Ukrajina: Pogled iz grada ‘paralizovanog strahom’

Piše: Maria Avdeeva

U četvrtak sam se probudila u pet sati ujutro uz zvuk napada na moj rodni grad Harkov, na istoku Ukrajine. Na prvu nisam mogla vjerovati onome što čujem. Zatim sam uključila telefon, a poruke su počele pristizati – prijatelji i kolege širom zemlje govorili su mi da su njihovi gradovi također napadnuti.

Trebao je to biti obični radni dan. Planirala sam ići vozom do glavnog grada Kijeva, gdje sam trebala biti jedna od govornica na konferenciji o ruskim dezinformacijama, a nakon toga sam se trebala vidjeti s nekim prijateljima. Umjesto toga, požurila sam da se spakujem, spremna za evakuaciju.

Međutim, počela sam dobijati pozive novinskih kuća širom svijeta koje su željele znati šta se događa. Slijedio je intervju za intervjuom, sve dok nije prošao veći dio dana. U tim satima moja misija je postala jasna: umjesto da odem, morala sam ostati u Harkovu koliko god sam mogla kako bih mogla biti izvor informacija.

Zato pišem ovo iz svog stana u centru Harkova, pored mene je torba za hitne slučajeva, a zavjese su navučene u nadi da će me zaštititi u slučaju eksplozije. Povremeno provirim kroz njih da vidim koliko svjetala je upaljeno na drugim prozorima.

Ukrajinci ujedinjeniji nego ikad

Ali, ovaj grad od 1,5 miliona stanovnika, smješten 40 kilometara od ruske granice, paralizovan je strahom. Ovo nekada živahno mjesto univerzitetskih studenata, kafića i IT kompanija, koje su ponekad nazivali ukrjainskom “Silikonskom dolinom”, sada je mjesto na kojem se majke sa svojom malom djecom skrivaju u podzemnim stanicama i podrumima. Ulice su puste. Granatiranje je nastavljeno.

No, uprkos tome, nismo klonuli duhom i odlučni smo braniti svoju zemlju.

U lokalnom grupnom chatu, na aplikaciji za razmjenu poruka, ljudi dijele šale, informacije o hitnim slučajevima i zahtjeve za pomoć. U ovim užasnim vremenima, ukrajinski narod ujedinjeniji je nego ikad.

Ne odvajam se od monitora, skupljam vijesti iz svih dijelova zemlje. Konstantno obavještavam ljude izvana o dešavanjima, u cilju dokumentovanja ruskih ratnih zločina kako bi jednog dana izvršioci mogli biti kažnjeni. Još uvijek ne mogu da vjerujem da se ovaj nepravedni rat dešava. Jučer je ruski projektil pogodio stambeno područje udaljeno dva kilometra od mjesta gdje živim. Pao je pet metara od kuće u prometnom naselju. Srećom, nije bilo žrtava, ali to me je jako razljutilo. Kao da vam je provalnik upao u dom i uništio sve što vam je bilo vrijedno i drago. Ne želim dopustiti da se Vladimir Putin izvuče sa ovim zločinima.

Jučer sam otišla u najbližu stanicu metroa, koja se nalazi na pet minuta hoda od mog stana, da provjerim ima li tamo dovoljno mjesta u slučaju da se budem morala hitno evakuirati preko noći. Neki moji prijatelji koji žive u područjima koja su jako granatirana proveli su noć u skloništima. Drugi spavaju u hodnicima ili u kupatilima, jer su te prostorije udaljene od vanjskih zidova njihovih domova.

Životi Ukrajinaca pretvoreni u noćnu moru

Rusija je živote Ukrajinaca pretvorila u noćnu moru. Pokušava uništiti ukrajinsku vojnu infrastrukturu i natjerati Ukrajince na predaju. Ali to se neće dogoditi. Ukrajinci će se boriti. Smatramo da je ovo jedina šansa da zaštitimo svoju zemlju. Pružamo veliku emocionalnu podršku našoj vojsci. Ali podrška seže i dalje od toga.

U Harkovu se volonteri masovno pridružuju jedinicama Teritorijalne odbrane. Patroliraju ulicama. Novinar kojeg poznajem pridružio im se i sada nosi pušku.

Ukrajinci su pokrenuli brojne volonterske inicijative za podršku vojsci i medicinskoj pomoći. Ispred punktova za davanje krvi su redovi, jer ljudi žele pomoći vojsci na svaki mogući način.

Ljudi dijele informacije o tome kako mogu pomoći. Izvještavaju o broju ruskih vojnika koje vide i provjeravaju krovove kuća. Ukrajinci prilaze ruskim vojnicima i govore im da se vrate kući.

Što se mene tiče, ostat ću u Harkovu do posljednjeg trenutka, donoseći glas Ukrajinaca ostatku svijeta, jer smo mi hrabra i ponosna nacija koja se neće predati.