Zašto je Rusija promijenila strategiju u opsadu ukrajinskih gradova

Piše: Justin Bronk

(Justin Bronk je viši istraživač vojnih nauka na Royal United Services Institute u Londonu.)

Mjesec nakon što je Rusija pokrenula potpunu invaziju na Ukrajinu, njena vojska nije uspjela izvršiti brzo preuzimanje vlasti nad susjedom i uspostaviti prokremljovsku marionetsku vladu u glavnom gradu Kijevu.

Ruski plan okruženja ključnih gradova s brzo ubačenim zračnim snagama i kopnenim jedicama koje voze glavnim cestama oslanjao se na pretpostavku da će ukrajinski otpor biti haotičan i blag.

No, otpor je bio jako snažan – i redovne ukrajinske vojske, i dobrovoljaca i rezervista iz cijele države. U međuvremenu, pokušaju da se likvidiraju ili kidnapuju ukrajinski lider Volodimir Zelenski i ostali ključni zvaničnici iz nacionalnih ili lokalnih vlasti, izjalovili su se zbog brze ukrajinske reakcije i slabosti ruskih operativaca.

U prvom mjesecu kampanje Moskve, moral ruskih snaga je općenito loš, a taktička koordinacija između njihovih snaga veoma slaba.

Za rezultat, ruske snage su zabilježile dosta ograničeno osvajanje teritorije u i sjeverno od Kijeva, sjeveroistočno od Harkova i Sumija, te na jugozapadu oko Mikolaiva.

Ruska vojska izgubila više od deset posto sile

Na istoku, u Donbasu, te na jugoistoku oko Melitopolja i Mariupolja, imali su više uspjeha, ali ih uprkos sedmicama stalnog granatiranja i bombardovanja još nisu zauzele. No, cijena ovog ograničenog napretka bila je visoka – gubitak ogromne količine opreme.

Vizualno je potvrđeno uništenje više od 1.700 borbenih vozila, više od 270 tenkova, 15 aviona, 35 helikoptera, a stvarne brojke su bez sumnje više. Ljudske gubitke je teško procijeniti, ali zvaničnici NATO-a tvrde da je u invaziji poginulo između 7.000 i 15.000 ruskih vojnika, te da se ruski gubici, sa zarobljenim, ranjenim ili nestalim, penju na između 30 i 40 hiljada.

Bez obzira na preciznost procjena, koje su nepoznate sa obje strane, zvaničnici SAD-a navode da je ruska vojska izgubila više od 10 posto sile, od 190.000 vojnika koja se uoči invazije nagomilala oko Ukrajine.

Možda najznačajnije od svega je činjenica da se logistika ruske vojske pokazala potpuno neadevatnom da opskrbi pet udarnih jedinica koje su napredovale oko Kijeva, Harkova, u Donbasu, Mariupolju i Mikolaivu sa hranom, gorivom, municijom i medicinskom opremom.

Za rezultat, ruski vojnici su sistematski napuštali svoja vozila i opremu – više od 800 vozila je ili ostavljeno, ili uništeno, ili napušteno, pa ih je poslije preuzela ukrajinska vojska.

Posljednji američki obavještajni podaci govore da je hladnoća uzela danak na trupama oko Mikolaiva i u sjevernim područjima pored Kijeva i Harkova, kojima nedostaje prikladne odjeće. Možda najvažnije od svega je da je ruska vojska u napadima izgubila najmanje 550 kamiona za snabdjevanje.

Brutalni primjeri Groznog, Homsa i Halepa

Posljedica ovih zastoja je da se ruska strategija iz pokušaja da se zauzme Kijev i pokori cijelu zemlju, pretvorila u opsadu urbanih sredina.

Pošto su sistemi logistike i opšte sposobnosti borbe nedovoljni da bi se zadržao zamah u većem dijelu Ukrajine, ruske snage sada su se najviše fokusirale na Mariupolj.

Sedmice bombardovanja te ključne luke, kao i Harkova, Sumija i Černihiva, nisu ukrajinsku vojsku prisilile na predaju, dok su ruske snage trpjele teške gubitke u nastojanju da se probiju do gradova. Čini se da je ruski plan da se većina dostupnih logističkih kapaciteta i mobilnih snaga usmjeri na dodatno jačanje intenziteta bombardovanja Mariupolja, izgladnjivanje grada i konačno zauzimanje ruševina.

Mariupolj je okružen prerano da bi mu ukrajinska vlada uspjela osigurati suhu hranu, lijekove i municijom kojom bi se branio pod opsadom. Ovako, Mariupolj je postao svjedočanstvo izvanredne hrabrosti i otpornosti odbrambenih snaga da mjesec kasnije još uvijek zadržavaju ruske snage u centru grada.

Kako god, Rusija smatra da fokusom na ove napore može doći do prve velike pobjede u invaziji, te onda snage i logistiku usmjeriti negdje drugo, vjerovatno u Donbasu i u Harkovu, na istoku i sjeveroistoku Ukrajine.

Ruska iskustva iz 1990-tih u čečenskom Groznom, u Homsu i Halepu sredinom 2010-tih u Siriji, sugeriraju na to da su kontinuirane opsade gradova brutalan, ali i efikasan način njihovog zauzimanja. Međutim, oni također izazivaju trajnu mržnju stanovništva i dugoročni politički uspjeh u osvojenim područjima čine malo vjerovatnim, osim ako stanovništvo nije potpuno protjerano ili pobijeno.

Neravnoteža vatrene moći

Nova ruska strategija Ukrajini predstavlja izazov. Ukrajinskoj vojsci nedostaje teško opremljenih i oklopnih snaga da izvrši veće kontraofanzive na dobro utvrđene ruske položaje. Ukrajina je bila oprezna kako bi minimizirala utisak sopstvenih gubitaka i žrtava u svojim redovima, ali je bez ikakve sumnje izgubila nekoliko hiljada vojnika, što poginulih, što ranjenih, kao i najmanje 500 vozila.

Uprkos gubicima i neravnoteži u odnosu snaga kada se govori o vatrenoj moći, Ukrajinci moraju izvršiti pritisak na ruske položaje u regijama u kojima su okupatori izgubili zamah.

Ako uspiju zaobići ruske jedinice koje su zaustavljene na ratištu i presjeći im puteve snabdjevanja lakom pješadijom opremljenom brojnim protutenkovskim projektilima, ili će prisiliti te jedinice da se povuku natrag prema početnim položajima, ili će prisiliti Rusiju da povuče te snage i fokusira se na Mariupolj i Donbas kako bi ojačala ugrožene položaje negdje drugo.

Uspješne lokalne kontraofanzive u Mikolaivu i Makarivu u posljednjim sedmicama pokazale su da je upravo to ono što Ukrajinci sada pokušavaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.