike. A ranjeni vojnik je Rusima bezvrijedan”, zaključuje Babkina.