Je li dron u Zagrebu bio test za budnost NATO-snaga?

Kada se na zagrebački Jarun srušio, tada još uvijek neidentifikovani, objekt cijela regija se našla u stanju šoka, koji se sa prvim saznanjima o kakvoj je letjelici riječ samo još i više povećavao. Otkako se letjelica srušila na području glavnog grada Hrvatske postavljala su se razna pitanja, a kako je vrijeme odmicalo postalo je jasno da je riječ o bespilotnoj letjelici sovjetske proizvodnje koja je u zračni prostor Hrvatske došla iz susjedne Mađarske.

Polazište, brzo se ustanovilo, nije bila Hrvatskoj susjedna i prijateljska zemlja, jer je utvrđeno da je letjelica u Mađarsku došla iz Rumunije, a u zračni prostor te zemlje došla je iz Ukrajine, kako sagovornici Al Jazeere Balkans kažu, odnosno sa prostora na kojem se trenutno odvijaju borbe između ruske i ukrajinske vojske.

Na desetine pitanja koja se postavljaju u javnosti od trenutka kada je Tupoljev Tu-141, što je model i tip bespilotne letjelice koja se srušila u Zagrebu, ostaju još uvijek neodgovorena, ali na ono najvažnije odgovor je dao hrvatski premijer Andrej Plenković koji je decidno i nedvosmisleno poručio da je “ta letjelica koja je pala u četvrtak – s obzirom da ima jako puno konfuzije moramo rastjerivati i otklanjati sve moguće netočne informacije – bila naoružana”.

Mnoga pitanja koja još uvijek uznemiruju javnost ostaće neodgovorena, a odgovor na ono najvažnije: koja je bila namjera ispaljivanja letjelice prema zračnom prostoru Hrvatske i srednje Evrope vjerovatno nikada nećemo saznati. Stručnjaci koji se bave analizom vojnih tehnologija i strategija omogućili su nam uvid u specifikacije letjelice pojašnjavajući koje su bile namjene njene prvobitne izrade.

Proizvedena u SSSR-u

Profesor Berko Zečević pojašnjava kako je riječ o bespilotnoj letjelici koja se proizvodila u Sovjetskom savezu od kraja 1970- tih do konca 1980-tih godina i njen osnovni zadatak bila je nadgledanje zračnog prostora i detekcija ciljeva na tlu i to u zapadnom dijelu SSSR-a, odnosno na “konfrontaciji između Varšavskog i NATO pakta”.

“To je bespilotna letjelica koja ima mlazni motor, koja se lansira sa jednog lansera koji je veoma glomazan i potpuno različit od onoga kako djeluju savremene bespilotne letjelice. Lansiranje letjelice Tu-141 se u početnoj fazi uvodi sa raketnim motorom koji je postavljen ispod tijela letjelice sa ciljem da dobije dovoljno veliku brzinu da može biti aerodinamički stabilna u fazi uključenja mlaznog motora koji se nalazi u tijelu letjelice”, pojašnjava Zečević.

Prema dostupnim podacima, pojašnjava dalje Zečević, ima domet od približno 1.000 kilometara i to je jedna od prvih letjelica koja je imala zadatak dalekog izviđanja prostora i potencijalnih sukoba. Ono što je zanimljivo, potencira Zečević, jeste činjenica da se njeno upravljanje najvjerovatnije izvodilo pomoću inercione navigacije, jer u vrijeme kada je dizajnirana pristup GPS-u nije bio jednostavan.

“Ta letjelica ima na prednjem dijelu dva sektora koji služe za širokokutno snimanje i za uskokutno, odnosno, teleobjektivno snimanje pojedinih područja na tlu. Ona snima podatke koje treba, a kada završi snimanje, vraća se u zonu koja ne mora biti zona lansiranja, nego zonu kontrole podataka i onda se spušta s padobranima i vrši se obrada fotografija. To nije više bespilotna letjelica savremenog tipa nego letjelica koja traži staru opremu i podrazumijeva čitav niz faktora koji zahtijevaju vrijeme da bi došli do neke informacije”, kaže Zečević.

Na pitanje postoji li mogućnost da se Tupoljev 141 naoruža i koristi u borbene svrhe, kao neka vrsta rakete, docent dr. Gordan Akrap odgovara da “teoretski postoji mogućnost i to je jedan od pet scenarija s kojima se barata”, ali se “ne može jasno i potpuno pouzdano reći koji je scenarij od tih pet točan”.

Iako je oko rušenja Tupoljeva 141 u Zagrebu još uvijek nadvijen veliki oblak misterija, Akrap pokušava logički secirati svaki detalj “incidenta” i postavlja retorička pitanja u kojem propituje smislenost i svrhovitost namjere da se letjelica naoruža bojevom glavom.

Mamac za radarske sisteme NATO-a

“Prvo, zašto bi netko u letjelicu koja je stara 40-50 godina koja ima zastarjelu tehnologiju, a trebate je dograditi i ozbiljno uložiti sredstva u nju da ubacite nove tehnološke sustave, ubacio recimo nuklearnu bojevu glavu ili nešto slično. Mislim da je to praktično nemoguće u ovom slučaju. Druga stvar, postoji mogućnost da je iskorištena kao mamac za radarske sustave i kao provjera sposobnosti donošenja odluka unutar sustava protuzračne obrane NATO-a. Naime, imate jedan problem: svi radari koji pokrivaju područje zemalja članica NATO-a zapravo je područje koje ne završava na nacionalnim granicama nego u odnosu na poziciju radara i njegovom dometu koji zbog zakrivljenosti Zemlje i konfiguracije terena i od 300 do 400 kilometara ulazi u područje drugih država. Tako da je ta letjelica primijećena kako polijeće iz Ukrajine, međutim u procesu razmjene podataka taj podatak nije proslijeđen Mađarima tako da oni nisu ni znali da dolazi iz ratom zahvaćenih područja, a mi (Hrvatska) najmanje. Ona je nama dolazila iz područja Mađarske, dakle prijateljske i savezničke zemlje”, kaže Akrap.

Profesor Zečević, s druge strane, kaže kako njeno ispaljivanje sigurno nije izvršeno kako bi se pomoću njene tehnologije osmatrao “neprijateljski teren”, nego kako bi se provjerilo do koje je dubine unutar NATO-prostora moguće poslati jednu ovakvu letjelicu, koja u izmijenjenim uslovima može imati sasvim drugačiju funkciju.

“Sigurna je stvar da to nije više letjelica za izviđanje i letjelica takvog tipa koja je iz perioda kraja 20. vijeka, kada još elektronika i optički sistemi nisu bili na ovom nivou. Ona je generalno i prvenstveno bila namijenjena za osmatranje, ali u ovom slučaju moje je duboko ubjeđenje da je iskorištena da se provjeri do koje dubine unutar NATO-a je moguće poslati jednu ovakvu letjelicu, koja po svojim performansama, brzinom i veličinom odgovora savremenim krstarećim raketama, koje mogu nositi i nuklearno oružje, a mogu nositi i kasetnu municiju. Ni u kome slučaju nije predviđena za osmatranje”, kaže Zečević.

Poznata tačka s koje se letjelica uputila prema Hrvatskoj

Kada govori o letjelici koja se srušila u Zagrebu Zečević kaže da je ubijeđen da na letjelici nisu vršene nikakve izmjene.

“Letjelica u sebi mora da ima rezervoar sa gorivom pošto ima mlazni motor i on se mora nalaziti u tijelu. Sve su priče, u smislu da možete na takvoj jednoj letjelici izvršiti neke adaptacije ili promjenu centra mase, tehnički neracionalne i praktično izgledaju neprofesionalno. Bilo kakva promjena u smislu strukture letjelice utiče drastično na proces programiranja i stabilnog leta te letjelice. Moje je duboko ubjeđenje da na letjelici nisu vršene nikakve izmjene, jer nemoguće je da ona doleti na tako veliku udaljenost sa svojim performansama. Niko ovdje ne spominje da u tom prostoru unutar letjelice moraju biti rezervoari i ne možete unutra ubaciti bombu. Na zadnjem dijelu letjelice postavljen je raketni motor za ubrzavanje, a ako je bila postavljena aviobomba ona bi morala biti postavljena na prednji dio letjelice i onda dolazi do odbacivanja raketnog motora, pa bi došlo do toga da se tzv. pouzdanost sigurnosnog sistema dovede do nule”, kaže Zečević.

Sada se zna s koje je tačke letjelica uputila prema Hrvatskoj, kaže Akrap, pojašnjavajući kako to “ne mora biti točka u prostoru iz kojeg je ona poletjela”.

“Taj Tupoljev 141 se pokreće sa lansera, znači ne mora biti zračna luka nego se sa pokretnog lansera lansira i vrati se lanser u skrovište. Mi već sada možemo sa 99 posto visokom razinom vjerojatnosti govoriti o točki odakle je krenula prema Hrvatskoj bez kontrole. Ta točka se nalazi na području Ukrajine gdje još uvijek nije jasno tko kontrolira to područje. Nema još uvijek tih podataka, jer je ona mogla doći i sa proruskog teritorija i sa teritorija koji kontrolira ukrajinska vlada”, kaže Akrap.