Stephen Walt: Liberalne iluzije krive su za ukrajinsku krizu

Najtragičnije u cijeloj situaciji oko Ukrajine je to što se ona mogla izbjeći da se SAD i njegovi evropski saveznici nisu oslanjali na liberalni idealizam umjesto na realizam, mišljenje je Stephena Walta, začetnika pravca neorealizma u međunarodnim odnosima i profesora na Univerzitetu Harvard.

On je među brojnim politolozima koji su proteklih sedmica analizirali situaciju u Ukrajinu, međutim, Walt je u svom tekstu objavljenom u magazinu Foreign Policy primijenio dvije glavne teorije međunarodnih odnosa – liberalizam i realizam, naravno, zastupavši tezu da je realistički pristup ovdje ispravan.

“Svijet plaća veliku cijenu zato što se oslanja na pogrešnu teoriju svjetske politike”, navodi na početku analize, gdje i daje razliku između ova dva pravca.

Države se bore za moć i ponekad koriste silu

Kako i sam Walt objašnjava, realizam u svojoj osnovi prepoznaje da se ratovi dešavaju jer ne postoji centralno tijelo ili centralna svjetska vlada koja može zaštiti države jedne od druge u slučaju da odluče da se međusobno bore, ili da jedna napadne drugu. Realistički pristup počinje s pretpostavkom da živimo u anarhičnom svijetu.

S obzirom na to da je rat uvijek moguć, države se bore za moć i ponekad koriste silu kako bi povećale svoju sigurnost ili kako bi dobile neke prednosti.

“Ne postoji način da države zasigurno znaju šta će druge države uraditi u budućnosti, što ih čini nepovjerljivima i navodi ih na mogućnost da će im neka moćna država možda pokušati nauditi u nekom momentu”, piše Walt.

S druge strane, liberalizam posmatra svijet na drugačiji način. Kako navodi Walt, umjesto da prepozna da se sve svjetske sile suočavaju s manje ili više istim problemom – potrebom da budu sigurne u svijetu gdje je rat uvijek moguć – liberalizam smatra da je ono što države rade određeno uglavnom njihovim karakteristikama i vrstom veze između njih.

Bogaćanje u otvorenom i hramoničnom liberalnom poretku

“Tako liberalizam dijeli svijet na ‘dobre države’, one koje imaju liberalne vrijednosti, te ‘loše države’, odnosno sve ostale. Liberalizam smatra da sukobi nastaju primarno zbog agresivnih impulsa autokrata, diktatora i drugih neliberalnih vođa. Za liberale rješenje je da se svrgnu diktatori i da se širi demokratija, tržišta i institucije na osnovu vjerovanja da se demokratije ne bore međusobono, pogotovo kada su povezane trgovinom, investiticijama i drugim dogovorenim pravilima.”

Nakon Hladnog rata teorija realizma je postala poprilično nepopularna, jer nije mogla objasniti propast Sovjetskog saveza, pored jednake sila i naoružanja koje je imao i ranije. Tada su se pojavile nove teorije, kao što je konstruktivistička, a liberalizam i teorije o saradnji i miru postaju dominantni.

“Nakon Hladnog rata zapadne elite su zaključile da realizam više nije relevantan te da bi se vanjska politika trebala voditi liberalnim idealima. Američki i evropski zvaničnici vjerovali su da se liberalne vrijednosti šire svijetom kao požar. Pretpostavljali su, kao i predsjednički kandidat Bill Clinton 1992. godine, da za kalkulantsku politiku velikih sila nema više mjesta u modernom svijetu u kojem vlada demokratski mir. Umjesto takmičenja za moć i sigurnost, svjetske nacije će se fokusirati na bogaćanje u otvorenom i hramoničnom liberalnom svjetskom poretku, koji oblikuje i čuva miroljubiva sila SAD”, piše Walt.

Međutim, dodaje, da je ova ružičasta vizija bila tačna širenje demokratije i američkih sigurnosnih garancija na tradicionalnu rusku sferu utjecaja predstavljalo bi mali rizik. Ali, takav ishod je gotovo nevjerovatan, kao što bi svaki realista mogao reći, i zaista protivnici širenja brzo su upozorili da će Rusija neizbježno smatrati širenje NATO-a prijetnjom.

Mihail Gorbačov obećanje nije tražio napismeno

Kako objašnjava Walt, zbog toga se nekoliko prominentnih američkih stručnjaka, uključujući Georgea Kennana (jednog od ključnih američkih diplomata u Hladnom ratu, koji je tokom boravka u Moskvi osmislio koncept “contaimenta”, odnosno zadržavanja Sovjetskog saveza, što će desetljećima biti američka strategija), autora Michaela Mandelbauma i bivšeg ministra odbrane Williama Perryja, protivilo proširenju od početka. Tadašnji zamjenik državnog sekretara Strobe Talbott i bivši državni sekretar Henry Kissinger također su se protivili iz istog razloga, iako su kasnije promijenili svoje mišljenje.

Zagovornici proširenja dobili su debatu tvrdeći da će to pomoći da se konsolidiraju nove demokratije u istočnoj i centralnoj Evropi te da se stvori “velika zona mira” širom Evrope. Prema njihovom mišljenju, nije bilo važno što su neke nove članice NATO-a imale malu ili nikakvu vojnu vrijednost za Savez. Dodatno, insistirali su da su benigne namjere NATO-a očigledne te da će se Moskva lako uvjeriti da ne mora brinuti oko toga.

“Ovaj pogled je bio eksremeno naivan. Čak i da su ruski lideri bili ubijeđeni da NATO nema loše namjere, nisu mogli biti sigurni da će to tako ostati i u budućnosti. Iako Moskva nije imala puno izbora kada su se u NATO primale Poljska, Mađarska i Češka, njena zabrinutost je počela rasti kako se širenje nastavljalo. Nije pomoglo ni to što je američki državni sekretar James Baker verbalno uvjeravao sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova u februaru 1990. godine da se Savez neće pomjeriti ‘niti jedan inč prema istoku’ ako se Njemačka ujedini unutar NATO-a. To je bilo obećanje koje Gorbačov nije tražio napismeno, što je bila velika greška. Baker je kasnije govorio da nije dao nikakvo formalno obećanje.”

‘Ako su Amerikanci brinuli zbog male Nikagarve…’

“Ruske sumnje su se pojačale kada je SAD izvršio invaziju na Irak 2003. godine, što je bila odluka protivna međunarodnom pravu, a još više kada je administracija Baracka Obame pomogla svrgavanje libijskog lidera Muammara Gaddafija 2011. godine”.

“Rusija se u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda suzdržala od glasanja o rezoluciji kojom se odobravala zaštita civila, ali ne i promjena režima. Američki državni sekretar Robert Gates kasnije je potvrdio da su se ‘Rusi osjećali kao da su izigrani’. Zbog ovoga Moskva sada insistira na pismenim garancijama”, objašnjava Walt.

Prema njegovom mišljenju, da su se američki političari osvrnuli na historiju svoje zemlje, razumjeli bi kako se širenje činilo Rusima. SAD je od 19. stoljeća govorio da se niko ne smije miješati u Zapadnu hemisferu, pogotovo ne evropske sile, i više puta je prijetio silom ako bilo ko to uradi. Za vrijeme Hladnog rata administracija Ronalda Reagana je bila toliko zabrinuta zbog revolucije u maloj državi Nikaragvi da je organizirala pobunjeničku vojsku da svrgne vladajuće socijaliste.

“Ako su Amerikanci brinuli zbog tako male zemlje, zašto je onda teško razumijeti da Rusija ima problem s kretanjem najmoćnijeg saveza na svijetu? Realizam objašnjava zašto su velike sile opsjednute sigurnošću, dok liberali to ne mogu razumjeti.”

Uobičajeno je da Zapad brani širenje NATO-a

Drugi pogrešan korak, prema mišljenju Walta, bila je odluka administracije George W. Busha da predloži Gruziju i Ukrajinu za članstvo u NATO na samitu u Bukureštu 2008. godine. Bivša zvaničnica Nacionalnog vijeća sigurnosti SAD-a Fiona Hill nedavno je otkrila da se američka obavještajna zajednica protivila ovoj odluci, ali je predsjednik Bush to ignorirao iz nepoznatih razloga. U to vrijeme ni Ukrajina ni Gruzija nisu bile blizu da ispune kriterije za članstvo, a i druge članice su se protivile njihovom prijemu. Rezultat je bio britanski kompromis, prema kojem je NATO najavio da će se obje države nekada pridružiti, ali nije rekao kada. Ovo nije povećalo sigurnost ni u Gruziji ni u Ukrajini, nego je samo pojačalo sumnje Moskve.

Sljedeći obrat, nastavlja Walt, desio se 2013. i 2014. godine. Dok se Ukrajina borila s ekonomskim problemima, tadašnji predsjednik Viktor Janukovič ohrabrio je borbru između Evropske unije i Rusije u tome ko će dati ekonomsku pomoć Kijevu. Njegova odluka da odbije dogovor s EU-om i prihvati manje transparentnu ponudu Rusije dovela je do protesta, kojima je on na kraju svrgnut. Američki zvaničnici očigledno su bili na strani demonstranata i aktivno su učestvovali u procesu da se izabere nasljednik Janukoviča.

“Čini se da se Evropa i SAD nisu zapitali šta će ovo izazvati kod Rusije, pa ih je zateklo to kada je Vladimir Putin naredio pripajanje Krima i podržao ruske separatiste u istočnim ukrajinskim provincijama… Uobičajeno je da Zapad brani širenje NATO-a i da za ukrajinsku krizu krivi samo Putina. Ruski lider ne zaslužuje simpatije, zbog njegove represivne unutrašnje politike, očigledne korupcije, učestalog laganja te ubilačke kampanje protiv ruskih opozicionara u ezgilu koji ne predstavaljaju opasnost njegovom režimu… Ilegalno prisvajanje Krima okrenulo je ukrajinsku i evropsku javnost oštro protiv Moskve. Ako Rusija nema razloge da se brine zbog proširenja NATO-a, onda njegovi susjedi nemaju razloge da se brinu zbog Rusije.”

Putin – autokrata s nostalgijom za sovjetskim vremenima’

Međutim, Putin nije jedini odgovoran za krizu u Ukrajinu, niti će ga dodatne sankcije natjerati da se prikloni zapadnim zahtjevima, stava je Walt. Prema njemu, koliko god to bilo neugodno, SAD i njegovi saveznici moraju prepoznati da je ukrajinsko geopolitičko opredjeljenje vitalni interes Rusije – za koji je ona spremna koristiti silu – i to ne zato što je Putin “okrutni autokrata s nostalgijom za prošlim sovjetskim vremenima”.

“Velike sile nikada nisu ravnodušne prema geostrateškim snagama koje se pojavljuju na njenim granicma i Rusija bi duboko brinula za ukrajinsko političku opredjeljenje čak i da je neko drugi u pitanju. To što SAD i Evropa ne žele ovo prihvatiti kao osnovnu realnost je glavni razlog zašto je svijet u neredu danas.”

Putin je, prema mišljenju Walta, dodatno zakomplicirao problem pokušavajući iznuditi garancije da se NATO neće širiti na istok. SAD i NATO imaju dobar razlog da se odupru njegovih pokušajima ucjene. Još jednom realizam pomaže da se ovo razumije, kaže autor teksta, u svijetu u kojem je svaka država na kraju stoji sama za sebe, pokazivanje da možete biti ucijenjeni može ohrabriti ucjenjivača da postavi nove zahtjeve.

“Administracija Joea Bidena pokušava nešto napraviti tako što predlaže dogovor o raketama na obostranu korist i druga sekundarna pitanja, pokušavajući skinuti sa dnevnog reda pitanje proširenje NATO-a.”

Međutim, Walt smatra da ovaj pristup neće upaliti, jer je ukrajinsko geopolitičko pozicioniranje vitalni interes za Kremlj i Rusija će htjeti nešto opipljivo. Biden je već razjasnio da SAD neće ići u rat da brani Ukrajinu, što je prema Waltu razumljivo, jer ovo nije unipolarni svijet kao onaj 1990. godine.

Najtragičnije je što se ova situacija mogla izbjeći

Čini se da američki pregovarački tim još insistira da će Ukrajina zadržati opciju da se nekad u budućnosti pridruži NATO-a, što je ono što Moskva ne želi. Ako SAD i NATO žele ovo riješiti diplomatskim putem, morat će napraviti mnogo više ustupaka.

“Najbolja nada za mirno rješenje ove nesretne situacije jeste da ukrajinski narod i njegove vođe shvate da će borba između Rusije i Zapada oko geopolitičke pozicije Kijeva biti katastrofa za njihovu zemlju. Ukrajina bi trebala preuzeti incijativu i najaviti da namjerava djelovati kao neutralna zemlja, koja se neće pridružiti nijednom vojnom savezu”, predlaže Walt.

Ipak priznaje da za Ukrajince život u neutralnoj državi na pragu Rusije nije idealna situacija, ali s obzirom na geografsku lokaciju, to je najbolji ishod koji Ukrajina može realno očekivati. Ukrajina je bila neutralna od 1992. do 2008. godine, kada je NATO najavio da će se mu se pridružiti.

“Najtragičniji u cijeloj ovoj situaciji je to što se ona mogla izbjeći”, zaključje Walt svoju analizu.