Dvornik: I mirovni pokret treba aktivno podržati pravo Ukrajine na odbranu

Srđan Dvornik mirovni je aktivist, publicist i prevoditelj iz Hrvatske. Devedesetih godina bio je jedan od najaktivnijih graditelja scene nevladinih organizacija u Hrvatskoj, aktivno se uključivši u stvaranje Antiratne kampanje i mirotvornog pokreta u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije.

Zajedno s Hanom Dvornik preveo je dvadesetak referentnih knjiga iz širokog područja kulture i društvene kritike. S Christopheom Soliozom 2005. je uredio knjigu “Transformacija Hrvatske – sljedeći korak”, kojoj je i suautor, a 2009. objavio je knjigu “Akteri bez društva”, o ulozi civilnih aktera kao ‘agenata promjena’ postkomunističke transformacije u Hrvatskoj, BiH i Srbiji.

Al Jazeera Balkans razgovarala je sa Srđanom Dvornikom o geostrateškim i etičkim problemima koje je pokrenuo rat u Ukrajini, te o načinima kojima bi se svjetski mirotvorni pokret mogao suprotstaviti nasilju i opasnostima koje taj rat proizvodi.

• ‘Invazija Rusije na Ukrajinu 24. veljače bila je početak trećeg svjetskog rata koji ima potencijal da uništi našu civilizaciju’. To je prva rečenica članka koji je 11. ožujka objavio George Soros. Kakve je osjećaje ta rečenica, i taj članak, izazvala kod vas?

Ne znamo je li to početak trećeg svjetskog rata. Rat ne počinje napadom, agresijom, nego time što se napadnuta strana lati oružja i počne se braniti. Inače bismo imali samo okupaciju i pokoravanje. Da još uvijek glavna suparnica Rusiji, SAD, nije ni blizu direktnoj konfrontaciji jasno je iz mnoštva izjava, odgovora Ukrajini i ograničavanja reakcije na slanje oružja Ukrajini. Ali ako bi zbog nečega SAD i razmotrile direktnu konfrontaciju, uglavnom se svi slažu da bi prvo jedna, pa onda i druga strana – svejedno koja bi bila prva – posegnule i za nuklearnim oružjem. A to iznosi na vidjelo da se rat punom snagom više ne može dobiti, da su svi gubitnici i da će brže i sporije podleći nevjerojatno teškim posljedicama. Materijalnim, a iznad svega zdravstvenim.

Dakle, može se sumnjati u treći svjetski rat. Osjećaj je, dakako, grozan, jer zbog blizine i sličnosti društva možemo do detalja zamisliti patnje ljudi pod bombama, granatama i raketama. Ali u drugim dijelovima svijeta ljudi pate još i teže, samo su zbog naše kratkovidosti više neka „statistika”, apstraktne brojke. No pogledajmo samo malo pažljivije, i zgrozit će nas recimo glad u Jemenu i na Madagaskaru ili dugo umiranje u Siriji ili Gazi. Mučne stvari traju stalno, a proizvode ih moćne države s raznih strana.

• Vjerojatno nije bilo još nijednoga rata u povijesti koji je čovječanstvo doveo toliko blizu nuklearnom armagedonu, kao što to upravo čini rat u Ukrajini. Utoliko mi se ovaj rat čini drukčijim nego ijedan drugi u povijesti. Slažete li se s tim dojmom, i kako u tom kontekstu komentirate ponašanje sukobljenih strana, pri čemu bih izuzeo napadnutu Ukrajinu, koja nema nuklearno oružje, ali ima pravo da se brani?

Razlika rata u Ukrajini od ostalih je u tome što nije baš „proksi”, jer je rezultat direktne agresije jedne od supersila, dok je napadnuta država smjerala direktnom uključivanju u blok njene glavne suparnice. No, kako rekoh, izgleda da se Rusija i SAD zasad znaju uzdržavati od direktnog sukoba. Vodstvo Ukrajine apelira na jače uključivanje američkog bloka, ali se ovaj ne da uvući.

Ostaje pitanje što bi se dogodilo kad bi ruske trupe povrijedile tu liniju podjele pa, recimo, u akciji sprečavanja dopreme naoružanja Ukrajini pogodile neki transporter koji pripada članici NATO-a i ubile njegovu posadu; bi li se tada zavrtila i otela kontroli spirala sve jače sile, sve do nuklearne? Mislim da ne bi. Jer, ne zaboravimo, i dosad je, još i u hladnom ratu, bilo situacija na rubu incidenta koje su nakraju ipak ostale pod kontrolom.

Ovdje malo više zabrinjava to što se agresija Rusije doima kao ne baš sasvim racionalna, pa tu analitičke, proračunate procjene pomalo gube tlo pod nogama. Ali oduvijek se zna da mogu iskrsnuti neproračunljivi događaji, i ne može se isključiti neku naglu, nepredviđenu katastrofu. Uostalom, trenutno su odlučujući svjetski faktori prestali brinuti i o sasvim izvjesnoj klimatskoj katastrofi koja neumitno slijedi ako se ne latimo brzog i dosljednog prekidanja svih aktivnosti koje i dalje masivno karboniziraju atmosferu.

• U Hrvatskoj, ruski napad na Ukrajinu gotovo se jednodušno uspoređuje s Hrvatskom 1991. i napadom JNA na Hrvatsku. Slažete li se Vi s takvim paralelama, i kako objašnjavate svoj stav?

Ta usporedba je idiotska, ili blaže rečeno mitomanska. Napad JNA nije izvršen na Hrvatsku nego unutar Hrvatske; to je bio pokušaj intervencije u politička zbivanja u Hrvatskoj dok ona još nije bila izašla iz Jugoslavije. Nacionalisti vjeruju da je dovoljno da proglase da više ne žele biti dio nečega pa da postanu samostalni. A izdvajanje iz jedne državne „zajednice” nije stvar jednostrane odluke – čak i da je takva odluka stvarno bila donesena na manipuliranom referendumu – nego složenog razvrgavanja vrlo kompleksnih odnosa.

Čak i u tako visoko decentraliziranoj zemlji kakva je bila SFRJ. Kako se vodstva njenih federalnih jedinica nisu ni znala ni htjela uredno rastati, a tobože ‘demokratskije’ republike su posve ignorirale problem sistemski nekontrolirane armije, ovoj je otvoren širok put za nasilno uplitanje i samovoljno svrstavanje uz jednu od strana, jer armije drugo ni ne znaju. U slučaju Rusije imamo zaista napad na suverenu i neovisnu državu Ukrajinu, i nema ni privida nekakvog ovlaštenog ruskog djelovanja na njenoj teritoriji. Rusija je taj privid pokušala stvoriti postavljanjem ratnih ciljeva ‘neutralizacije’ i ‘denacifikacije’, ali sama činjenica da se to čini vojnom intervencijom. a da sama Rusija ni u snu nije bila napadnuta, pokazuje da tu nema ničega drugog doli traljavo prikrivene agresije.

• Kako komentirate stajalište hrvatskih vlasti prema ratu u Ukrajini? Ima li Hrvatska, po Vama, jedinstven stav, ili Vlada i predsjednik Republike vode različite politike?

Prije nego što pokušam odgovoriti, podsjećam da se javna politička komunikacija vodi na tako primitivnoj, često i naprosto prostačkoj razini da tu jedva ima materijala za racionalno zaključivanje tko što zastupa.

Stupanjem u NATO Hrvatska je sebi već oduzela mogućnost punog izbora među mogućim opcijama, a kako je to zemlja koja u svojoj dosadašnjoj povijesti praktički nije ni imala vanjske politike, to se prilično slabo i primjećuje. Ostaju sitne igre i nadigravanja. Predsjednik glumi suverenista pa gromoglasno objavljuje da ne dā da se šalje vojnike na krizna područja, premijer i klimavi ministri glume dobre đake pred učiteljima iz NATOa, i to je manje-više sve.

Jedna od najboljih stvari jest to što će u evropskoj akciji pomoći ratnim nesretnicima-izbjeglicama i Hrvatska dati svoj obol, i što će se pokazati što je sve mogla učiniti i za sve one nesretnike koje već godinama odbija, maltretira i ponižava na svojim istočnim granicama. Samo zato što nisu Evropljanke i Evropljani, bijelci i kršćanke, odnosno kršćani. To je rijedak slučaj tako povezanog očitovanja humanosti i teške, čak zločinačke sramote.

• Rat je u Hrvatskoj uzrokovao incident koji je mogao završiti tragično, ali je, na sreću, ostao samo na bizarnosti: u Zagrebu je pala šest tona teška ukrajinska bespilotna letjelica. Kako komentirate reakciju vlasti? Što bi vlast trebala učiniti da građane što više zaštiti od kolateralnih posljedica rata?

Eto, konstatiramo kako je hrvatska vanjska politika čak i u ovako kritičnoj situaciji bezlična, i onda se desi baksuz da baš u ovu zemljicu tresne neka letjelica-projektil, pa se pokaže da je to sličnije upadu lisice u kokošinjac nego incidentu kojem se zna sagledati vojno, sigurnosno i političko značenje. Ne zna se tko je kompetentan reći što je to doletjelo, je li opasno, koliko i zbog čega, tko obavještava javnost – netko stručan ili blagoglagoljivi ministar? – tko pije a tko plaća.

Ne zna se da li se prvo najviši političari slikaju nad rupetinom ili se prvo stručno provjeri što je u njoj… Sve to frapantno podsjeća na donedavna vrludanja epidemijskog stožera, koji bi malo o epidemiji, a malo o političkom oportunitetu. Za utjehu, sadašnje petljanje je prokazalo i tobožnju sigurnost pod ‘kišobranom’ NATO-a. Od ovakvih stvari zaštite nema ako se ne može obustaviti rat. Neke stvari su naprosto kontingentne. Ostalo je prozaično: razvoj civilne zaštite, gradnja i održavanje skloništa, održavanje dobrih robnih rezervi…

• Mirotvorac ste, jedan od najuglednijih mirotvornih aktivista devedesetih na području bivše Jugoslavije. Kakve izazove rat u Ukrajini stavlja pred mirotvorni pokret? Učestali su pozivi za organiziranjem globalnog pokreta za mir, ali čini se da to ne uspijeva. Zašto, po Vama? Kako da se mirotvorci u ovim vremenima organiziraju?

Nisam baš ni tako jedinstven ni ugledan, uvijek sam bio tek jedan od mnogih, čak i kad je to „mnogih” obuhvaćalo samo par stotina ljudi. Ali jest, u raznim sam stvarima sudjelovao i stekao poneki uvid. Iz te perspektive, rekao bih da ima i ponečeg sličnoga između svih tih situacija kad se pokret za mir nađe pred ratom, ili u njemu.

U ljeto 1991. bili smo pokrenuli antiratnu kampanju, da bismo ubrzo vidjeli da apeli protiv rata nisu taj rat ni spriječili niti zaustavili. Ono što smo vidjeli kao jedinu mogućnost bilo je zalaganje protiv ‘pounutrivanja’ rata, protiv militarizacije odnosa u društvu i njegovih institucija. Pomoć žrtvama diskriminacije, gaženja ljudskih prava, nevjerojatno uspješna obrana prava na prigovor savjesti, javno suprotstavljanje toj militarizaciji i slično. Protivnici rata u Rusiji to danas čine mnogo upečatljivije, kreativno i hrabro, i vidi se već po represiji da je režim na to osjetljiv. Ali u takvom društvu borba će biti duga i neizvjesna.

Nijedan globalni pokret nije nastao i razmahao se bez male primjese populizma – nečega što ljudima i putem afektivno nabijenih simbola, a ne samo racionalnih tumačenja, dade poticaj da se aktivno uključe. Radnički pokret je objedinjavao ljude koji su zla kapitalizma osjećali na svojoj koži, feministički pokret je rastao na valu shvaćanja i osjećanja teške nepravde nejednakosti društvenog položaja spolova, pokret za okoliš se razvio kad se vidjelo da sa zagađivanjem, pustošenjem i klimatskim ugrožavanjem prirode više nema šale ni za ljude. A i mirovni pokret je već imao svoje slavne dane u širokom angažmanu za nuklearno razoružanje.

No, i danas ga potkopava to što u nekim zemljama – Kini, ponovo sve više i Rusiji, a o Sjevernoj Koreji da ne govorimo – ne može djelovati. K tome, kako je nuklearno oružje direktno povezano s ratom, teško je mobilizirati masovne zahtjeve za njegovo ukidanje dok ga ‘druga strana’ i dalje razvija. Ipak, to ima smisla: pritisak na kako-tako demokratske države da sa svim nuklearno naoružanim državama razvijaju međunarodnu kontrolu i postepeno smanjivanje.

• Kako doprijeti do protivnika rata u Rusiji, i kako ih podržati? Putin “izdajnicima” prijeti nasiljem.

Ne samo nasiljem, nego je sve organizacije civilnog društva koje dobivaju bilo kakvu inozemnu pomoć zakonski klasificirao kako strane agenture. Nema neke krupne poluge kojom bi se moglo značajno promijeniti položaj protivnika rata. Kapilarnim djelovanjem može se sigurno još uvijek održavati razmjenu informacija i iskustava, mora se međunarodnu javnost – ma kako okljaštrena bila – obavještavati o svim aktima represije i tako je možda ublažiti.

Ali svi mi ‘extra muros’ moramo odraditi i dio na vlastitom polju, suprotstavljajući se tome da se protivljenje ruskom režimu pretvori u rusofobiju. Sve što znamo o društvenim predrasudama govori nam kako se lako ‘kolektivizira’ krivnju i koliko se to često masovno prihvaća. Osim što je to krivo i nije fer, to je i politički štetno: sve javne izjave i aktivnosti protiv ‘Rusa’ in abstracto pomažu i samom režimu u Rusiji da pokaže da je okruženje neprijateljsko, a protiv njega treba zbiti redove, slijediti vođu i držati prst na okidaču.

• Osnovna dilema mirotvornog pokreta čini mi se sljedećom: podržati pravo Ukrajine na obranu, ili od obje strane zahtijevati prekid rata. Kakav je vaš stav?

Po društva, po ljudske živote, po elementarne vrijednosti života bilo bi neizmjerno bolje da rat ni ne započne ili da ga se čim prije zaustavi. Jer što dalje ide, to više ubija i razara, to je sve skupa gore. Tu nema dileme. Dilema je samo u tome tko će i čime zaustaviti rat. Rusiju ne mogu zaustaviti SAD, same ili sa svojim jatom – NATO-om, bilo zato što se čuvaju nuklearnog sukoba, bilo zato što bi to ‘zaustavljanje’ zaoštrilo, a ne zaustavilo rat. Ne može je zaustaviti ni sama ruska javnost, podijeljena, lišena slobodnih komunikacija i pritisnuta represijom. Kina čeka i kalkulira s vlastitim štetama i koristima. Dakle, ostaje Ukrajina.

Ona bi mogla zaustaviti rat samo na jedan način – kapitulacijom. ‘Pregovarački uvjeti’ Rusije praktički znače to – nema uzajamnih ustupaka i pozitivnog kompromisa. No, znajući kakve je ratne ciljeve Rusija proklamirala, recimo već spomenutu „denacifikaciju”, taj ‘mir’ bi značio samo unutrašnju represiju okupatora, političke čistke i samovolju. Tako da nema druge nego aktivno priznati pravo Ukrajine na obranu, dakle ne samo deklarativno nego i svim resursima potrebnima za obranu. Pritom ne treba biti slijep na unutrašnje konflikte u ukrajinskom društvu, na ulogu ekstremističkih pokreta i organizacija, na represiju nad manjinama, kakvu znamo i iz Hrvatske. Mora se naći načine da se pomogne obrani, a da se ne pojačava zlo.

• Klimatska kriza, pandemija, globalna izbjeglička kriza, ratovi diljem svijeta, rat u Europi, prijetnje nuklearnim sukobom… Gdje vidite nadu za ovaj svijet?

Ovo stanje pogoduje klimatskoj krizi. Pred panikom da će razvijena društva ostati bez fosilnih goriva koja tako neumjereno gutaju sve se gura u drugi plan – a dobro se zna da vremena nema. No, budući da je ipak već razrađena politika ublažavanja, ne samo u Evropi, moguće je i da ova šok-terapija urodi jačim naporima na oslobađanju  od ovisnosti ne tek o Rusiji, nego o fosilnim gorivima kao takvima. I to će tražiti dug i uporan angažman, ali je moguće.

S izbjegličkom krizom, kako sam već rekao, situacija je također dvosjekla. S jedne strane, otvoreno prihvaćanje ukrajinskih izbjeglica razbit će mit da dolazak ljudi koji u evropskoj populaciji ne čine ni jedan posto donosi bilo kakve poremećaje. S druge, stvorit će samozadovoljstvo da smo obavili svoju ljudsku dužnost, a oni koji su dosad čekali u logorima, po šumama, neka čekaju i dalje.

Jedino gdje ne vidim pogoršanje jesu ratovi diljem svijeta, koje spominjete u svojem pitanju. Oni nikada nisu ni prestajali. U Evropu neće doći iznutra, nego tek ako se toliko zaoštri sukob Rusije i SAD.

No, ovako dugo vrijeme u kojem se smjenjuju ili preklapaju ekonomske, ekološke, izbjegličke i ratne krize moglo bi mnogo više ljudi potaknuti na aktivni angažman. I u najbogatijim društvima nema razloga za samozadovoljstvo. Angažman već vidimo na radikalnoj desnici, koja se ustaljuje u svojem dijelu političkog spektra, što za nas u Hrvatskoj ništa novo, već više od tri decenije. Ali ostaje da se vidi kako je s lijevo liberalnim. Kritična je zona onih članica EU koje su potekle iz socijalističkih ražima, i dalje bez razvijenog pluralizma, s dosta autoritarnosti. Rekao bih – nemamo se što oslanjati na nadu, jer povoljnog ishoda može i ne mora biti. Ako oslonca ima, on je u samim društvima, u aktivnom angažmanu. Tu već ima mnogo iskustva, znanja, aktivnog sudioništva… možda nešto i promijeni.