Alla Tatarenko: Svjedoci smo fašističkog napada pod maskom denacifikacije

Profesorica slavistike iz Lavova, koja svakodnevno pomaže svojim sugrađanima prisiljenim napustiti vlastiti dom, za Al Jazeeru govori o strahotama rata.

'Za mnoge Lavovljane, a i one koji su to postali zbog rata, nova svakodnevnica uključuje volonterski rad, pomoć privremeno raseljenim licima, prikupljanje humanitarne pomoći', govori Tatarenko (EPA)

“Nedeljama pre početka ruske invazije na Ukrajinu u vazduhu se osećala napetost, ali ni u snu nisam mogla pretpostaviti da će Rusija početi rat velikih razmera”, kaže Alla Tatarenko, profesorica slavistike sa Univerziteta “Ivan Franko” u Lavovu, prevoditeljica i književna kritičarka.

Priznaje da je dugo vladala zabrinutost zbog mogućnosti da Vladimir Putin uvede trupe na Donbas, ali niko nije slutio invaziju, “tim pre što je  portparol Kremlja uveravao da se ruski predsednik šali na taj račun”. “Putin će, kao, napasti u sredu”, prisjeća se Tatarenko 24. februara.

“Probudila sam se tog dana neuobičajeno rano. Zapravo, probudila me je poruka veoma bliske prijateljice iz Beograda: ‘Grlim te, mila… i molim se’. Shvatila sam da se desilo nešto strašno, a onda su počele da zavijaju sirene. Otvorila sam vesti… I shvatila smisao ‘šale’ o kojoj je pričao kremaljski portparol. Zaista, Putin nije napao u sredu. Napao je u četvrtak, ujutro”.

Iako je smještena u Lavovu, gradu koji se nalazi u zapadnom dijelu Ukrajine i koji je, u odnosu na strahote koje se događaju u istočnoj i centralnoj Ukrajini, na neki način još uvijek pošteđen, oblak neizvjesnosti i opasnosti je sveprisutan.

S vremena na vrijeme i u tom gradu, koji je postao ukrajinski centar za prihvat izbjeglica, čuju se sirene za uzbunu. Ovih dana Rusija je izvela zračne napade u blizini Lavova. Sve to ne ometa Lavovljane, među kojima je i Tatarenko, u želji da dočekuju i pomažu svoje sugrađane koji su bili prisiljeni napustiti vlastiti dom.

  • Kako, iz prve ruke, izgleda svakodnevica u Lavovu?

– Svaki novi dan primamo kao dar. I kako će neko od nas provesti taj dan često zavisi, nažalost, ne od njegovih planova ili želja, već od ratnih okolnosti.

Alla Tatarenko (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nedeljno jutro 13. marta počelo je za Lavovljane sirenama: ruske trupe raketirale su Međunarodni centar za mirotvorce u blizini grada. Noć na ponedeljak prošla je pod vazdušnom uzbunom.

Lavov je do sada primio 200.000 izbeglica, zbrinuo ih je, obezbedio humanitarnu pomoć. Desetine hiljada ljudi prolaze svakog dana kroz lavovsku železničku stanicu. Za mnoge Lavovljane, a i one koji su to postali zbog rata, nova svakodnevnica uključuje volonterski rad, pomoć privremeno raseljenim licima, prikupljanje humanitarne pomoći. Bojim se da za stanovnike Mariupolja, Harkova, Černihova, onih gradova i sela čiji se stanovnici izloženi svakodnevnoj smrtnoj opasnosti. To što mi zovemo svakodnevnicom u ovom trenutku ne postoji.

  • Odlučili ste ostati, iako je grad u kojem se nalazite u blizini granice s Poljskom koja je primila najveći broj Ukrajinaca koji su pobjegli od ratnih strahota.

– Ovo je moja zemlja, ovo je moj grad, ovde je moj dom. Rekla bih da pre zahteva objašnjenje odluka zašto neko napušta svoju kuću. Nažalost, mnogi Ukrajinci morali su da to učine, zbog rata. Jer jednostavno nisu mogli da ostanu u svojim gradovima.

  • Evropa je nikad ujedinjenija u svojoj podršci Ukrajini, a tu je i SAD koji se pridružio evropskim saveznicima u nametanju veoma oštrih sankcija Rusiji. Kako se u Ukrajini gleda na sve te poteze? Koliko ovakve mjere, kojima se nastoji natjerati Putina da zaustavi rat, znače Ukrajincima?

– Za žrtvu napada je najstrašnije da ostane sama. Nama izuzetno mnogo znači podrška koju Ukrajini pružaju Evropa i SAD, a i svi ljudi dobre volje. Zahvalni smo na svakom gestu solidarnosti – bilo privatnom, bilo javnom, na svakoj vrsti podrške koja uliva veru u moć pravde. Ubistvo ljudi i rušenje gradova ne može se opravdati izmišljenim razlozima prevencije. Agresija ne sme prolaziti nekažnjeno. Ovih dana agresor često napad s vazduha i u tim napadima strada mnogo ljudi. Da se sačuvaju brojni životi treba zaštititi nebo Ukrajine. I tu bi pomoć Evrope i SAD-a bila ne samo dragocena, već spasonosna.

  • Putin je, pod izgovorom ‘denacifikacije’ i ‘demilitarizacije’ Ukrajine napao međunarodno priznatu suverenu državu, njegova vojska gađa naseljena područja i civile, svijet je u panici zbog straha od nuklearnog napada… Šta mislite da je Putinov stvarni cilj?

– Stvarni cilj je uništavanje Ukrajine kao suverene države. “Demilitarizacija” u ovom kontekstu verovatno znači bezuslovnu predaju, a “denacifikacija”, uzmemo li u obzir da “ukrajinski nacisti” postoje samo u ruskoj propagandi, mogla bi biti sinonim za “deukrajinizaciju”, čiji bi krajnji oblik mogao biti etnocid. Sada kad je svet postao svedok ubijanja ukrajinskih civila, raketiranja bolnica i crkava, brojnih ratnih zločina, mislim da je teško poverovati kako se sve to učinjeno radi “demilitarizacije” i “denacifikacije”. Da li neko veruje da je raketiranje Svetogorske uspenske lavre i mariupoljskog porodilišta – demilitarizacija, a granatiranje stambenih kvartova Harkova, gde živi jako mnogo etničkih Rusa i rusofonih Ukrajinaca – denacifikacija? Postali smo svedoci fašističkog napada pod maskom denacifikacije.

Agresija ne smije prolaziti nekažnjeno, ističe Tatarenko (EPA)
  • Profesorica ste slavistike, preveli ste mnoga djela sa bosanskog/srpskog/hrvatskog jezika na ukrajinski. Ako uzmemo u obzir činjenicu da se historija najbolje uči upravo kroz književnost, a da je nedavna prošlost Balkana obilježena ratovima, možete li povući neke paralele između Ukrajine i balkanskih država?

– Ima takvih paralela, naravno. I nemali broj takvih paralela vezan je za tragične strane istorije, a i današnjice, nažalost. Zato odlično razumemo opasnosti koje prete. U Ukrajini su prevedene knjige o ratnom Sarajevu, o Bosni (Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, Sarajevo za početnike Ozrena Kebe, Cipele za dodjelu Oskara Meline Kamerić…) Čitane su sa pažnjom i bolom.

Kad je reč o politici, slučaj je hteo da da se ukrajinska tema pojavi i tamo gde je niko nije očekivao: sećate se kako je [Milorad] Dodik poklonio [Sergeju] Lavrovu ikonu, koja je došla najverovatnije iz Luganska? Ne aludiram na neku simboliku, ali ne znam da li je to slučajno. I nadam se da će ratni pohod biti zaustavljen.

A da dodam malo vedrijih tonova, setila bih se svog davnog boravka u Sarajevu. Osećala sam se u tom gradu toliko bezbedno i bezbrižno, kao malo gde pre i posle toga… Kao kod svojih.

  • Imate li nadu da je mir moguć?

– Verujem u to. Ukrajina ratuje za njegovu pobedu.

Izvor: Al Jazeera

Reklama