Šta Ukrajinci u Rusiji misle o krizi?

Uprkos strahovima da bi predsjednik Vladimir Putin mogao narediti svojim vojnicima da uđu u Ukrajinu, Ukrajinci ostaju najveća dijaspora u Rusiji.

Prema zvaničnicima u Kijevu, u Rusiji je 2018. živjelo približno tri miliona Ukrajinaca, uključujući radnike migrante koji šalju novac kući – i mnogi su opipljivo proruski nastrojeni.

Među njima su bivši stanovnici dvije separatističke male teritorije u istočnoj Ukrajini, koje podržava Rusija – samoproglašene „republike“ Lugansk i Donjeck, kojima je Moskva dala pasoše nakon rata 2014.

Ivan Aleksevič (67), iz Luganska, već četiri godine živi u Kirovu, nekih 800 kilometara sjeveroistočno od Moskve.

„Iako sam sada ruski državljanin, i dalje Ukrajinu smatram domovinom. Tamo sam rođen i školovan, tamo sam dobio dobro obrazovanje“, kazao je Ivan Al Jazeeri.

„Živjeli smo u Lugansku mirno s djecom, ali 2014. smo se našli pod minobacačkom vatrom. Izašao sam iz zgrade, a granate su fijukale iznad glave. Supruga i ja smo se sakrili u podrumu. Granatirali su nas danonoćno. Bio sam stacioniran u Angoli 1970-ih u sklopu obaveznog vojnog roka, dok je tamo bio rat. Nisam mogao zamisliti da bi se rat mogao desiti ovdje.“

Staljin izgladnjivao miliona Ukrajinaca

Ruski predsjednik Vladimir Putin često ima običaj reći da su Rusi i Ukrajinci, kao i Bjelorusi jedan narod – podijeljena nacija. Zaista, mnogi poznati Rusi, kao što je MMA borac Fedor Emelijanenko, su zapravo ukrajinskog porijekla. Pisac Nikolaj Gogolj također je ukrajinskog porijekla.

Jezici, historija i kultura susjeda, od njihovog zajedničkog porijekla u srednovjekovnom slavenskom kraljevstvu Kijevska Rus, su bliski – iako se o ideji da su i dalje jedan narod, može raspravljati i raspravlja se.

Kako god, pod stoljećima ruske, a potom sovjetske vladavine, ovaj odnos je bio daleko od ravnopravnog.

Carevi su zabranili ukrajinski jezik, dok su poljoprivredne politike Josifa Staljina dovele do tog da su milioni u „žitnici Sovjetskog saveza“ nasmrt izgladnjivani 1930-ih.

U Ukrajini se vjeruje da je Holodomor (smrt izgladnjivanjem), kako ga zovu, namjerno izazvan kako bi se slomilo ukrajinsko seljaštvo, iako je glad pogodila i južnu Rusiju i Kazahstan.

Otkako je Ukrajina stekla nezavisnost 1991., ova bolna historija je u središtu gorkih razmirica između ove dvije države, kao i unutar Ukrajine.

Aleksevič dijeli Putinov stav – i njegov prezir prema ukrajinskim nacionalistima.

„Odrastao sam u Sovjetskom savezu, gdje smo svi bili braća i sestre“, kazao je on. „Osim 1970-ih kada sam služio vojsku sa muškarcima iz zapadne Ukrajine. Svojim očima sam vidio ovu banderovsku stvarnost“, kazao je on upotrijebivši omalovažavajući izraz za ukrajinske nacionaliste, koji se također povremeno koristi i kao etnička uvreda za Ukrajince koji žive u Rusiji.

‘Vatra na nenaoružane starce, žene i djecu’

Ovaj termin datira iz Drugog svjetskog rata, kada su nacionalistički borci u zapadnoj Ukrajini predvođeni Stepanom Banderom stali na stranu nacista protiv Crvene armije i počinili ratne zločine protiv Poljaka i Jevreja.

Nakon što je Rusija preuzela kontrolu nad Krimskim poluotokom nakon Majdanske revolucije 2014, pobunjenici su u istočnoj Ukrajini održavali svoje nezvanične referendume zahtijevajući veću autonomiju od Kijeva. Njih nije priznala centralna ukrajinska vlada, koju Ivan krivi za ono što se kasnije desilo.

„Ovi nitkovi su došli u Donbas i otvorili vatru na nenaoružane starce, žene i djecu“, kazao je on. „I sada ova zbrka traje osam godina. Oni [proruske snage] su trebali zauzeti Mariupolj kada su imali priliku.“

Mariupolj, grad u regiji Donjeck na obali Azovskog mora, centar je proruskog sentimenta u kojem su provladine snage nekoliko puta odbile pobunjeničke napade 2014. i 2015.

Lena (30), nekada je živjela u ovom gradu, a sada živi u Sankt Petersburgu. Tražila je od Al Jazeere da ne koristi njeno puno ime jer se namjerava vratiti kući jednog dana.

„Muž je već bio došao ovdje da radi, a ja sam došla s našim djetetom kada je zapucalo“, kazala je ona Al Jazeeri, dodajući da podrška ruskih vlasti nije bila onolika koliku bi željela.

„Bilo je jako teško naći stan kada imate malo dijete. Bez dokumenata ne možete naći posao, ne možete ništa. Bilo je veoma stresno brinuti se o djetetu kojeg sam morala oblačiti i hraniti.“

„Čak sam razmišljala i da se vratim. Morala sam ići u njihov ured da se žalim, ali kada sam konačno dobila papire, sve je postalo lakše.“

‘Amerika je sto posto kriva’

Lena je napustila Mariupolj s bratom 2014. dok su bjesnile borbe.

„Imam staru baku i voljela bih je posjetiti, ali se plašim“, kazala je ona.

Lena nema dvojbi oko tog ko je kriv za trenutnu situaciju, u kojoj je više od 100.000 ruskih vojnika raposređeno na granici u napetoj situaciji sa ukrajinskom i zapadnjačkim vladama.

„Amerika je 100 posto kriva, naravno, tu nema dvojbe“, kazala je ona.

Aleksevič, pak, vidi Ukrajinu kao agresora.

„Ne bih isključio opciju [rata], iako sumnjam da će do njega doći“, kazao je on. „Mislim da Ukrajinci nemaju ono što je potrebno. Znaju da im NATO neće poslati čete…ne mislim da će započinjati veliku operaciju osim ako ih ne natjeraju NATO ili Bijela kuća.“

Budući da su iz prve ruke doživjeli rat, razumljivi su osjećaji koje Aleksevič i Lena gaje prema ukrajinskim vlastima, ali mnogi govornici ruskog ili etnički Rusi u Ukrajini još su na strani Kijeva.

Ruske vlasti su zauzele oštar stav protiv ljudi koje smatraju prokijevskim agitatorima.

U 2014. je npr., ukrajinski režiser Oleg Sencov uhapšen na Krimu i osuđen na pet godina zatvora zbog „terorizma“.

Stoga je teško reći, koliko se Ukrajinaca koji žive u Rusiji, tiho protivi moskovskim politikama prema njihovoj domovini.

„Iako iako ima mnogo aktivnih ukrajinskih zajednica, uglavnom se ne uključuju u politiku. Ako marširate vani sa ukrajinskom zastavom, odvest će vas negdje“, kazao je Viktor Hirzov, bivši lider grupe Ukrajinci u Moskvi.

„Bilo kakav aktivizam također je opasan za posao; vršit će pritisak na vas i reći će vam da ćete okončati karijeru ako ne prestanete. Ljudi se plaše, pa svoje misli čuvaju za sebe. Doduše, među nama ima onih koji podržavaju politike Kremlja, pripajanje Krima itd.“

Na Krimu se sve promijenilo

Hirzov se redovno pojavljivao u dijaloškim emisijama, gdje je govorio protiv onoga što naziva ruskom agresijom protiv Ukrajine, do 2015. kada mu je zabranjen ulazak u Rusiju na pet godina po naredbi FSB-a, iako je tamo živio 20 godina.

„Ne planiram se vraćati, za sada, isuviše je opasno“, kazao je on Al Jazeeri iz Ukrajine.

Andrej Zajčikov (34), iz Koktebela na Krimu, izražava simpatije za ukrajinsku poziciju, iako se ne priklanja nijednoj strani.

Izvorno sa Krima, postao je ukrajinski državljanin kada se SSSR raspao 1991., a onda je njegov grad odjednom postao de facto dio Ruske Federacije 2014.

„Kao stanovnik Krima, nisam mogao ne biti pogođen događajima iz 2014“, kazao je on Al Jazeeri. „Sve se oko mene promijenilo: zakoni, valuta, izvjesni principi na kojima je društvo zasnovano. Ali iako se sve ovo promijenilo, ljudi oko mene su ostali isti, sa istim mentalitetom; čak su i neki od istih zvaničnika ostali na vlasti, samo su promijenili dres.“

„Ne mogu reći da mi se dopada sve u vezi savremenog ruskog Krima – posebno u pogledu politike i slobode govora – ali ne mogu reći ni da je sve loše i da se treba vratiti na staro.“

Zajčikov je putovao u Kijev tokom Majdanske revolucije, iz radoznalosti prije nego da učestvuje Budući da radi kao turistički vodič i da je proputovao i sam, također je nespreman da odbaci zapadne Ukrajince kao banderovce.

„Budući da sam živio nekoliko godina u Lavovu i da tečno govorim ukrajinski, razumijem mentalitet ljudi koji žive na zapadu“, kazao je on. „Uopšte ih ne smatram neprijateljima, i ne razumijem ljude u Rusiji koji izražvaju neprijateljstvo prema njima; mislim da su to ljudi zatvorenog uma.“

Ali čisto sa pragmatične tačke gledišta, da je na mjestu ukrajinskog vođstva, priznao bi da je Krim izgubljen i pokušao bi normalizovati odnose s Rusijom.