Ukrajinski horor očima liječnika: ‘Umrijet će!’

Piše: Roman Fiščuk

Roman Fiščuk je specijalista otorinolaringologije (ORL) u bolnici u zapadnom ukrajinskom gradu Ivano-Frankivsku. Od početka ruske invazije, počeo je volontirati na sve moguće načine, uključujući i telefonske konsultacije sa pacijentima. Upozorava da će većina „indirektnih“ žrtava rata biti oni koji su i prije napada bili u ranjivim kategorijama, a koji su izgubili pristup medicinskoj njezi. Ovo je njegova ispovijest.

Prije invazije sam provodio testove sluha na novorođenčadi i odraslima, pregledavao pacijente i pisao istraživačke radove u državnoj bolnici u Ivano-Frankivsku. Kao izvršni direktor jedinice za klinička istraživanja, nadgledao sam testove, organizovao posjete pacijenata i održavao komunikaciju sa državnim regulatorom.

Ranije ove godine, zamolili smo međunarodne kompanije koje provode klinička istraživanja – u Ukrajini je trenutno oko 250 aktivnih istraživanja – da razviju planove kako bi se minimizirao učinak moguće ruske invazije na Ukrajinu na pacijente.

Učešće u kliničkim ispitivanjima je, u najvećem broju slučajeva, jedina nada da pacijenti u Ukrajini dobiju pristup inovativnim tretmanima ili terapiji, za bolesti poput raka, multipleks skleroze, Kronove bolesti i sličnih stanja opasnih po život. Nažalost, kompanije te prijetnje nisu uzele za ozbiljno, pa smo mi sami pokušali napraviti neke planove.

U vrijeme mira, ukrajinski zdravstveni sistem patio je od niskog finansiranja i ostalih problema, ali ljudi su dobijali pomoć, na ovaj ili onaj način, a svake godine, usluge su se poboljšavale. Naša bolnica je posljednjih godina napravila iskorak u transplantaciji organa, osnovnoj zdravstvenoj njezi ili digitalnom zdravlju, naprimjer.

No, rat je promijenio sve, za sve Ukrajince.

Haotični prvi dani invazije

Prvi dani invazije bili su haotični. U prvih pet dana, u bolnici sam provodio skoro po 24 sata. Bio sam u pripravnosti u slučaju da počne prijem ranjenih ljudi, ali bolnica je postala i operativna baza, pa sam pomagao u koordinaciji isporuke lijekova i donacija krvi u našu bolnicu i na druga mjesta.

Morali smo otpustiti pacijente koji nisu životno ugroženi, a većina konsultacija licem u lice je sada previše opasna zbog zračnih udara. Klinička istraživanja su prekinuta, a što je najgore, u njima učestvuju pacijenti koji će najviše ispaštati.

Od 10. marta, bio sam volonter na hotlineu 24/7, koji je pokrenulo Ministarstvo zdravlja zbog pandemije, a koji je sada prilagođen trenutnoj situaciji i potrebama. Nužno je pomoći ljudima koji su izgubili kontakte sa svojim porodičnim ljekarima, specijalistima, medicinskim tehničarima i socijalnim radnicima.

Za četiri sata, mogu odgovoriti na 10 do 20 poziva, a većina traje od 10 do 20 minuta.

Općenito, primam pozive od pacijenata ili onih koji o njima brinu. Skoro polovina slučajeva odnosi se na one koji su hitni i ozbiljni.

Nikada se od mene, kao ljekara, nije tražilo da razgovaram sa toliko ljudi koji su u riziku da umru besmislenom smrću, kao posljedice rata. Neki od tih poziva su me duboko pogodili.

Dana 10. marta, iz Kijeva je zvala žena u 80-tim godinama života. Živi sama u stanu i rekla je da nema rođaka. Lijeva noga joj je amputirana prije nekoliko godina, a desna zahtijeva medicinsku pomoć. Prije rata, ljudi su joj dolazili i pomagali, donoseći namirnice, hranu, te su joj čistili i prali.

Nakon što je počeo rat, niko nije odgovarao na pozive zdravstvenim ustanovama, a nije više bilo ljudi koji su brinuli o njoj. Kada je nazvala, zvučala je bespomoćno. „Recite mi šta da radim“, kazala je.

Ne može kupiti lijekove i mora se osloniti na druge da joj to učine.

Osjećaj bespomoćnosti i napuštenosti

Nju, kao i ostale koji su zvali, preplavio je osjećaj napuštenosti.

U normalnim okolnostima ima mnogo opcija kako pomoći toj ženi, ali kada sam razgovarao s njom, osjećao sam se tužnim i bespomoćnim. Opcije su sada jako ograničene. Osjećam bijes prema Rusima koji su donijeli toliko patnje ukrajinskom narodu.

Jednoj ženi koja je zvala dijagnosticiran je rak dojke. Trebala je imati operaciju 25. februara, ali sada ne zna kada će moći na zahvat. Širom zemlje otkazane su planirane operacije. Bolnice primaju samo hitne slučajeve, i to samo ako je moguće primiti ih.

Jedan poziv bio je od kćerke osobe koja je u Kijevu, a koja ima karcinom gastrointestinalnog trakta u četvrtoj fazi. Ne može doći do pomoći, jer se niko ne javlja na telefone, a kućne posjete nisu moguće.

Teško je shvatiti da je takva situacija u glavnom gradu zemlje, gdje bi infrastruktura trebala biti među najboljima. Ne mogu zamisliti svakodnevna bombardiranja i borbe. Nemam riječi da opišem ruske napade na civilnu infrastrukturu, uključujući porodilišta u Mariupolju i u Žitomiru.

Jedan poziv došao je od žene iz regije Dnjepropetrovska čiji je sin u kasnim 20-tim godinama ranjen metkom u glavu u koji je primljen u malu bolnicu oko 40 kilometara od Dnjepra. U životu ga održavaju aparati u intenzivnoj njezi. Ljekari su joj rekli da će, ukoliko ga pokušaju prebaciti u Dnjepr, gdje ga neurohirurzi mogu liječiti, umrijeti. Žena je u očaju jer niko ne želi preuzeti rizik transporta.

Neviđeni medicinski izazovi

Svakog dana svjedočimo neviđenim medicinskim izazovima i hororu s kojim su Ukrajinci suočeni.

Pokušavam ostati miran i uvjeriti ljude da ćemo učiniti sve da im pružimo direktnu pomoć. Kažem im da nisu sami. Pomoć preko telefona jeste ograničena, ali radimo sve što je moguće.

Prvih dana rata, pacijenti su često prebacivani u podrum nakon oglašavanja sirena za zračnu opasnost. No, one su postale toliko učestale da su konferencijske prostorije i odjel za fizioterapiju u podrumu pretvoreni u intenzivnu njegu, u kojoj su sada pacijenti u kritičnom stanju.

Prozore na svim stranama bolnice štite vreće pijeska i pristup je veoma ograničen. Primaju se samo hitni slučajevi. Podrum je pripremljen za prijem ranjenika i trijažu. Samo nekoliko pacijenata dovezeno je iz ostalih dijelova Ukrajine, ali zbog sve učestalijih napada na zapadu zemlje i rastućeg broja ranjenih u ostatku zemlje, i to će se sigurno promijeniti.

Žrtava rata je nebrojeno mnogo. Onih koji su ranjeni je hiljade, a onih koji su pogođeni indirektno, koji će patiti i umirati zbog nedostatka zdravstvene njege, bit će mnogo više.

Kao ljekaru, pacijent je u centru svih mojih napora. Zato pokušavam pronaći načine da pomognem, iako se u nekim trenucima osjećan bespomoćnim, jer ljudima ne mogu dati ono što im treba i jer strahuje šta će biti s njima. No, pokušavam im makar malo probuditi nadu i osjećaj da nisu sami u svojoj borbi.