Vraća li Hrvatska obavezni vojni rok nakon invazije na Ukrajinu

Rat u Ukrajini nije donio samo nova stradanja i strah od novog velikoga rata, nego je širom svijeta otvorio i niz pitanja od kojih su neka već ranije pokretana, a neka su pak otvorena tek od kraja veljače 2022. godine.

Tako je i u Hrvatskoj, gdje je ruska agresija na Ukrajinu pokrenula brojna pitanja. Tu se misli na energetsku ovisnost o drugim državama svijeta, nedostatak žitarica i drugih poljoprivrednih proizvoda da se prehrani stanovništvo, odnosno na svaku moguću ovisnost o izvozu i drugim državama svijeta,

Ipak, posljednjih dana posebno je aktualizirano pitanje ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka u Hrvatskoj, koji je suspendiran 2007. godine, jer se više od 50 posto vojnih obveznika pozivalo na prigovor savjesti te su odlazili na civilno služenje vojnoga roka. I danas je u Hrvatskoj, a posebno s ratom u Ukrajini, niz onih koji su za uvođenje obveznog vojnoga roka, ali opet i niz onih koji su protiv takve ideje.

Je li moguća ‘hrvatska nacionalna garda?’

Jedan od onih koji su za ponovno uvođenje obveznog vojnoga roka za mlade je i saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipe Mlinarić Čipe, vukovarski branitelj i logoraš. Mlinarić je najavio kako će predložiti inicijativu za vojnu obuku mladih ljudi, i to od 18 godina pa nadalje, kao i za osnivanje “hrvatske nacionalne garde”.

“Ti ljudi bi trebali proći obuku, prema mjestu stanovanja – da državi ne bude veliki trošak, iako je najveći trošak u životu ljudski život i sloboda. Hrvatska, kao i svaka ozbiljna država, trebala bi uvesti bar mjesec dana vojne obuke mladih ljudi da ih ne zatekne ovakva katastrofa kakva je zatekla ukrajinski narod. A i te ljude koji se obuče mjesec-dva dana moglo bi se podići u katastrofama, da se organizira po vojnom sistemu. Mogli bi izaći i kad su potresi, i kad su poplave, ili kad je neka elementarna nepogoda, a ne da se dižu gardijske brigade, koje trebaju biti obučavane za rat, a ne da drže lopate u rukama i da čiste šutu po stradalim gradovima”, rekao je Mlinarić.

Za uvođenje obveznoga vojnoga roka, i to u trajanju od najmanje četiri mjeseca, je i stručnjak za sigurnost Pavle Kalinić, koji je godinama radio kao šef Ureda za upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba. Prema njegovom mišljenju, razlog za to je činjenica što je Hrvatska mala država, ali i država koja bilježi opadanje broja stanovnika, tako da bi obvezni vojni rok, prema njegovom mišljenju, bio obvezan i za muškarce, ali i za žene.

“Na taj način Hrvatska bi dobila stanovništvo koje je sposobno brinuti se za sebe, ali i za one oko sebe. Sve te ljude bi se moglo koristiti i u drugim kriznim situacijama, poput poplava, potresa i slično. Nažalost, Hrvatska vojska je poslije pobjede u ‘Oluji’ izbrisana gumicom i postala je svojevrsna socijalna ustanova koja se samo zove Hrvatska vojska. Mnogi su tamo samo kako bi ostvarili pravo na mirovinu. Ako se želi biti država, jedan od elemenata državnosti je da ima i svoju vojsku, koja je sposobna da brani Hrvatsku od bilo koga”, kazao je Kalinić.

Hrvatska vojska ima 18.000 vojnika

Govoreći na ovu temu, ministar obrane Mario Banožić rekao je kako se o vojsci promišlja o sposobnosti države za obranu te da na taj način se razgovara o podizanju samog broja dragovoljnih ročnika, koji pristupaju dragovoljno sa ciljem razvoja vlastitih sposobnosti kojima će braniti državu. Po riječima Banožića, potrebno je imati motiviranog vojnika, koji će razvijati svoje sposobnosti i ulagati u sebe, a i Hrvatska ulagati u njih.

“Imali smo teze mnogih godina da nitko nije očekivao da bi se dogodilo stanje kakvo je danas, da u 21. stoljeću može doći do ratnog sukoba i da će se cijeniti znanje koje će počivati na vojničkim doktrinama. Ono što moramo zaključiti je da pozicija od 1991. do 1995, odnosno 2007. godine, kad se zamrznuo vojni rok, i današnja pozicija, kada je Hrvatska punopravna članica NATO-a, nije ista. Kao punopravna članica NATO-a, osim našeg profesionalnog i pričuvnog sastava, imamo određene mjere temeljem kojeg se uključuju zemlje partneri unutar NATO-a. Treba razmišljati ne samo o kvantiteti, nego i kvaliteti vojnika”, kazao je Banožić.

Iznio je i brojke unutar Hrvatske vojske. Prema ministrovim podacima, ona ima oko 18.000 vojnika, podijeljenih u 12 postrojbi, koje su prolazile vježbe niz godina. Ima i do 20.000 osoba u pričuvnom sastavu.

‘Čisti populizam i prikupljanje političkih poena’

Kolumnist portala Obris i vojni analitičar Igor Tabak pojašnjava kako zamrzavanje vojnoga obveznog vojnoga roka u Hrvatskoj nije doneseno slučajno, nego je toj odluci prethodilo niz studija, kao i revizija stanja koje je vladalo u dijelu pričuvnog sastava.

I on podsjeća kako je više od polovice ročnika odabiralo civilno služenje vojnoga roka, koje je pak bilo dosta kaotično. Tu je i niz drugih pitanja o kojima svi koji zagovaraju ponovno uvođenje obveznoga vojnoga roka ne razmišljaju. Podsjetio je kako su se tijekom 2016. godine također vodile slične diskusije, ali i da se brzo odustalo od toga kada su iznijete činjenice te da se tada sve svelo na čisti populizam i prikupljanje političkih poena na toj temi.

“Mislim tu, prije svega, na troškove, koji su ogromni. Imamo i problem infrastrukture, jer je poslije zamrzavanja obveznoga vojnoga roka niz vojnih objekata izašao iz vojnoga sustava i više nisu u upotrebi. Tu je i pitanje osposobljenoga ljudstva… Prije ponovnog uvođenja obveznog roka potrebno je napraviti studiju o tome, proračun, a ništa se od toga ne nazire. Svi oni koji se toliko ponovno zalažu za obvezni vojni rok samo to kažu, a da prije toga uopće ne razmisle što to sve znači, što je potrebno osigurati i napraviti, kako to provesti i slično“, rekao je Tabak.

Drugo goruće i aktualizirano pitanje je pitanje skloništa za građane Hrvatske. Ono je posebno istaknuto s svakodnevnim granatiranjem gradova Ukrajine i činjenicom da su tamošnji građani, u nedostatku sigurnih skloništa, spas potražili u podrumima i podzemnim stanicama metroa. S građanima kada se razgovara o tome oni podsjećaju na skloništa koja su građena u vrijeme bivše Jugoslavije.

Međutim, danas se u većini gradova Hrvatske ne zna kakvo je stanje tih skloništa, kako su opremljena, kao i postoje li uopće više. Jedno od onih koje više ne postoji je atomsko sklonište u Vukovaru, koje je tijekom Domovinskog rata bilo mjesto gdje je na stotine ljudi spasilo živote. To sklonište je 2019. godine srušeno i pretvoreno u zelenu površinu.

Skloništa iz vremena Jugoslavije neodržavana i zapuštena

Vukovarski branitelj Damir Maduna mišljenja je kako je se moglo i moralo pronaći dovoljno sredstava da se to sklonište opremi i privede svrsi. Podsjetio je kako je to sklonište imalo dva ulaza, teška ulazna vrata s brtvama, postavljene krevete…

“Danas vidimo koliko su takva skloništa važna i bitna. Vukovarci su to uvidjeli i tijekom 1991. godine, jer je spasilo brojne živote. Nažalost, ono je nečijom nepromišljenom odlukom srušeno. Umjesto da ga se privede k svrsi, bageri su ga u nekoliko dana uklonili. Da je se razmišljalo malo, moglo je se i njega pretvoriti u nekakvo memorijalno mjesto, kao što se napravilo s Vodotornjem. Nije, a najlakše je bilo ga srušiti ga”, konstatira Maduna.

Kalinić kaže kako su skloništa iz vremena Jugoslavije neodržavana i zapuštena. Dodaje kako je takvo stanje odgovaralo pojedinim moćnicima i građevinskom lobiju, jer je pojeftinjena gradnja, ali i stoga što su na tim mjestima izgrađene podzemne garaže i slični objekti. Podsjeća kako je u međuvremenu donesen Zakon o civilnoj zaštiti, u kojem se skloništa uopće ne spominju te se prestalo s njihovom izgradnjom.

“Kod skloništa za ljude ključna je ventilacija s filterima. Ništa manje nisu važne niti pričuve vode i hrane, kao i da je za ljude osigurano dovoljno mjesta da imaju gdje leći i s čim se pokriti. Moraju postojati i kemijski toaleti”, navodi Kalinić.

Zgrade se nisu mogle graditi ako nisu imale skloništa

Dodaje kako su skloništa bila u relativno dobrom stanju sve to 1995. godine, poslije čega više nikoga nisu zanimala. Podsjetio je kako je njegov bivši ured tražio da se ispred vrtića i škola urede skloništa, kao i da se garaže u zgradama prilagode kako bi se brzo mogla pretvoriti u skloništa, ali da ništa od toga nije realizirano.

Umjesto toga, brojna skloništa su dana na upravljanje sportskim klubovima, spojena su na kanalizaciju i tako postala neuporabljiva. Za razliku od toga, nekada se stambene zgrade i crkve nisu mogle graditi ako nisu imale skloništa.

“Sve to dovelo je da se građani Hrvatske u slučaju ugroze nemaju gdje skloniti te bi bili prepušteni improvizaciji. Hrvatska uopće nema protokole za ovakve situacije, pri čemu vlast nije zainteresirana za ovakve teme. Švicarska je danas jedina država na svijetu koja ima dovoljno skloništa za sve svoje građane”, zaključio je Kalinić.