‘Burnout’ sindrom – od posla iz snova do sagorijevanja na radnom mjestu

Sindrom sagorijevanja na poslu je i u Bosni i Hercegovini zvanično priznat kao oboljenje u rangu zdravstvenih problema zbog kojih posjećujemo ljekara.

'Burnout' se manifestira kroz emocionalne, psihičke i fizičke teškoće (Reuters - Ilustracija)

Na završnoj godini studija Eda Hodžić (pravo ime poznato redakciji) počela je raditi u jednoj sarajevskoj redakciji. Ono što je na početku izgledalo kao ostvarenje snova, kroz nekoliko godina obilježenih lošim uvjetima rada, neplaćenim prekovremenim satima i toksičnoj radnoj atmosferi pretvorilo se u noćnu moru koja je kulminirala burnoutom – sindromom sagorijevanja na radnom mjestu.

“Najprije ste vrlo optimistični, entuzijastični i ambiciozni. Višak posla koji starije kolege vješto izbjegavaju rado preuzimate u svoje ruke, hraneći se pritom činjenicom da uspijevate u nečemu što drugi ne mogu. No, povećavanjem obima posla sve je manje prostora za druge stvari, pa vremenom sve manje viđate porodicu i prijatelje. To dovodi do izolacije u kojoj ili rijetko imate vremena razmisliti o sebi i svojim potrebama ili sve sumnje da nešto nije uredu uklanjate govoreći sebi da situacija nije toliko ozbiljna i da ste premladi da doživite burnout“, kaže Hodžić, koja se nakon dugog perioda stresa i umora suočila s depresijom i malaksalošću zbog kojih joj je bilo gotovo nemoguće obavljati osnovne obaveze.

Njeno stanje pogoršavalo se sve do prve posjete psihologu koja je uslijedila nakon “tačke pucanja” koju je doživjela prošlog ljeta kada joj je pozlilo u ranim jutarnjim satima, što je nije spriječilo da po ko zna koji put po redu posao stavi ispred, sada već značajno ugroženog, zdravlja.

“Trenutak prihvatanja činjenice da ste pregorjeli je gotovo uvijek onaj kada ujedno shvatate da vam je prijeko potrebna velika promjena kako biste održali glavu iznad vode i da je kasno za bilo šta što bi vas moglo održati u onome na šta ste navikli”, kaže Hodžić.

‘Burnout’ priznat kao oboljenje

Naša sagovornica je tek jedna od mnogih koja se nakon dugog perioda stresa i umora suočila sa sindromom burnouta, manifestovanim kroz fizičke i psihičke zdravstvene posljedice zbog kojih joj je bilo gotovo nemoguće obavljati osnovne obaveze – kako na poslu, tako i privatno.

“Priča o burnoutu umnogome nalikuje priči o žabi koja se skuhala u loncu vrele vode. Da ste je odmah ubacili u vrelu vodu, sigurno bi iskočila. No s obzirom na to da je voda isprva bila hladna i da se lagano zagrijavala – žaba se skuhala. Jednak je tok sagorijevanja”, slikovito pojašnjava Hodžić.

Riječ je o nimalo bezazlenom zdravstvenom problemu koji je prije dvije godine uvršten u priručnik Međunarodne klasifikacije bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Burnout je javnozdravstveni problem koji se samo pogoršava i kompanije treba da ga rješavaju kroz kulturu i politike koje pomažu u smanjenju stresa na poslu”, navedeno je, između ostalog, u preporukama WHO-a.

Od početka ove godine burnout je i u Bosni i Hercegovini zvanično priznat kao oboljenje u rangu zdravstvenih problema zbog kojih obično posjećujemo ljekara.

Psiholog Mustafa Šuvalija ističe da je priznanje profesionalnog sagorijevanja kao stvarnog zdravstvenog problema važno kako zbog otvaranja vrata pravovremenom prepoznavanju i adresiranju ovog konkretnog problema, tako i zbog toga što predstavlja još jedan iskorak u ispravnom poimanju mentalnog zdravlja i destigmatizaciji problema sa mentalnim zdravljem.

Važnost pravovremenog prepoznavanja ‘burnouta’

Pojašnjava kako je pravovremeno prepoznavanje i reagovanje na sagorijevanje važno za uposlenike i njihovo mentalno zdravlje, ali i za firme.

“Uposlenici koji prolaze kroz burnout sada imaju vokabular da opišu svoje iskustvo i naučnu podlogu da ga objasne. Mogu računati da će podrška za nošenje sa ovim problemima biti finansirana kroz zdravstveno osiguranje, što osim finansijskih koristi predstavlja i svojevrsno društveno prihvaćanja njihovog stanja kao ‘stvarnog’ problema. Također, sagorijevanje je u određenim istraživanjima prepoznato kao faktor rizika za određena somatska oboljenja, što znači da će brže i efektivnije reagovanje na sagorijevanje pomoći da se smanji incidencija tih i drugih poremećaja kojima sagorijevanje doprinosi”, kaže Šuvalija.

Korist za kompanije se sastoji u tome što će brže prepoznavanje i reagovanje na sagorijevanje pomoći da se održi veći nivo zadovoljstva poslom i produktivnosti uposlenika koji su u riziku od sagorijevanja, dodaje, naglašavajući kako u širem kontekstu prepoznavanje burnouta doprinosi jačanju svijesti društva da su mentalne bolesti jednako stvarni i ozbiljni zdravstveni problemi kao i oboljenja koja su primarno fiziološki/biološki uvjetovana.

Napominje kako sagorijevanje nema samo jedan mogući uzrok, zbog čega je, kaže nam, ključna stvar pravilno razumijevanje uzroka u svakom pojedinačnom slučaju.

“Sagorijevanje je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti koju uzrokuje intenzivni dugotrajni stres koji može imati više uzroka. Oni mogu biti vezani za iskustva na radnom mjestu: samu prirodu posla, neadekvatnu kompenzaciju za rad ili osjećaj da se ono što radimo ne cijeni, narušene odnose sa kolegama ili izloženost mobingu”, kaže.

“S druge strane, neki od faktora koji doprinose sagorijevanju su vezani za crte ličnosti uposlenika (npr. perfekcionističke tendencije), manjak podržavajućih i toplih odnosa u privatnom životu te nedovoljno odmora, rekreativnih aktivnosti te brige za vlastitu dobrobit generalno”, dodaje.

Balans između potreba i obaveza

Vrsta i tok tretmana ovise o specifičnim faktorima koji su kod nekog uposlenika doveli do sagorijevanja, kaže Šuvalija, pojašnjavajući kako je svim intervencijama zajednički krajnji cilj – uspostavljanje održivog balansa između uposlenikovih potreba s jedne i obaveza s druge strane.

“Da bi se smanjio rizik od sagorijevanja, očekivanja od posla moraju biti realna i jasno definisana, poslovni zadaci moraju biti takvi da ih uposlenici doživljavaju kao interesantne i izazovne, mora postojati percepcija da su naknade za rad pravedne te da je doprinos koji uposlenik daje važan i cijenjen. U privatnoj sferi, mora postojat dovoljno prostora za fizički oporavak (npr. redovno i dovoljno dugo spavanje, dovoljno dana odmora), dovoljno aktivnosti koje će uposlenici raditi samo zato što u njima uživaju te prostora za socijalne odnose iz kojih će crpiti podršku, osjećaj sigurnosti i identitet”, ističe.

Napominje kako, u cilju sprečavanja burnouta kod uposlenih, kulture firmi trebaju biti usmjerene na zaštitu dobrobiti uposlenika, kroz pravedniju raspodjelu zadataka, pravednije kompenzacije za rad i jasno i učestalo komuniciranje vrijednosti i važnosti onoga što uposlenici rade.

“Kada su u pitanju individualni faktori koji doprinose pojavi sagorijevanja (crte ličnosti, životni stil, socijalni odnosi u privatnom životu), firme mogu angažovati stručnjake koji uposlenicima mogu pomoći da adresiraju probleme iz ovih oblasti. Također, firme mogu uposlenicima kompenzirati troškove različitih usluga povezanih sa brigom o sebi (najčešći primjer su članarine u teretanama) te organizovati događaje koji za cilj imaju odmor i rekreaciju uposlenika“, kaže.

“U najmanju ruku, firme mogu destigmatizirati komunikaciju o ovim temama, iskazati razumijevanje za poteškoće sa kojima se uposlenici suočavaju i ohrabriti ih da potraže pomoć”, zaključuje Šuvalija.

Izvor: Al Jazeera