Koji su ruski motivi za ukrajinsku krizu?
Ako je SAD u nekoj vrsti globalnog povlačenja, kako ocjenjuje Kremlj, onda bi možda Rusija mogla poništiti posljednjih 30 godina američke dominacije u europskoj sigurnosti.
Ruske trupe, topništvo, oklopna vozila, tenkovi, avioni, rakete … nalaze se uz rusku granicu s Ukrajinom i na anektiranom teritoriju Krima, kao i u Bjelorusiji, prijeteći velikim vojnim sukobom. Što je konkretan povod za odluku Rusije da prošle i ove godine prebaci 130.000 vojnika blizu Ukrajine?
Politika Kremlja prema Ukrajini je tvrdolinijaška od ranih 2000-ih. Rusija je prvi put napala Ukrajinu 2014. godine, anektirala je ukrajinski poluotok Krim i pokrenula rat u ukrajinskoj istočnoj regiji Donbas, koji je do sada koštao života više od 13.000 Ukrajinaca. Kakva je uloga ukrajinske vlade u ovoj krizi? Činjenica je da je sadašnja vlada u Kijevu pozvala u rujnu prošle godine američke i NATO snage na izvođenje zajedničke vježbe i na drugu vojnu suradnju kako bi se pojačale obrambene sposobnosti Ukrajine usmjerene protiv daljnje ruske agresije.
Ove su vježbe, u kojima je sudelovalo 12 zemalja, održane odmah nakon velikih vojnih vježbi ruskih i bjeloruskih oružanih snaga. Cijelu prošlu godinu Moskva je držala Ukrajinu pod snažnim pritiskom uz stalnu vojnu prisutnost na granicama. Onda su Rusi, krajem 2021. godine i početkom 2022. godine razmjestili oko 130.000 vojnika na granici s Ukrajinom i u Bjelorusiji. Kriza je došla do usijanja.
Ohrabreni u Euroaziji
Za Moskvu i Putina u igri je nekoliko stvari. Prije svega, u posljednje dvije godine došlo je do značajnih promjena u Euroaziji. Trideset godina od raspada Sovjetskog Saveza obilježeno je u prosincu 2021. godine, kao i 22 godine od dolaska Vladimira Putina na vlast. Svo je to vrijeme Moskva polako “stiskala” svoje susjede. Samo su Ukrajina i tri baltičke države, koje su 2004. godine postale članice NATO-a i Europske unije, uspjele ostati izvan stiska Moskve. (Sjedinjene Države, nije loše podsjetiti, nikada nisu priznale baltičke države kao dio SSSR-a nakon njihove nasilne reinkorporacije tijekom Drugog svjetskog rata.)
U tom kontekstu, vraćanje Kijeva u rusku orbitu nedovršen je posao za Moskvu i Vladimira Putina koji Ukrajinu smatraju svojom privilegiranom sferom interesa, “svojim dvorištem”, dok Kijev nastavlja s ambicijama oko ulaska u NATO savez i jačanjem veza s Europom uz traženje vlastitog gospodarskog, političkog i vanjskopolitičkog puta. I osnaživanje ukrajinskih vojnih snaga u očitoj je suprotnosti s ruskim težnjama.
Nasuprot tome, druge bivše sovjetske države bile su pritisnute ili na tješnje političke i sigurnosne odnose s Moskvom ili na neutralan, marginalni međunarodni status – tako što je Rusija koristila ekonomske i vojne veze ili iskorištavala teritorijalni sukob. Kao primjer može se uzeti sadašnja gruzijska vlada. Rusija je, to znamo, izvršila invaziju na Gruziju u kolovozu 2008. godine. Tadašnji gruzijski predsjednik Mihail Sakashvilli, vječni trn u oku Moskve, brzo je spoznao kako mu je popularnost nakon toga naglo pala i na kraju je svrgnut na izborima 2013. godine. Ruski dužnosnici i komentatori često koriste Sakashvillija i njegovu sudbinu kao upozorenje drugima. U studenom 2021. godine ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozorio je ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na rizike kojima se izlaže ako bude slijedio Sakashvillijev put.
U susjedstvu Gruzije, u Armeniji, u ljeto 2020. godine, predsjednik Nikol Pashinyan – još jedan čelnik koji nije bio naklonjen Moskvi – vidio je kako su njegov unutarnji položaj i autonomija vanjske politike slomljeni u ratu s Azerbajdžanom. S obzirom na činjenicu da Rusija i Armenija imaju dugogodišnji obrambeni pakt i da su ruske snage stalno bazirane u Armeniji, azerbajdžanski vojni napad, u pokušaju da se ponovno zauzme teritorij koji je Armenija okupirala prije tri desetljeća, vjerojatno nije bio izvediv bez zelenog svjetla Moskve.
Rusija je iskoristila rat 2020. godine kako bi uvela svoje vojne snage u Nagorno-Karabah pod krinkom mirovnih snaga. Tom je prilikom Rusija prešla na posredništvo i upravljanje nad budućim odnosima Armenije s Azerbajdžanom i Turskom, stavljajući po strani OESS koji je prethodno upravljao međunarodnom diplomacijom u Nagorno-Karabahu. Ne treba posebno elaborirati Bjelorusiju i Kazahstan.
Ruska mučna sjećanja
Rusija je očigledno ohrabrena razvojem događaja u Euroaziji gdje Sjedinjene Države nisu igrale značajnu ulogu u rješavanju kriza. Američko odsustvo je bilo vrlo vidljivo. Iz ruske perspektive, Sjedinjene Države su ozbiljno oslabljene i u zemlji i inozemstvu. Za Vladimira Putina, politički neredi u Americi, poteškoće predsjednika Bidena u provođenju unutarnje politike, u kombinaciji s kineskim usponom na račun Sjedinjenih Država od vremena globalne financijske krize 2008.-2009. godine, podsjećaju Moskvu na ono što se kod njih dešavalo neposredno nakon raspada SSSR-a.
U 1990-ima, Sjedinjene Države i NATO pritiskali su politički i ekonomski iscrpljenu Rusiju da povuče vojne snage iz istočne Europe. Sada je situacija drugačija. Po Putinovu mišljenju, Amerika je sada u problemima što njemu pruža rijetku priliku da izvuče neku korist. Ako Sjedinjene Države doista imaju probleme kod kuće i ako su u nekoj vrsti globalnog povlačenja, kako ocjenjuje Kremlj, onda bi možda Rusija mogla poništiti posljednjih 30 godina američke dominacije u europskoj sigurnosti, uz ograničavanje neovisnosti Ukrajine. To je ono što vodi Rusiju danas.