Srećko Horvat: Rat je zločin, svijetu je više nego ikada potreban antiratni pokret

U današnjem svijetu ništa nije toliko profitabilno kao globalna katastrofa u kojoj ljudi ponovo postaju samo topovsko meso, kaže filozof i ativista Srećko Horvat.

Države-nacije kao i razni nacionalizmi jači su nego ikad, kaže filozof Srećko Horvat [Mara Bratoš / HNK]

Za hrvatskog filozofa i aktivistu Srećka Horvata svijet je u kratkom periodu 21. stoljeća bliže trećem svjetskom ratu nego ikad prije. Svjedočimo, rekao je u intervjuu Al Jazeeri, vrlo opasnom rađanju totalitarizma ne samo u Rusiji, već i na takozvanom ‘slobodnom’ Zapadu.

U današnjem svijetu, smatra Horvat, ništa nije toliko profitabilno kao globalna katastrofa u kojoj ljudi ponovo postaju samo brojevi i topovsko meso za korporativne i geopolitičke interese. Svijetu je, uvjeren je, više nego ikad prije potreban antiratni, anti-nuklearni i ekološki pokret.

  • Vaša teza je da je rat, zapravo, zločin. Znači li to da kako god se završila Putinova invazija na Ukrajinu, u konačnici neće biti pobjednika?

– Znamo da povijest pišu pobjednici, ali ne vjerujem da će u ovom ratu biti pobjednika. Rat je zločin. Svi smo već izgubili. I ukrajinski narod i ruski narod. Kao i cijeli svijet koji je bliže trećem svjetskom ratu nego ikad prije u ovom našem kratkom 21. stoljeću koje je već obilježeno jednom financijskom krizom, pandemijom, potresima i vulkanima, beskonačnim ratovima i klimatskom krizom, a sada smo usred geopolitičke, humanitarne i ekonomske krize iz koje po svemu sudeći nema nazad, kao što nije bilo ni nazad iz pandemije na neko prijašnje „normalno“.

  • Zapadni mediji ovih dana intenzivno govore o herojskom otporu Ukrajinaca, protiv daleko nadmoćnije ruske vojske. Zaslužuju li istu ili barem sličnu ravan i Rusi koji se bore protiv tog rata. Oni koji izlaze na trg u Moskvi ili drugim gradovima širom Rusije i govore protiv rata u Ukrajini i Putinove politike uopće rizikuju slobodu, premda jednostavno mogu šutjeti?

– Kao što reče Bertolt Brecht u Galilejevom životu, napisanom 1938. u osvit Drugog svjetskog rata „Tužna je zemlja koja treba heroje“. Danas i Ukrajina i Rusija imaju heroje, ali danas su i Ukrajina i Rusija tužne zemlje. I narod koji se brani u Ukrajini i milijuni izbjeglica, kao i Rusi koji završavaju u zatvoru zbog kritike Putina i protive se ratu, zaslužuju našu potporu i solidarnost. Kad možete završiti u zatvoru na 15 godina samo zato što Putinovu „specijalnu vojnu operaciju“ nazovete ratom a istovremeno Facebook dopušta pozive na nasilje i svatko tko se usudi kritizirati NATO odmah se predstavlja kao „pro-Putin“, onda svjedočimo vrlo opasnom rađanju totalitarizma ne samo u Rusiji, već i na takozvanom „slobodnom“ Zapadu. Danas imamo i disidente na Zapadu, sjetite se Juliana Assangea kojemu prijeti izručenje u SAD i kazna od 175 godina u high-security zatvoru jer je objavljivao tajne o ratnim zločinima. Brine me i Edward Snowden koji je u Rusiji i trenutno čeka rođenje drugog djeteta. Sve se više čini da ćemo i na takozvanom Zapadu uskoro biti u situaciji sovjetske „inteligencije“ koja je za vrijeme Staljina smislila ovih pet „pravila“. 1. Ne misli. 2. Ako misliš, ne govori. 3. Ako misliš i govoriš, ne piši. 4. Ako misliš, govoriš i pišeš, ne potpisuj. 5. Ako misliš, govoriš, pišeš i potpisuješ, nemoj biti iznenađen.

  • Kako je moguće da u 21. stoljeću, u vremenu kada revolucionarna tehnologija i napredak zalazi u svaki ćošak planete, uopće imamo oružne ratove? Kada govore u ratu u Ukrajini neki teoretičari kažu – svjedočimo stilu ratovanja iz 18. stoljeća u globaliziranom svijetu 21. stoljeću. 

– Odgovor na to pitanje najbolje je sažeo jedan od najvećih filozofa tehnologije, Günther Anders koji je proživio ili bio svjedokom nekih od najvećih katastrofa 20-og stoljeća – Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, bijeg od Hitlera iz Njemačke preko Pariza u SAD, Hirošima i Nagasaki, Vijetnamski rat, Černobil… U jednom od svojih dnevničkih zapisa iz 1979. kaže da su piloti koji su bacili atomske bombe u Japanu bili „anđeli“ u usporedbi sa zločincima Auschwitza. Da li se to može shvatiti kao „napredak“, kaže Anders, „to je već drugo pitanje“. Prema njemu, onim državama koja nisu toliko tehnološki napredne da proizvedu Hirošimu, neće biti stran Auschwitz. Strašna je to spoznaja, ali nažalost istinita. S ratom u Ukrajini otvorila su se vrata pakla – istovremeno možete imati i genocid i nuklearni rat. Ono što ga čini izuzetno opasnim u globalnim – a zapravo planetarnim – okvirima upravo je mogući nuklearni rat koji bi proizašao iz sukoba nuklearnih velesila, ne samo između Rusije i NATO, nego i drugih –neki dan recimo je Indija greškom ispalila raketu na Pakistan. Obje države imaju nuklearno oružje. Danas više nego ikad prije, osim antiratnog pokreta nužan nam je anti-nuklearni pokret kao i neka vrsta novog „pokreta nesvrstanih“. Nažalost, Pokret nesvrstanih kakav je postojao u doba socijalističke Jugoslavije više ne postoji, dovoljno je sjetiti se da je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov bio u Beogradu na 60. obljetnici godišnjice osnivanja Pokreta nesvrstanih time ukidajući originalnu svrhu nesvrstanosti između pro-sovjetskih država koje su pripadale Varšavskom paktu i pro-američkih koje su pripadale NATO-u. Međutim, svrha pokreta koja je izložena u Havanskoj deklaraciji iz 1979. i danas zvuči utopijski a krajnje nužno: „Osigurati nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, aparthejda, rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike“. Treba dodati borbu protiv klimatske krize kao i nuklearne prijetnje, i imate svrhu novog pokreta nesvrstanih za 21. stoljeće.

  • Procesi se dešavaju ubrzano. Teško je predvidjeti razvoj budućih dešavanja. Ali, bojite li se da bi se rat iz Ukrajine mogao prošiti i na zemlje Zapadnog Balkana: na prvom mjestu Crnu Goru i BiH?

– Evo, neki dan kad se dron iz sovjetske ere od 6 tona srušio na Zagreb, samo nekoliko metara od studentskog doma „Stjepan Radić“ u kojem je spavalo, vodilo ljubav, pisalo seminare ili se pitalo čemu studirati u doba rata oko 4,500 studenata, rat se na prilično vidljiv, na sreću ne tragičan, način materijalizirao i kod nas. Odjednom kao da je dron probio iluziju da je rat tamo negdje daleko, odjednom je postalo jasno da je Ukrajina od Hrvatske udaljena svega 500-ak kilometara. But life goes on, until another drone. U našoj regiji se već nekoliko zadnjih desetljeća prožimaju različiti geopolitički interesi, od EU i SAD do Kine, Turske i Rusije. Tri države koje su bile dio bivše Jugoslavije danas su članice NATO-a a dvije članice EU – Slovenija, Hrvatska i Crna Gora. Srbija je pod velikim ruskim utjecajem, kao i Republika Srpska, a na Kosovu i dalje imate najveću, de facto permanentnu, američku vojnu bazu na Balkanu – Bondstil. Ako se ostvare najave da će SAD, kao odgovor na pad vojnog drona u Zagrebu, razmjestiti svoj protuzračni sustav u Hrvatskoj, onda imate još napetiju geopolitičku situaciju. U BiH i Crnoj Gori je, kao što svi znamo, situacija već prilično uzavrela. Širenje rata iz Ukrajine na Balkan – gdje smo već imali ratne strahote, etnička čišćenja i genocid – je prilično opasno. Danas znamo da ništa više nije nemoguće kako u svijetu tako ni na Balkanu. Zamislite da je vojni dron pogodio Berlin ili Bruxelles, Pariz ili Beč, to se neki dan dogodilo u Zagrebu. Prvo je bila pandemija, koja nije odjednom čarobno završila, potresi koji su pogodili Hrvatsku, pa hiperinflacija, sada i dron iz rata između Rusije i Ukrajine, militarizacija čitave Europe i Balkana, uskoro izbori u Sloveniji i Srbiji, ali i u Francuskoj i Mađarskoj, vrtoglavi rast cijena energetika, materijala, usluga, namirnica, redovi pred benzinskim crpkama… To je naše „novo normalno“ koje će već sutra biti „staro normalno“.

  • Ranije ste rekli da bez izlaska iz nacionalizma i država-nacija čovječanstvo nema svijetlu budućnost. Zagovarate trans-nacionalnu planetu. Koliko je to utopija? Koliko je uopće realno govoriti o odustajanju od ideje država-nacija u, recimo, postjugoslovenskim zemljama?

– Naravno da je utopija, ali kada živimo u doba distopije, jedino nas još utopija može spasiti. Naravno da su države-nacije kao i razni nacionalizmi jači nego ikad, ali upravo ovaj rat, kao i ratovi u Afganistanu, Siriji, Libiji, Jemenu, Iraku, pokazuju da već postoji jedan itekako jak transnacionalni „pokret“, a to je vojna industrija i naftna industrija koja će ponovo najviše profitirati od trenutne tragedije. Ništa nije toliko profitabilno kao globalna katastrofa u kojoj ljudi ponovo postaju samo brojevi i topovsko meso za korporativne i geopolitičke interese. Zato nam treba novi internacionalizam i nesvrstanost u 21-om stoljeću, spoj antiratnog, anti-nuklearnog i klimatskog pokreta, redefinicija uloga vodećih svjetskih organizacija, ali uz sve to, sve više vjerujem da nam je potrebna izgradnja autonomije. Autonomija ne u smislu bijega, jer bijega nema unatoč vlažnim snovima o bijegu na Mars. Autonomija u smislu izgradnje onoga što Foucault naziva „heterotopijom“, su-postojećih prostora slobode koji ako već ne mogu zaustaviti rat, mogu izgraditi realno postojeće utopije koje će možda jednog dana biti klica za izgradnju svijeta poslije Apokalipse.

Izvor: Al Jazeera