Devet godina pakla imigranta u Australiji: Tražili smo sigurnost, a dali su nam zatvor

Mehdi Ali je bio jedan od 3000 tražitelja azila koje su australijske vlasti 2013. godine smjestili u pritvorene imigrantske centre daleko od obale na otok Nauru, Manus ili Papa Nova Gvineja.

Australijski imigrantski sistem je surov, a najgore od svega je postupanje prema maloljetnicima prema kojima sistem ne pravi razliku u odnosu na punoljetne imigrante, piše autor (Facebook/Mehdi Ali)

Početkom 2018. godine Bosna i Hercegovina se susreće sa prvim migrantima. Isprva su to bile većinom izbjeglice iz Sirije, te migranti iz Alžira, Maroka i Tunisa koji su bježeći od tiranskih režima, spas potražili u ruti koja je preko Turske i Grčke vodila do Balkana, a zatim uz malo sreće do neke od zemalja Evropske unije. Tokom protekle četiri  godine kroz Bosnu i Hercegovinu je prošlo oko 100.000 migranata. Najveći teret migrantske krize podnijeli su Sarajevski i Unsko-sanski kanton. U tom periodu bilo je različitih kriza, incidenata i ugrožavanja sigurnosti u BiH.

Uprkos složenosti problema i težini situacije, Bosna i Hercegovina je položila test iz oblasti ljudskih prava. Ako izuzmemo neke manje poteškoće s obzirom na okolnosti u državi, migranti su imali slobodu kretanja i boravka, uprkos ekonomskoj nestabilnosti zemlje i loše uređenom sistemu omogućena im je medicinska pomoć i zdravstvena zaštita, hrana, piće, odjeća i krov nad glavom.

Tamnica za tridesetak ljudi

Na drugoj strani, petnaest hiljada kilometara odavde u Hotelu Park u Melbourneu, skupina mladića porijeklom iz islamskog svijeta, godinama vodi borbu za slobodu. Cijeli slučaj oko migranata koje australijske vlasti drže zatočene u privremenom migrantskom centru, isplivao je na površinu kada je slučaj srpske teniske zvijezde dobio medijsku pažnju. Novak Đoković je zbog problema oko ulaska u ovu zemlju i učešća na Australijan openu boravio u istom hotelu gdje već duži niz godina boravi tridesetak migranata.

Jedan od njih je Mehdi Ali porijeklom iz Irana, koji od svoje petnaeste godine živi u različitim kampovima za izbjeglice u Australiji. On je krajem prošle godine napunio svoj 24 rođendan i ujedno deveti kojeg je proslavio u zatočeništvu.

Mehdi Ali sa drugovima u centru (Facebook/Mehdi Ali)

“Moj put je vrlo težak, ispunjen različitim traumama kojima sam svjedočio. Nisam završio srednju školu jer su me zatvorili i živio sam u teškim uslovima, nemam adekvatnu zdravstvenu zaštitu, ne mogu da se bavim sportom, jednostavno, izgubio sam svoju mladost koju sam potrošio uzalud boraveći u zatočeništvu.”, kaže Ali.

Ali se kao tinejdžer, u namjeri da zatraži azil, brodom zaputio prema Australiji. Granična policija je presrela brod, a njega i stotine drugih imigranata prebacila na ostrvo Nauru koje pripada Saveznim državama Mikronezije. Tamo su ih smjestili u pritvor i ubacili u daljnju proceduru.

“Uslovi su tamo bili surovi i okrutni. Strah i tama nisu pružali sigurnost zbog čega sam nekoliko puta bio na granici smrti. Boravili smo u šatorima i morali smo čekati kišu da se okupamo jer su količine vode bile ograničene. Mnogo djece je tamo boravilo u pritvoru, u dobi od dvije, tri, četiri i pet godina starosti. Nisu imali gdje, niti s čime da se igraju osim kamenjem i na suncu. Mnogi od njih nisu imali niti obuće”, prisjeća se Mehdi Ali vremena koje je iza njega.

Ali je bio jedan od 3000 tražitelja azila koje su australijske vlasti 2013. godine smjestili u pritvorene imigrantske centre daleko od obale na ostrvo Nauru, Manus ili Papa Nova Gvineja. Ta prisilna razmještanja bila su dio projekta suverenog očuvanja granice kojeg je predvodio premijer Tony Abbot, a implementiran je od strane Scotta Morrisona tadašnjeg ministra za izbjeglice u Vladi Australije.

Sloboda kao jedina želja

Iako su ga Ujedinjene nacije prihvatile kao izbjeglicu, Mehdi Aliju još uvijek nije dopušteno da ode zbog toga što je, kako mu je rečeno, nelegalni imigrant.

“Ne mogu da spojim te dvije riječi nelegalni imigrant, ali evo sve i da jesam to što kažu, da li je uredu kažnjavati me punih devet godina. Smatram da sam odslužio svoje, ali me i dalje drže ovdje i to rade zašto što ih niko u tome do sada nije spriječavao. U Iran se ne mogu vratiti iz sigurnosnih razloga”, pojašnjava Ali.

Insekti u hrani (Mohamed Džoj Miah/Twitter)

Trenutno ne razmišlja o bilo kakvoj vrsti vize. Bitno mu je samo da bude slobodan čovjek nakon devet godina i da hoda ulicama grada, da šeta slobodno.

“Ne sudim Australiji kao državi. Ima divnih i ljubaznih ljudi, ali ima i onih kojih uopće nije briga za naš slučaj i koji podržavaju ovu rasističku politiku prema nama, a za to smatram da su najviše krive vlasti.”, ističe Ali.

Najpoznatiji svjetski teniser Novak Đoković je proveo nekoliko dana u Hotelu Park gdje Mehdi Ali trenutno boravi. Uprkos činjenici da su uslovi nešto drukčiji od onih s kojima se ranije susretao, Ali nije zadovoljan ovakvim životom i boravkom ovdje.

“Većinu moga vremena provodim u sobi gdje su prozori zatvoreni i nema svježeg zraka. Povremeno izađem iz sobe da zapalim cigaretu, ili prohodam do spratova iznad jer ja sam na drugom spratu, ali ne mogu silaziti dolje u predvorje jer je zabranjeno izlaziti vani. Vrijeme skraćujem čitajući knjige i gledajući filmove, ponekad sviram i gitaru”, kaže Ali.

(Twitter)

Australijski imigrantski sistem je surov, a najgore od svega je postupanje prema maloljetnicima prema kojima sistem ne pravi razliku u odnosu na punoljetne imigrante. Mnogima od imigranata koji borave u zatočeništvu, veliku nadu ulijevaju izbori koji bi se u Australiji trebali održati u maju ove godine. Ljudi sve više diskutuju o promjenama zakona i politike u vezi okolonosti u kojima se ovi ljudi tamo nalaze. Mehdi Ali kaže da u tome ne vidi spas.

“Meni izbori ne pružaju tu nadu. Ne mogu da čekam nove izbore vjerujući da će to značiti kraj moga pritvora. Vlada nas mora sad osloboditi, jer prošlo je mnogo izbora otkako boravim u pritvoru a mi smo i dalje ovdje”, kaže Ali.

Đoković kao nada i vjera u kršćansko milosrđe

Vjeruje kako će Novak Đoković nastaviti da širi priču o njima, jer svijet bez njegovog dolaska u Hotel Park za njih još uvijek ne bi čuo.

“Zahvaljujući Đokoviću čulo se za nas i sada je naš slučaj u fokusu. Kontinuirano radimo na tome i na širenju priče o nama, komuniciramo svakodnevno sa različitim svjetskim medijima i nadamo se da će to napraviti jednu vrstu pritiska na Vladu Australije i ministra za pitanja izbjeglica. U tome vidimo nadu za našu slobodu”, poručuje Ali.

Dodaje, kako razumije da mora čekati ali zašto to čekanje mora biti u zatvoru?

“Ako već idem u treću zemlju kao izbjeglica i neko ko nikada nije počinio bilo kakav zločin, zar ne mislite da bi lakše bilo za sve nas da čekam dobijanje vize kao građanin ovog društva, u zajednici  kao većina onih koji su ovdje došli brodom?

Na osnovu onog što zna o kršćanstvu, vjeruje da se ono temelji na milosrđu i oprostu, te je zbog toga pitao i Sccota Morrisona aktuelnog premijera Australije, prihvata li ova lijepa religija ponižavanje nevinog čovjeka vrijeđanjem njegovog dostojanstva zatvorom u trajanju od 3.104 dana bez zločina?

Odgovor još nije dobio, a svaki naredni dan čekanja mu je teži i gorči.

“Utapam se u vlastitim mračnim mislima, u prostoriji u kojoj se sve ponavlja, a kao što znate, kada se ponavljanju doda očaj, ne ostavlja čovjeku mnogo želje za životom. Najgori dio svakog dana je pokušati zaspati i riješiti se još jednog dana života”, poručio je Ali na kraju.

Dok Mehdi Ali zajedno sa još tridesetak imigranata u objektu starog i neuslovnog Hotela Park u Melbourneu, svakodnevno gleda slobodu kroz prozor svoje sobe i sanja kako će jednog dana šetati ulicama Melbournea i drugih gradova svijeta, australijske vlasti čini se ne daju mnogo značaja ovom problemu.

Sve je ostalo samo u nadi da će neki novi premijer i ministri imati osjećaja za patnje kroz koje cijelu jednu deceniju prolaze ovi nevini i slobode željni mladići.

Izvor: Al Jazeera