Kada Putin prijeti, obično slijedi akcija!

Ruska procjena vlastitih mogućnosti djelovanja u Euroaziji i Europi postala je jasna u dokumentima koji su dostavljeni NATO-u i Sjedinjenim Državama 17. prosinca 2021.godine. Moskva je iznijela maksimalističke stavove o tri skupna pitanja:

1) Ukrajina;

2) NATO i i buduće širenje alijanse;

3) Uloga Sjedinjenih Država u europskoj i međunarodnoj sigurnosti.

Dokumenti od 17. prosinca prošle godine pojačali su naglašeni zahtjev Moskve za čvrstim jamstvom NATO-a i Sjedinjenih Država da Ukrajina i druge bivše republike SSSR-a ni u jednom trenutku neće postati članice saveza. Ruski zahtijev od 17. prosinca također je tražio prekid daljnjeg širenja NATO saveza (što bi onemogućilo bliske partnere izvan Saveza poput Švedske i Finske da zatraže članstvo), povlačenje NATO snaga i naoružanja raspoređenih u istočnoj Europi od prvog kruga širenja na Poljsku, Češku i Mađarsku 1999.godine te povlačenje američkog nuklearnog oružja iz Europe.

Sjedinjene Države i NATO nedavno su dali pisane odgovore na te zahtjeve – zadržavajući svoj dugogodišnji stav da zahtjevi Moskve za vetom na proširenje NATO-a nisu u igri, ali ističući da su otvoreni za rasprave o reformi i obnovi europskih sigurnosnih institucija, kao i na pregovore o raspoređivanju konvencionalnih i nuklearnih snaga u Europi. Još uvijek se čeka ruska reakcija na odgovor zapada.

Kako je Rusija ušetala u Gruziju

Što se NATO-a tiče, Rusija tu instituciju vidi kao produženu ruku Sjedinjenih Država, a ne kao savez utemeljen na obostranim interesima, kolektivnoj obrani i dobrovoljnom udruživanju. Moskva nastavlja promatrati Sjevernoatlantski savez u terminima hladnog rata, kao ekvivalent Organizaciji Varšavskog pakta koju je SSSR svojedobno stvorio, natjeravši zemlje istočne Europe da budu njegov dio. Rusi, što je znakovito, rutinski uskraćuju bilo kakvu pojedinačnu komunikaciju  s nekom članicom NATO-a osim sa Sjedinjenim Državama.

Što se tiče ruskog protivljenja širenju NATO-a, Vladimir Putin je prvi put upozorio SAD i NATO u govoru na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007.godine kada je izjavio da je Rusiju uznemirila pojava unipolarnog svijeta uz dominaciju Sjedinjenih Država i NATO-a u Europi. Putin je naglasio da Rusija ne može i neće prihvatiti daljnje širenje Saveza izvan baltičkih država i sedam istočnoeuropskih zemalja koje su zajedno pristupile NATO-u 2004.godine.

Rusija je ispunila Putinovu “objavu” na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u kolovozu 2008.godine kada se ruska vojska naprosto ušetala u Gruziju nakon NATO-ovog samita u Bukureštu u travnju 2008. godine, na kojem je i Gruziji i Ukrajini obećano članstvo.

Rusija bi tada napravila sličan potez protiv Ukrajine da vlada u Kijevu nije odstupila od nastojanja  za ulazak u NATO nakon što je vidjela što se dogodilo u Gruziji. No, Rusija je 2014.godine anektirala Krim i izazvala rat u Donbasu, kada je Moskva mislila da Ukrajina pokušava pronaći alternativni put prema NATO-u sklapanjem sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom.

Rusija koristi krizu zapadnih zemalja

Moskva vidi veliku priliku da iskoristi razvoj događaja u zapadnoj i istočnoj Europi. Odjeci Brexita, poljski i mađarski sporovi s EU, naslijeđe četverogodišnjeg raskola između SAD-a i europskih saveznika tijekom kaotičnog Trumpovog predsjednikovanja, jačanje desnice u Europi i Americi, odlazak dugogodišnje njemačke kancelarke Angele Merkel s političke scene, pripreme za predsjedničke izbore u Francuskoj uz naglo i katastrofalno povlačenje američkih vojnika iz Afganistana, podstakli su trvenja i lomove u NATO-u i EU, koje Rusija može iskoristiti.

Ukupna europska vojna potrošnja i operativna spremnost opali su tijekom posljednjih desetljeća u odnosu na SAD i Rusiju. Unatoč povećanom ulaganju u oružane snage otkako je Rusija anektirala Krim, druga dva značajna europska vojna aktera, Velika Britanija i Francuska, sve su više u zavadi, dok je Turska zaokupljena Sirijom i Bliskim istokom. Zveckanje ruskim sabljama potaknulo je europske zabrinutosti oko njihove sposobnosti da zaštite zemlje članice NATO-a i EU od ruske agresije, a kamoli nečlanice poput Ukrajine.

Suočavanje sa SAD-om

Što se Sjedinjenih Država tiče, Putin je prebacio ruske ambicije i pozicije izvan Euroazije i Europe. Rusija konsolidira odnose s američkim protivnicima s očito signaliziranim ciljem da uputi izazov američkom globalnom položaju. Tako se krajem siječnja, predsjednik Putin ssastao s iranskim predsjednikom Ebrahimom Raisijem kako bi razgovarao o gospodarskim, političkim i vojnim vezama. Rusija, Iran i Kina također su 21. siječnja započele zajedničke mornaričke vježbe u sjevernom Indijskom oceanu. U ovom mjesecu, 4. veljače, predsjednici Putin i Xi sastali su se u Pekingu na početku Zimskih olimpijskih igara gdje su učvrstili međusobne odnose i interese uz razgovor o trenutnoj situaciji oko Ukrajine. Ovo su samo neki od mnogih primjera ruskih nastojanja da privuku američku pozornost diljem svijeta.

Putin je bio prilično izričit da su uzastopne ruske prijetnje uvođenjem novih sustava nuklearnog oružja ili podrivanje trenutnog međunarodnog poretka način kojim se Sjedinjene Države dovode za pregovarački stol. Rusija je dugo tražila od Amerike, NATO-a i Europske unije da dobije jasno definiranu ulogu u posthladnoratovskim europskim sigurnosnim institucijama i moć donošenja odluka kad god razvoj događaja bude u suprotnosti s njezinim interesima. Ruski dužnosnici izrazili su frustraciju zbog sporog odgovora Sjedinjenih Država na ponovljene zahtjeve Moskve da se Amerika angažira oko ruskog prijedloga za novi europski sigurnosni poredak. Sada je jasno da Putin vjeruje da treba eskalirati situaciju kako bi se Amerikanci usredotočili na ruske zahtjeve i to baš u izbornoj godini za kontrolu nad Kongresom.

Američka će pozornost u 2022.godini nužno biti preusmjerena na domaća pitanja. Putin također ima na umu 2024.godinu kada se održavaju predsjednički izboru Americi. U mnogim aspektima, za Putina je od ključnog značaja da postigne neki rezultat puno prije 2024.godine.

Putin ne zaboravlja historiju

Rusko javno mnijenje nije kao što je nekad bilo. Posljednji put javna potporu Putinu značajno je opala prije aneksije Krima. Aneksija se pokazala univerzalno popularnom u Rusiji, povećavši Putinovu popularnost na nebeske visine. Putin bi se mogao nadati sličnom poticaju prije 2024.godine pokazujući ruskom narodu da može poduzeti odlučnu akciju protiv Ukrajine, NATO-a i Sjedinjenih Država.

U međuvremenu, kod kuće u Rusiji, Putin je napravio dobar posao kako bi Sjedinjene Države i NATO izgledali kao agresori i počinitelji krize. U inozemstvu, želi uvjeriti ostatak svijeta da je Ukrajina ili unutarnja stvar koju treba riješiti Rusija ili da je predmet hladnoratovskih ostataka sa Sjedinjenim Državama – proxy rat poput Koreje ili Vijetnama u najgorem slučaju. U nedavnim ruskim anketama polovica Rusa smatrala je da su SAD i NATO krivi za krizu, a samo mali dio misli da je sama Rusija kriva. Nasuprot tome, nešto više od 70 posto Ukrajinaca smatra Rusiju neprijateljskom državom.

Ova posljednja točka mogla bi se pokazati problematičnom za Putina. Ruski predsjednik je student povijesti. On poznaje rusku historiju iznutra, ali ima i svoju vlastitu verziju povijesti. Kremlj i Putin dugo su koristili ruske vrijednosti i rusku povijest kao oružje u svom vođenju informacijskog rata, posebno kada je u pitanju Ukrajina i za Putina je svaki aspekt ukrajinskog sukoba postao osobni. On je u svakoj mogućoj prilici promicao i pozivao se na svoje veze s Ukrajinom i Krimom. Bilo koji ruski dužnosnik i komentator naglašava da su konačne odluke u Ukrajini Putinova odluka, kao i na vrlo maloj skupini u njegovom najužem krugu koji dijele njegove stavove.

U ljeto 2021. Putin je objavio esej u kojem iznosi svoje tumačenje ukrajinske i ruske povijesti: dvije su zemlje jedan narod, država i kultura koji dijele isto naslijeđe i vjeru. Ovaj je esej zapravo bio razrada njegovog obraćanja u ožujku 2014. kojim je obilježena aneksija Krima, kao i ranijih izjava i pisanja. Doista, prije gotovo deset godina, 2013., Putin je naglo usmjerio fokus na Ukrajinu i njezine odnose s Rusijom dok je radio na oblikovanju novog ruskog nacionalnog narativa koji je odbacio Zapad kao model i postavio Rusiju čvrsto na njezin vlastiti put.

Putin je Ukrajinu prikazao kao Kijevsku ili „svetu“ Rusiju, rodno mjesto i prethodnicu ruske države. Često se pozivao na uobičajenu priču da je njegov vlastiti imenjak, “veliki knez Vladimir Kijevski”, primio kršćanstvo u ime “cijele Rusije” svojim krštenjem u Hersonesu na Krimu – da bi postao sveti knez Vladimir. Putin je također izjavio da Ukrajinci i Rusi nisu samo bratski narodi: oni su jedan jedinstveni, ujedinjeni narod, dio iste civilizacije.

Neraskidiva povezanost sa Ukrajinom

Ovaj desetljeće star narativ postao je središnje obilježje trenutne krize. Putin je ustvrdio da su Rusija i Ukrajina povijesno, kulturno, jezično – i neraskidivo povezane. Razdvojeni su raspadom SSSR-a što Putin smatra najtragičnijim događajem 20-og stoljeća. U ovom narativnom kontekstu, sama mogućnost bilo kakvog formalnog odnosa između Ukrajine i NATO-a, EU-a ili SAD-a smatra se izravnom prijetnjom po Rusiju. Putin je upotrijebio vojnu silu protiv Ukrajine kao odgovor na njezin angažman sa Zapadom 2014.godine.

Svaki uočeni potez protiv Rusije ili politička promjena u Ukrajini postaje prijetnja njegovoj poziciji moći uoči ruskih predsjedničkih izbora 2024.godine. A kada Putin prijeti, obično slijedi akcija. Međutim, akcije usmjerene protiv Ukrajine mogli bi od nje stvoriti vječnog ruskog neprijatelja, kao i destabilizirati europska i globalna pitanja u godinama koje dolaze.

Agresije na drugu zemlju, bez obzira na motivaciju, imaju trajne posljedice. One stvaraju ogorčenost i nove pritužbe koje traju desetljećima i oblikuju stavove i politike sljedećih generacija. To je bilo nešto o čemu je Putin, zapravo, razmišljao na početku svog predsjedništva. U autobiografiji izdanoj u siječnju 2000.godine, Putin je, na pitanje jesu li sovjetske intervencije u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968.godine bile velike pogreške. “Da, jesu”, odgovorio je. “A niste ni spomenuli da smo koristili silu u Istočnoj Njemačkoj 1953.godine. Sve su to bile velike greške, po mom mišljenju. Rusofobija koju danas imamo u istočnoj Europi  je rezultat tih pogrešaka.”

Rusofobija ili negativni stavovi prema Rusiji u Ukrajini i drugdje izravni su rezultat ruskih vojnih intervencija, kibernetičkih napada i upada te operacija političkog utjecaja 2000-ih. “Zapadne zemlje nastoje Putinu pokazati da su današnje akcije u Ukrajini i oko nje jednako značajna pogreška kao što su bile one 1950-ih i 1960-ih. Trebali bismo nastaviti jasno stavljati do znanja Moskvi da smo otvoreni za pregovore o nizu navedenih pitanja vezanih za stratešku stabilnost i naše vlastite bilateralne odnose, ali ne pod sadašnjim prisilnim okolnostima. Ukrajina ne bi smjela biti talac kako bi se gurali ruski zahtjevi za sjedenje za stolom za odlučivanje ili obračun sa Sjedinjenim Državama i NATO-om” – kaže Fiona Hill, negdašnja savjetnica Bijele kuće za Rusiju.