Kriza u Ukrajini: Šta Bjelorusija može dobiti, a šta izgubiti?

“Implementacija sporazuma iz Minska” fraza je koju često čujemo ovih dana kada političari i stručnjaci raspravljaju o nekontrolisanoj konfrontaciji između Rusije i Ukrajine.

Minsk I i II su mirovni sporazumi sklopljeni između Moskve i Kijeva u istoimenom glavnom gradu susjedne Bjelorusije 2014. i 2015. godine.

No, nacija koja broji 10 miliona – a koja mnogim strancima izgleda poput mini SSSR-a zaleđena u prostoru i vremenu – savršeno je mjesto za rusko-ukrajinske samite.

Njen autoritarni predsjednik Aleksandar Lukašenko godinama je sudjelovao u političkim igrama između Moskve, njegovog glavnog podržavatelja i sponzora, i Kijeva – ubirući velike političke i ekonomske poene.

U utorak, dan nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin priznao otcjepljene ukrajinske pokrajine Donjeck i Lugansk kao nezavisne države, Lukašensko je pozvao Ukrajince da “zaustave” svoj sukob s Rusijom i napuste svoje američke “gospodare”.

“Stop! Otjerajte sve prekookeanske majstore. Neće vam donijeti nikakvu sreću. Čim više ne budu imali koristi od vas, bacit će vas na smetljište historije”, rekao je brkati 67-godišnjak, odjeven u vojnu uniformi, obraćajući se bjeloruskom vrhu.

Lukašenko je u subotu sjedio pored Putina i posmatrao vojne vježbe i lansiranje balističkih i krstarećih projektila na divovskim ekranima u centru ruskog Ministarstva odbrane u Moskvi.

Lukašenkovi poeni

A u nedjelju je oko 30.000 ruskih vojnika “nastavilo” svoje vježbe sa bjeloruskim vojnicima koje su počele 10. februara u južnom dijelu Bjelorusije, pored granice s Ukrajinom.

Vojnici su pozicionirani blizu ukrajinske loše čuvane zone isključenja u Černobilu, na površini od oko 2600 metara kvadratnih, kontaminirane nakon nuklearne katastrfe 1986. godine.

Samo 100 kilometara južno od zone nalazi se Kijev, glavni grad Ukrajine koji je dom za dva miliona ljudi.

Ali šta Lukašenko ima od svega toga?

“To je pitanje novca. Kada se govori o opasnostima [rata], on uvijek može pregovarati o nekim sredstvima, ili ažuriranju vojske ili jednostavno finansijskoj podršci”, rekao je Al Jazeeri Ihar Tyshkevich, bjeloruski stručnjak sa sjedištem u Kijevu.

A tu je i pitanje ostanka na vlasti.

Krajem devedesetih godina, Lukašenko, hiperaktivni moćnik kojeg su već tada nazivali “posljednjim diktatorom u Evropi”, i ruski predsjednik Boris Jeljcin pristali su stvoriti Uniju – spajanjem Rusije i Bjelorusije.

Lukašenko se nadao da će zamijeniti bolesnog Jeljcina koji je imao problema i sa alkoholom, ali je ovaj odabrao Putina.

Lukašenko je odugovlačio sa spajanjem, koristeći ga duže od 20 godina kako bi “muzao” Kremlj za višemilijarderske zajmove, trgovinske povlastice i pogodnosti za stotine i hiljada bjeloruskih radnika zaposlenih u Rusiji.

Također je iskoristio sukob Ukrajine s Rusijom kako bi napunio svoju blagajnu.

Nakon protesta na Majdanu 2014. godine, u kojima je svrgnut proruski ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, Kijev je ograničio trgovinu s Moskvom – a Bjelorusija je počela prepakirati i preprodavati ukrajinske i ruske proizvode objema stranama.

S obzirom na to da je Moskva više puta povećala cijene prirodnog plina koji prodaje Ukrajini, Lukašenko je pojačao izvoz struje i benzina Kijevu.

Trenutna eskalacija, koja može, ali ne mora prerasti u rat punih razmjera, blagodat je za Lukašenska sve dok se rješenje ili mirovno rješenje ne naziru.

“U trenutnoj situaciji za Lukašenka je izuzetno korisno govoriti o ratu, ali on bi se suočio s katastrofom ako bi do rata došlo – ili katastrofom u slučaju brzog mirovnog rješenja”, kaže analtičar Tyshkevich.

Glavni razlog zbog kojeg je Lukašenku potrebna kriza pored Bjelorusije je “potpuna transformacija” njene političke scene koju dovršava ove nedjelje, rekao je.

Lukašenko je 2020. godine prebrodio najveću političku krizu tokom svog predsjedavanja – višesedmične proteste koji su uslijedili nakon predsjedničkih izbora 20. augusta na kojima je, kako tvrdi, pobijedio.

Veliki broj demonstranata je uhapšen, a mnogi su otišli u Poljsku, Litvaniju i Ukrajinu.

Kako bi učvrstio svoju vlast, Lukašenko je izmijenio ustav – i iz njega uklonio koncept “neutralnosti” – kako bi omogućio raspoređivanje bjeloruskih trupa u inozemstvu.

Ruske trupe mogu biti korisne

Prisutnost ruskih vojnika mogla bi biti korisna u slučaju skupova tokom i nakon referenduma koji će biti održan 27. februara.

A Lukašenkovi borbeni pokliči pomoći će mu da okupi svoje glavne pristalice – radnike državnih tvornica i fabrika te poljoprivrednike kolektivnih farmi iz Sovjetske ere.

“Mobilizacija njegovog biračkog tijela kroz ratnu retoriku je dobra za njega”, kaže Tyshkevich.

Ali pristajanje uz Rusiju moglo bi ga koštati ekonomskih posljedica, upozoravaju promatrači.

“[Bjeloruska] ekonomija usporava, kao i prodaja kalija, koji je ključan kada je riječ o bjeloruskom izvozu, a ukrajinsko tržište može biti izgubljeno zbog mogućih sankcija Kijeva”, rekao je ukrajinski analitičar Aleksey Kushch za Al Jazeeru.

“Bilo bi potrebno nekoliko godina da se ti rizici diverzificiraju – da se nađu nova tržišta i razvije logistika trgovine kalijem preko Rusije”, rekao je.

Dakle, “mobilizacija” bjeloruske ekonomije na ratnim temeljima stabilizirana ruskim sredstvima jedini je izlaz za Lukašenka, rekao je.

Trenutna kriza bi također mogla stvoriti mogućnost da Rusija dodatno potčini Bjelorusiju i da je, vjerovatno je, pripoji prema odredbama Unije.

“Iza koncentracije trupa duž ukrajinskih granica, eskalacije u Donbasu i oštre retorike sa svih strana, niko više ne postavlja pitanja u kojoj mjeri Rusija planira pojačati svoju vojnu prisustnost u Bjelorusiji”, rekao je Al Jazeeri Pavel Luzin, analitičar vašingtonskog think-tanka Jamestown Foundation sa sjedištem u Rusiji.

A Zapad je ovih dana preokupiran Ukrajinom da bi obratio pažnju na Lukašenkove političke istupe.

“Izgleda da se Zapad pomirio sa svojom politikom nemiješanja kada je Bjelorusija u pitanju”, kaže Luzin.