Svaki dan jedna osoba u Bosni i Hercegovini sebi oduzme život

Samoubistvo kao dobrovoljno napuštanje ovozemaljskog svijeta, kako ga je označio Voltaire, ili Modlyjeva “pljuska životu, nijemi krik poziva u pomoć ili pokušaj da se konačno zagospodari svojom sudbinom“ možda i nije tabu tema u Bosni i Hercegovini, ali se o samouništenju ljudi jako malo govori i piše u javnosti. S vremena na vrijeme u policijskim ili entitetskim statistikama (“državno sabiranje” broja samoubistava i ne postoji) zaprepasti nas podatak o broju onih koji su sebi oduzeli život u trenucima tragičnih životnih kriza.

Brojke su neumoljive – u Bosni i Hercegovini svakoga dana najmanje jedno lice sebi oduzme život. Ako bismo bili precizniji, ta brojka je i veća. Prema podacima enititetskih ministarstava unutrašnjih poslova za 11 mjeseci prošle godine više od 400 osoba u Bosni i Hercegovini je počinilo samoubistvo. No, kako u, u međuvremenu od Federalne uprave policije (FUP) stigli i podci za decembar, ova se brojka (bez podataka iz bh. entiteta Republika Srpska za decembar) zaustavila na 415 samoubica.

Na jedan suicid dolazi 25 pokušaja

Realno, nema nekih značajnijih odstupanja u brojkama u proteklom desetljeću, pa se može sa statističkom sigurnošću reći da se u Bosni i Hercegovini, s manjim ili većim oscilacijama, broj samoubistava godišnje kreće između 450 i 500 lica. Prije deset godina, 2012. naprimjer, u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine je evidentirano 360 samoubica, a u RS-u 227, što je na nivou te godine iznosilo 587 lica. Prije pet godina ukupni broj samoubica u Bosni i Hercegovini pao je na 426; te godine se 234 lica ubilo vješanjem, a 89 vatrenim oružjem.

U Federaciji je 2020. godine 156 muškaraca izvršilo samoubistvo, a taj se broj u 2021. godini povećao na 169. U prošloj godini su 43 žene sebi oduzele život, godinu ranije taj broj je iznosio 37. U odnosu na 193 samoubistva u 2020. godini, u prošloj godini taj broj je veći za 19, ili nezanemarivih devet posto.

Psiholog Edin Biščević ističe kako statistika ukazuje da se radi o povećanju broja suicida u odnosu na 2020. godinu. Iznosi zanimljiv podatak, do sada “skriven”, kako na jedan suicid dolazi 25 pokušaja samoubistva, a odnos suicida muško/žensko kreće se i do 13/1, s različitim specifičnostima u odnosnu na dob i međudjelovanje preventivnih pristupa i provokativnih faktora.

Žene spremnije tražiti pomoć od muškaraca

“Kada bi gledali kroz neke psihološke poremećaje koji prethode samoubistvu, žene s povratnim depresivnim poremećajem su u većoj mjeri izraženi, dok su kod muškaraca naprimjer bolesti ovisnosti, gdje su agresivnost, impulsivnost, osjećaj da ne pridonose porodici (posebno u kombinaciji s naprimjer alkoholom) u većoj mjeri kod muškaraca. Kada govorimo o protektivnim faktorima, koji su izražajniji kod žena, tu treba posebno izdvojiti gledanje društvene zajednice na žene kao nosioce porodične harmonije (djeca, brak…), a ti faktori se u manjoj mjeri pripisuju muškarcima.”

“Bitan je i podatak da su žene spremnije da potraže pomoć od muškaraca, a zašto je to tako može se gledati i na način da su žene od adolescencije češće na kontrolama kod ljekara (ginekološke pretrage, sklonosti upalama), dok muškarci u manjoj mjeri odlaze ljekarima, tako da ženama nije strano zatražiti pomoć i u vezi suicidalnih misli. Njih često prepoznaju i sami ljekari, pa ih upućuju psihologu i/ili psihijatru”, kaže Biščević.

Ističe kako stručnjaci svaki za sebe ima sopstvene izgrađene stavove oko uzroka i motiva samoubistava, pa neki od njih smatraju da žene u većoj mjeri nemaju namjeru počiniti suicid, već se na pokušaj (tantamen) suicida gleda kao na svojevrstan poziv u pomoć. Muškarci pribjegavaju agresivnijim, sigurnijim oblicima počinjavanja suicida, poput vješanja, upotrebe vatrenog oružja, a žene pribjegavaju manje nasilnim oblicima suicida, kod kojih je manja “destrukcija” tijela, poput trovanja, utapanja, zbog čega se često ovi oblici samoubistava pripisuju nesretnom slučaju i često drastično utječu na statistiku o suicidu.

Suicid  prisutan u svim sferama društva

Instruktivni su podaci o samoubistvima po kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine. U Unsko-sanskom kantonu se prošle godine ubilo 21 lice (tri manje nego 2020. godine), a manji broj samoubistava zabilježen je u Hercegovačko-neretvantskom kantonu (18 samoubistava 2020. godine, 16 prošle godine), Kantonu Sarajevo (41 suicid 2020 godine, 37 prošle godine), Bosansko-podrinjskom kantonu (četiri suicida 2020. godine, dva u 2021. godini) i Livansjkom kantonu (osam suicida 2020. godine, jedan manje prošle godine).

Posavski kanton se u pomenutom razdoblju zadržao na četiri samoubistva godišnje, Tuzlanski kanton bilježi 12 suicida više u 2021. godini (2020. godine bilo je 40), odnosno 30 posto više, Zeničko-dobojski kanton sa 33 samoubistva 2020. godine u prošloj bilježi 40, što je povećanje za 21 posto u odnosu na godinu ranije, dok Srednjobosanski kanton sa 19 suicida u 2020. u narednoj godini bilježi 27 samoubica, ili 42 posto više u odnosu na prethodnu godinu. Zapadno-hercegovački kanton je sa dva samoubistva u 2020. godini i šest samoubica u 2021. godini zabilježio negativan trend od 200 posto više samoubica.

U savremenom društvu, u kojem je očit pad moralnih vrijednosti u velikoj mjeri i zbog borbe za novac kao alat gole egzistencije, i ovaj faktor može djelovati na manje uspješne pojedince u borbi za opstanak da se okrenu suicidu.

Za ‘Titovog vakta’ niko nije brinuo za posao

“Ne bih baš počinioce okarakterizirao kao ‘neuspješne’. Prisutni su i kod djece (naprimjer izazovi na društvenim mrežama), problem nošenja sa slavom, stresom na poslu… Suicid je prisutan u svim sferama društva, kao što sam već naveo, i postoje određeni rizikofaktori, poput problema egzistencije, razočarenja u socijalnoj sferi, hronična somatska i psihijatrijska oboljenja… Ne smijemo zanemariti svaki oblik stresa koji može po principu trigera djelovati na pokušaj ili u krajnjoj mjeri počinjenje suicida”, objašnjava Biščević.

Slaže se da je socijalna briga za čovjeka u Bosni i Hercegovini i njegovo mentalno zdravlje u ovo tranzicijsko vrijeme niža nego u vrijeme bivše države, jer na to ukazuje i statistika. Navodi kako je, po nekim istraživačima, u “Titov vakat” kod većine ljudi bilo zagarantirano zaposlenje, dok je u današnje vrijeme prisutna neizvjesnost održavanja radnih mjesta, ukoliko se uopće osoba i zaposli.

Intrigantni i dojmljivi su podaci koje smo dobili za Federaciju Bosne i Hercegovine o načinu izvršenja samoubistava. Od 212 samobistava u 2021. godini više od pola, tačnije 121, ili 57 posto, izvršeno je vješanjem. Od ovoga broja, 98 muškaraca i 23 žene su se odlučile na vješanje. Godinu ranije u Federaciji se objesilo 91 lice.

Prevencija suicida najbolji oblik liječenja

Prošle godine su 34 osobe sebi oduzele život vatrenim oružjem, a u prethodnoj godini metkom se ubilo 47 lica, dvije žene su se ubile iz vatrenog oružja. Zabilježen je značajan broj samoubica skokom sa visine (30 u 2020. godini, 21 prošle godine), utapanjem je život okončalo 11 lica u prošloj, a sedam u pretprošloj godini, trovanjem 12 u 2020. godini, odnosno osam u 2021. godini. Najmanji broj samoubistava je aktiviranjem ručne bombe i oštrim predmetima – tri, odnosno šest u prošloj godini.

Upečatljive su brojke o dobnoj strukturi samoubica u Federaciji. Od 212 počinjenih suicida u prošloj godini, 51 osoba koja je izvršila samoubistvo bila je stara između 60 i 70 godina, ili 24 posto. Slijede 37 samoubica od 50 do 60 godina, 33 samoubice od 40 do 50 godina, 25 samoubica od 70 do 80 godina te 20 njih preko 80 godina. Među samoubicama prošle godine je i 20 lica u dobi od 30 do 40 godina, 12 lica između 18 i 24 godine te dvije maloljetne osobe. U odnosu na 2020. godinu, značajnije je povećan broj samoubica u dobu od 60 do 70 godina – sa 37 na 51, ili 29 posto.

Stručnjaci se slažu da je prevencija suicida najbolji oblik liječenja. Psiholog Biščević ističe kako bi primarnu prevenciju trebalo usmjeriti već u osnovnim školama, pa čak i vrtićima, naravno u mjeri koliko djeca razumiju problem i na način da se ne postigne kontraefekt.

‘Od vrtića do pune zrelosti ličnosti’

“U svaki oblik prevencije treba uključivati multidisciplinarni pristup i angažman čitave lokalne zajednice, ne samo institucije i organizacije, nego i ljude kroz redovne edukacije i informiranje, gdje svakako mediji igraju ključnu ulogu”, kaže on.

Slično razmišlja i Biščevićeva koleginica po struci Danijela Ostojić.

“Izgradnjom sistema vrijednosti koji će ići od vrtića do pune zrelosti ličnosti, samo tako možemo izgraditi stabilne ličnosti, koje će umjeti da prepoznaju sopstvenu vrijednost, osjete simptome sa kojima nisu dobro, reaguju na vrijeme, potraže pomoć i, u krajnjoj liniji, prijave nasilje. To je sistemska stvar, a to znači uključivanje svih državnih mehanizama, koji će, kroz instituacije školstva i obrazovanja, unijeti radikalne promjene, koje su Bosni i Hercegovini izuzetno neophodne”, navodi Ostojić.

Psiholog Biščević ističe kako je psihijatrijska populacija poseban riziko-faktor, gdje osobe s pojedinim poremećajima počine suicid iz razloga koji bi većini ljudi izgledali kao nebitan ili bizaran.

“U praksi sam se susretao sa slučajevima, to su informacije iz kontakata s porodicom ili oproštajnih pisama, poput sna da će se nešto desiti porodici ukoliko je on, odnosno ona, živ(a) pa počine suicide da ‘spase porodicu’. Ili slučaj s kojim sam također bio u kontaktu, kada je ‘šejtan’ pozvao osobu da krene s njim, jer je ‘došao po njega’, a njemu se čini kao lijep i topao i pun povjerenja. Također je bilo slučajeva gdje je jedna osoba počinila suicid zbog toga što se nije mogla nositi s psihičkim poremečajima članova porodice. Nažalost, nisu prihvatali stručnu pomoć”, navodi Biščević primjere iz prakse.

U regiji ‘predvode’ Slovenija, Hrvatska i Srbija

Zanimljivo je da se samoubistva događaju i u zemljama s visokim dohotkom, pa je nesumnjivo riječ o globalnom fenomenu. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prepoznaje samoubistvo kao prioritet javnog zdravlja i ono je jedan od prioriteta u WHO-ovom Akcijskom programu mentalnog zdravlja, pokrenutom 2008. godine.

Prema procjenama WHO-a, u svijetu godišnje samoubistvo izvrši oko milion ljudi, a oko 30 miliona to pokuša. U Evropi godišnje oko 43.000 ljudi izvrši samoubistvo, a više od 700.000 to pokuša. Svakih 40 sekundi, navodi ova međunarodna organizacija, u svijetu se ubije jedno lice, a 20 ih pokuša. U općoj populaciji odraslih osoba samoubistvo je osmi po redu uzrok smrtnosti, ali je u nekim zemljama čak treći po redu (nakon saobraćajnih nezgoda i ubistava) u populaciji mlađoj od 24 godine.

U Bosni i Hercegovini godišnje na 100.000 stanovnika šest izvrši samoubistvo što je znatno manje u odnosu na okruženje. Tako u Sloveniji godišnje na 100.000 stanovnika 21,4 osoba digne ruku na sebe, u Hrvatskoj 23, a u Srbiji 17 lica. Ipak, onespokojava statistika da se svaki dan neko ubije u Bosni i Hercegovini.