Mistik iz Hutova, Hadži-beg Rizvanbegović

U narodu postoji jedno pravilo kojim su udešene sudbine mnogih ovdašnjih ljudi, a koje govori da su u njegovom sjećanju, u svim vremenima, mjesto zavrijedili podjednako i ljudi herojskih podviga i kukavice, i dobri i loši insani, i mudraci i najčudniji čudaci.

Uz nečije ime do danas se očuvala uspomena ovjenčana slavom, dok se imena nekih ljudi rijetko ili nikako ne uzimaju u usta! Među ove posljednje stao je čovjek čijem se liku i djelu već više od dva stoljeća sudi prema sujeti, narodnim predanjima i svjedočanstvima koja mu pripisuju čudesna djela i nadnaravne moći.

Još i danas, kad vas put nanese kroz krševitu Hercegovinu, najstariji će vam stanovnici pripovijedati o Hadži-begu i njegovom tajanstvenom gradu u Hutovu.

Odlazak na Istok

Hadži Mehmed-beg, kako mu je bilo pravo ime, u narodu poznat i kao Hadži-beg, rođen je u Stocu 1768. godine, u kapetanskoj porodici Rizvanbegovića. Njegov otac, Zulfikar, bio je oženjen Melećhanom Babić iz Sarajeva s kojom je dobio dva sina, Mustaj-bega i Mehmed-bega, kasnije prozvanog Hadži-bega. Sa suprugom iz drugog braka Zulfikar kapetan imao je još trojicu sinova: Omer-bega, Ali-agu (znamenitog Ali-pašu Stočevića) i Halil-agu. Još u ranoj mladosti, zbog nesuglasica sa braćom, otac ga je udaljio od stolačke kapetanije.

Razmirice su ga odvele u Siriju, gdje je nekoliko godina proveo u sviti vezira Džezzar-Ahmed-paše. Ovaj namjesnik, kako kažu, porijeklom je bio Hercegovac, rođen u Fatnici kod Bileće, ali to nikome nije govorio. Nakon što se paša uvjerio da je Hadži-beg uistinu njegov zemljak, omogućio mu je boravak u njegovoj sviti.

Međutim, kaže narodna predaja, pašina naklonost nije bila dugog vijeka. Jedne se prilike, nakon što je izdao naredbu da mu se dostave planovi opravke tvrđave Aće, vezir osvjedočio o Hadži-begovo umijeće i ocijenio ga kao prijetnju sopstvenom utjecaju. ”Hadži-beže!”, rekao mu je vezir, ”moj plan i tvoj plan tako su jednaki, da se među njima ni malo razlike vidjeti ne može, dakle su i naše misli tako jednake. Ali to nijesi više za moje službe, nego s te stope pođi kud hoćeš. Ako čujem za te, da si negdje blizu mene, znaj dobro, izgubit ćeš glavu”. Tim riječima ispraćen je iz Istanbula koji je, nakon skoro tri godine provedene u rasipništvu, odlučio napustiti između 1797. i 1798. godine.

Povratak u Hercegovinu: Hutovski kapetan

Smatrajući da bi poslije njegove smrti moglo doći do ozbiljnih sukoba među sinovima u pitanju nasljednika na čelu stolačke kapetanije, Zulfikar-kapetan 1802. godine napustio je svoj položaj i podijelio kapetaniju na dva dijela. Za kapetana u Stocu postavio je Mustaj-bega, a Hadži-begu dodijelio Hutovo sa okolnim selima.

Ženio se dvaput. Prvi put Šoge Šagovnovića kćerkom iz Oraha, navodno zarobljenicom što mu pade u ruke za vrijeme borbi sa crnogorskim četama, s kojom je stekao dvojicu sinova, Mustaj-bega i Derviš-agu. Drugi put za suprugu je doveo djevojku od Harmande iz Travnika, s kojom je imao sinove Smail-bega i Aćif-bega.

Hoerman je o njemu ovako bilježio: “Hadži-beg Rizvanbegović je bio silan za svoga doba, putnicima i susjedima, biva vladao se po sebi kao feudalna gospoda u srednjem vijeku, a njegov je grad bio kao zamak kakvog viteza za doba Maksimilijana I, gdje je svaki vitez htio da bude carem ili samostalnim gospodarem u svome kraju. Takav ti je bio početkom 18. stoljeća i Hadži-beg na Hutovu kod Popovog polja. Bio je, po nekima, haračlija, o kome se s neke ruke može kazati da je pošljednji vitez, biva junak, koji je vladao po običajima srednjeg vijeka, te vladao topuzom i sabljom u  svoj toj okolici”.

Pripovjedao je narod hercegovački o njemu sve i svašta: da je bio tlačitelj seljaka i trgovaca, vlastodržac surove naravi i okrutnih postupaka; ali to će, ipak, prije biti priče zlih namjera i ogovaranje bez mjere jer se, naprotiv, s druge strane pamte glasovi koji govore o Hadži-begu kao čovjeku plemenitih osjećanja i zaštiniku pravde.

Po dobru ga pamte posebno katolici iz Hrasna, što su uz njega stajali na bojnim poljima i bili mu oslonac cijeloga života. Govorilo se da i to da je Hadži-beg imao novca kojem ni sam nije znao broja, da je sva njegova imovina, i ona poštenjem i ona kradom stečena, došla u posjed njegovih sinova. A zna se da je do ruku njegovih naseljednika došlo samo ono što je Hadži-begu pripalo poslije smrti njegova oca, nešto predmeta i uspomena iz porodične kuće, a novcu nije bilo ni traga.

Čovjek nadnaravnih sposobnosti

No, ličnost Hadži-bega ništa ne čini tako intrigantnom kao što to čine glasine da je za svog života posjedovao nadnaravni dar kojim je izvodio čudesa strana ljudskom razumu. Još kao mladić bavio se zvjezdarstvom i tumačenjem položaja nebeskih tjela. Koja im je svrha bila, ne zna se, ali osam kamenih ploča na kojima su uklesani natpisi lijepih Božijih imena, govore da je Hadži-beg bio mistik i da su ti natpisi tilsum (nadnaravne moći) protiv zmija i prirodnih nepogoda.

Ima li istine u tome? Možda. Stanovnici govore i danas da u hutovskoj tvrđavi već stoljećima niko nije vidio zmije, iako ih svud okolo ima mnogo.

Pamti se jedno ljeto i mjesec juni kad se Hadži-beg noću osamio na vrhu najvisočije kule svoga grada. Uz sebe je imao spise na kojima su bili oslikani mistični simboli čije značenje je poznavao samo on. U jednoj od svojih vizija predvidio je bitku što se vodi nedaleko od Hutova i sutradan poslao svog glasnika u Dubrovnik da o tome obavijesti dubrovačkog zapovjednika, generala Mormanta.

I zaista, bitka se zametnula tačno onog dana koji je Hadži-beg predvidio. No, ako je to vidovnjaštvo čudesno, šta tek reći za Hadži-begovo predskazanje vlastite smrti. Boraveći u kuli, gdje noćima nije pronalazio san, neprekidno je čitao svoje knjige. Na koncu je, navodno, svima objavio dan i sat u kojem će umrijeti, i dao izričitu naredbu da sve bude spremno. Umro je, kažu, “tačno na vrijeme”, bez ikakvih naznaka i tragova vanjskih utjecaja.

O koncu njegova života postoje još dvije verzije, i obje pominju Hadži-begova brata Ali-agu. Prema jednoj to se desilo u noći kad je Ali-aga Stočević opsjedao kuću Mahmutćehajića u Stocu, u kojoj je baš tada konačio Hadži-beg. U napadu njegovih ljudi puščana  su zrna Hadži-begu  nanijela  smrtonosne  rane. Druga, pak, govori da je Hadži-bega smrt snašla dok se ranjen pokušavao sakriti u odžak svog konaka. Tamo ga je, navodno iz kubure ubio njegov sluga.

Kako god, tijelo Hadži-begovo pokopano je u velikom haremu u Stocu, godine 1832. Sa njim su, čini se, tog dana pokopane i tajne ruina njegova grada, među kojima i danas, kažu rijetki posjetioci, vladaju neobjašnjive i snažne sile.