Radna snaga na putu bez povratne karte

Ubi bene, ibi patria (Domovina je tamo gdje mi je dobro). Latinska sentenca je možda ponajbolji lajtmotiv za neprestane odlaske hiljada i hiljada građana Bosne i Hercegovine u druge zemlje sa uređenim ekonomijama i stabilnim političkim sistemima.

Kontaminirajuću politiku “tri lidera”, ogrezlu u dvodecenijske tronacionalne svađe koja je dovela Bosnu i Hercegovinu na rub raspada, nimalo ne tangiraju svilene i demokratske dekorirane izjave evropskih zvaničnika da je krajnje vrijeme da se uhvate pravog posla prije nego zemlje Evropske unije usisaju ne samo mlade generacije ove zemlje, nego i ljude u sredovječnim godinama. Takozvane legitimne bosanskohercegovačke vođe guslaju svoje “patriotske” govore, dok sve više građana, čak i sa solidnim plaćama i poprilično uređenim životnim prilikama, napušta Bosnu i Hercegovinu.

Podsjeća to na vic kome smo se nekada smijali – kada sin koji je tek napunio 18 godina kaže ocu kako je odlučio da odmah ide vani i da ga (otac) ne pokušava zaustaviti ili odgovoriti od čvrste namjere, a roditelj mu “replicira” riječima: “Ko te zaustavlja, mogu li i ja s tobom?”

Nepovjerenje kao stvar opće opasnosti

Pedesetjednogodišnji poduzetnik iz Unsko-sanskog kantona odlučio je da ugasi porodičnu firmu i sa suprugom i četvero djece ostatak života provede u Njemačkoj kao zemlji sa sigurnom perspektivom. U Bremenu je, preko svojih poslovnih partnera, našao posao u struci (metalac, CNC branša), a neće biti problem ni za suprugu (medicinska radnica).

“Ovo je teška odluka, nisam je donio sam, volim svoju zemlju, mogao sam ostati i solidno živjeti. Dakle, nije riječ o novcu, jer uštedio sam i kapitala i kupio određene nekretnine, ali ne mogu više psihički podnijeti ove na političkoj sceni kada nakon cjelodnevnog rada u hali uđem u kuću i pogledam vijesti na bilo kojem televizijskom kanalu. Ubiše me u pojam i naprosto nemam više u šta da vjerujem. Ne da mi se čini, nego sam siguran da veliki broj ljudi kao i ja nema više nikakvo povjerenje u institucije Bosne i Hercegovine. Vlasnici ove države su nepotizam i korupcija”, priča ovaj Krajišnik, na rubu plača.

Oporo konstatira da je ogromno nezadovoljstvo i podozrenje običnog čovjeka u institucije i najveći poraz za Bosnu i Hercegovinu. Riječi 51-godišnjaka sa Une kao da oslikavaju opću psihološko-sociološku vedutu bosanskohercegovačkog društva.

“U Bosni i Hercegovini ‘nepovjerenje’ malo po malo postaje stvar opće opasnosti. U ironijskom smislu može se kazati da bi naziv ove cjeline trebao glasiti: ‘nepovjerenje pojedinca u institucije’ kao perspektivne produktore sistema društvenih vrijednosti”, opisuje ovaj fenomen doc. dr. Tomislav Tadić u svom istraživanju Percepcija građana o ulozi države u Bosni i Hercegovini objavljenom u studiji Vrijednosti u BiH njemačke Fondacije “Friedrich-Ebert Stiftung”.

Ne treba gajiti lažni optimizam u zemlji pogaženih vrijednosti da je ikoga iz sfere politike zadeverala izjava Ingrid MacDonald, rezidentne koordinatorice Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, da se hiljade i hiljade građana ove zemlje svake godine isele u potrazi za boljom perspektivom u inozemstvu. MacDonald navodi procjenu da 47 posto mladih razmišlja o odlasku iz zemlje, naglašava da socioekonomski oporavak ne može čekati te da čelnici i institucije Bosne i Hercegovine nemaju vremena za gubljenje.

Napuštaju i dobre poslodavce

Četrdesettrogodišnji Sanel napustio je uzornu firmu, redovitu plaću od 1.400 konvertibilnih maraka (oko 700 eura) i poslodavca koji je isplaćivao čak i “bajramluke” te vodio 70 zaposlenih na regate i slična druženja. Sada je u blizini Frankfurta sa suprugom koja se tamo porodila i radi za plaću od 1.500 eura.

“Imao sam u Bosni i Hercegovini baš dobrog poslodavca koji brine o zaposlenima i koji je planirao da do kraja 2022. godine prosječna plaća u firmi bude 1.000 eura, ali atmosfera u državi je takva da smo svi umorni od nekakvog čekanja da bude bolje, a to bolje nikako ne dolazi. Dobro je samo političarima, koji dižu tenzije protiv ‘onih drugih’ i profitiraju, a nama građanima uništavaju perspektive. To naprosto više nisam mogao niti gledati, niti slušati”, navodi Sanel.

Uz to, nastavlja, supruga mu je imala jako loš posao, slabo plaćen i nesiguran. Trebale su im oko tri godine da srede sve papire u Njemačkoj, spoje se kao porodica, dobiju i prinovu.

“Supruga je radila ovdje i dok je bila na porodiljskom primala je punu plaću od poslodavca, a nakon toga dobija 80 posto plaće, što je u Bosni i Hercegovini nezamislivo”, opisuje svoju situaciju naš sagovornik.

Stan u gradiću pored Frankfurta plaća oko 750 eura, a režije 300-400 eura i zadovoljan je jer su stanovi u velikim središtima enormno skupi.

U Evropi je potraga za stručnom radnom snagom tolika da poslodavci u Njemačkoj i Austriji plaćaju takozvane lovce na glave da im dovode stručnjake. A ti lovci su domaći menadžeri koji će za dobru proviziju dovesti inostranom gazdi elektroinženjera, mašinskog tehničara, kompjuterskog ili nekog drugog stručnjaka.

“Od 1. jula minimalna satnica u Njemačkoj sa 9,82 eura ide na 10,45 eura, a od 1. oktobra zakonski propisana minimalna plaća po satu će skočiti na 12 eura. Mislim da će to još više privući Bosance i Hercegovce u ovu zemlju”, kaže Sanel.

Dodaje na kraju da nema namjeru da se vraća u Bosnu i Hercegovinu u kojoj vlada korupcija i kriminal, osim na godišnje odmore i posjete porodici.

Ko će slušati one koji upozoravaju

Prošle godine Bosnu i Hercegovinu je napustilo oko 170.000 lica, što je otprilike broj stanovnika današnje Banje Luke, drugog najvećeg grada u državi. Za posljednjih osam godina država je ostala bez pola miliona svojih žitelja, objavila je Unija za održivi povratak i integracije BiH. Posavina i Hercegovina su prazne, ništa bolje nije ni u Krajini gdje je prošle godine primjerice 18.000 lica zatražilo uvjerenje o nekažnjavanju od MUP-a Unsko-sanskog kantona, što je bolan i siguran indikator odlaska.

Službene evidencije Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH su neumoljive – u 51 zemlji svijeta boravi oko dva miliona osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Izvan zemlje živi 1.671.177 osoba rođenih u Bosni i Hercegovini, dok s potomcima ovaj broj doseže dva miliona stanovnika, piše na službenoj stranici tog ministarstva.

Stopa emigracije iz Bosne i Hercegovine u odnosu na broj stanovnika u zemlji iznosi 44,5 posto što ovu državu stavlja u red onih sa najvećim brojem iseljenika na ukupan broj stanovnika. Pandemija je samo nakratko zaustavila brutalni trend odliva radne snage. Egzodus se sada nastavlja, a gotovo svi sektori privrede su ugroženi zbog nedostatka radnika. Poslodavci su u blagoj panici, jedino “prst u uhu” drže bh. političari. Njima nikada nije bilo bolje.

“Ne vidim da imamo neki program ili neku strategiju borbe protiv odliva radne snage. Mi deklarativno svi govorimo o borbi za radna mjesta, govorimo o budućnosti, govorimo o prosperitetu, a s druge strane, ne samo ekonomska situacija, naravno, i politička dešavanja u ovoj zemlji utiču da se iseljava sve veći broj familija, čak i onih situiranih”, nedavno je upozorila je Mersiha Ferhatović – Beširović, predsjednica Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH. No, ni nju, ni gospođu Ingrid MacDonald nema ko da čuje.