Bivši ruski separatisti o mogućnosti rata u Ukrajini

Fjodor, sredovječni Rus, vadi telefon iz džepa i pregleda fotografije sebe i nekolicine drugih u maskirnim uniformama.

Drže jurišne puške i mitraljeze pored bijele, plave i crvene ruske zastave ukrašene simbolom njihove jedinice, mačem i štitom sa pravoslavnim krstom.

„Naša grupa se zvala Ruska pravoslavna vojska, iako sam ja ateista, a među nama je bilo i kršćana i muslimana“, rekao mi je u moskovskom kafiću prije nego je prešao na narednu fotografiju.

„Ovaj momak na lijevoj strani je bio lokalac. Bio je musliman i moj prijatelj. Poginuo je.“

Fjodor ili skraćeno Feđa, ne želi da se zna njegovo pravo ime.

U 2014, nakon što je izdaleka posmatrao sukob u Ukrajini, kaže da je bio oprezan u pogledu propagande, te da se odlučio sam uvjeriti i otputovati u Donbas. Na kraju se pridružio separatistima koje podržava Rusija u istočnoj Ukrajini, i krenuo u rat s lokalnim pobunjenicima.

Vodili su rat sa centralnom vladom u Kijevu, za koju su smatrali da je preuzela vlast u ultranacionalističkom državnom udaru tokom Euromajdanske revolucije. „Jednom smo nas osmerica patrolirali kroz polje kada smo se našli pod minobacačkom vatrom”, prisjetio se on. „Ne znam kako smo preživjeli. Krhotine su letjele svuda oko mene, ozlijedio sam rame, a ipak sam morao nositi drugog tipa koji je povrijedio noge. Uopšte nisam vjernik, ali bilo je pravo čudo da smo svi izašli odatle živi.“

‘Rat izvlači najgore iz ljudi’

Fjodor je vidio kako je rat izvukao najgore iz ljudi, kao i sumorne stvarnosti pobunjeničkog brenda pravde. Tvrdi da je jednom naišao na 12-godišnju djevojčicu koja je silovana.

„Muškarac koji je to učinio, recimo da ga više nema“, kazao je on zlosutno. „Ja bih ga lično doveo na suđenje, ali razumijem ljude koji su ga prislonili uza zid.“

Kada je djevojčicu odveo u bolnicu, vidio je kako su lokalci u Donjecku doživljavali ovaj sukob.

Osoblje ga je odvelo u stranu i pitalo da li će im ruski predsjednik Vladimir Putin poželjeti sretnu Novu godinu u svom godišnjem, televizijskom obraćanju naciji.

Za razliku od Krima, separatistička Donjecka Narodna Republika (DPR) i Luganska Narodna Republika (LPR) nikada nisu uvrštene u sastav Ruske Federacije. Nije ih priznala nijedna država članica Ujedinjenih naroda, uključujući Rusiju.

„Vidljivo je da oni zaista žele biti dio Rusije, ali to se nikada nije ostvarilo, iako većina njih sada ima ruske pasoše“, kazao je on, referirajući se na rusku politiku na osnovu koje su mnogi u predjelima koje kontrolišu pobunjenici dobili državljanstvo tokom proteklih godina.

„Ne mogu govoriti u ime svih, naravno, ali ako nekome iz Donjecka kažete da je Ukrajinac, za njih je to uvreda. Osjećam se loše zbog njih, kao da smo ih iznevjerili.“

Fjodor vjeruje kako postoji mogućnost da trenutno neprijateljstvo eskalira, ali kaže da se ne bi vratio na front.

„Mislim da će ovaj sukob, prije ili kasnije, postati usijan. Momci na prvim linijama imaju stroga naređenja da ne pucaju, ali shvatite da je dovoljan samo jedan hitac sa druge strane i neki momci usijane glave će uzvratiti vatru.“

„Ako izbije rat, nadam se da ćemo barem stići do Harkova“, kaže on, koristeći rusko ime za drugi najveći ukrajinski grad.

Za Ukrajince, sjeveroistočni metropolis je Harkov, bivši industrijski centar iz sovjetske ere.

„Devedeset devet posto populacije tamo nas svakako podržava“, tvrdi Fjodor, koji je sretan što posmatra tenzije izdaleka ovih dana, jer radi u marketingu.

„Ne bih se vratio u rat sada, iako neki od momaka pričaju o tome kao da bi me rado privukli. Vratio bih se samo da dostavljam humanitarnu pomoć. Rame me još boli od one minobacačke eksplozije.“

‘Pitanje samopoštovanja’

Juri Tihonov je još jedan veteran, iz Pskova na zapadu Rusije.

Kao i Fjodor, bio je u 30-ima kada je otputovao u Donbas u novembru 2014. nakon što je pratio priču na informativnim kanalima.

Budući da je proveo obavezni vojni rok radeći kao tehnička podrška, jedino iskustvo s vatrenim oružjem, do tada mu je bilo što je „ispalio tri hica iz puške“. Bio je razumljivo uznemiren.

„Učestovao sam u vježbama, ali jedno je jurišati s mačem a drugo jurišati na borbene linije jurišnom puškom“, Al Jazeeri je preko telefona rekao Tihonov, koji je sada u Sankt Petersburgu i radi na građevini.

„Nisam imao romantičnih ideja o ratu: roditelji su mi veterani i znaju kako je to. Ali odlučio sam i znao sam da bih, da nisam otišao, izgubio samopoštovanje.“

„Stid me što nisam otišao tamo ranije, jer što je bliže početak sukoba, to je važniji svaki korak. Još 15 do 20 vojnika moglo je odlučiti ishod jedne bitke.“

Tihonov je poslan blizu grada Debaljceva, gdje je upravljao komunikacijama i radiovezom.

Bio je zahvalan što nije raspoređen ni u jednu jurišnu diviziju jer je „velik kao slon“ i ne zna pucati.

Njegove dužnosti su uključivale prisluškivanje ukrajinske vojske, koja je prenosila svoje artiljerijske koordinate otvoreno preko zraka.

„Slušali smo čavrljanje ukrajinske vojske, koja je u to vrijeme bila veoma loša u sakrivanju signala. Tačno smo znali gdje pucaju. Bilo je veoma zadovoljavajuće čuti: ‘Vatra! Ne, stani, stani! Čuju nas! Povlače se!“ kazao je on.

Iako nije bio na prvoj liniji, Tihonov se svejedno našao u nekoliko opasnih situacija.

„Srećom, niko nikada nije pucao direktno na mene, ali kada se osvrnem, vidim da sam bio mlad i naivan i nisam se ničega bojao“, priča on. „Postavljao sam antenu na krovu, kada su nas odjednom zasuli minobacačkom vatrom. Procijenio sam da nemam vremena da trčim i sakrijem se, pa sam samo tako stajao – više me bilo strah da mi ne ispadne antena.“

U januaru i februaru 2015, Tihonov je učestvovao u bici kod Debaljceva.

„Izašao bih napolje da ispušim dok su mi artiljerijski meci zviždali iznad glave, poput voza u prolazu, ali mnogo brže, dok su minobacački meci zviždali dok su prolazili“, rekao je.

Ali uspjeli smo da odbranimo Debaljcevo do februara, kada smo ga predali LNR-u.

Nakon toga, Tihonov i njegov tim više nisu učestvovali ni u jednoj bici, a do aprila je došlo vrijeme za odlazak kući.

„Rat je veoma zanimljiv. Ako imate dobre ljude oko sebe, izuzetan je. Odlazio sam u podrum da večeram s ostalim dobrovoljcima, sjeo bih i slušao njihove priče kako su završili ovdje, i osjećao sam ponos što stojim rame uz rame uz njih“, kazao je on.

„Bio sam raspoređen u komunistički dobrovoljački odred, i iako sam daleko od komuniste, svi smo bili ujedinjeni.“

„Oni vole svoj narod i spremni su žrtvovati život za njih, bez obzira kakva im je politika, uvijek ste na nivou s njima.“

Međutim, stidi se sve pljačke koju je vidio, posebno na svojoj strani.

LPR je opljačkao cijele gradove

„LPR je praktično opljačkao cijele gradove“, kazao je on. „Kazali su [ljudima] da će se naći pod vatrom pa su se svi sakrili u podrum, dok su im pljačkali stanove.“

Juri ne misli da će biti novog rata, budući da je preuzimanje teritorije, a vladanje njome da i ne spominjemo, skup poduhvat za koji ruska vlada nema kapacitet.

„Bez sumnje, bilo bi lijepo kad bi svi govornici ruskog živjeli kao jedno, ali vlada ne treba Ukrajinu kao još jedan dio Rusije“, kazao je on.

„Čuo sam da su sada jako oprezni i ne puštaju nove dobrovoljce na liniju. Za ovakve eskalacije potrebni su vam ljudi koji možete potpuno kontrolisati i koji neće sami pokušati da jurišaju na Mariupolj, jer ako ih previše pogodite i Ukrajinci se povuku, onda ćemo morati da zauzmemo više teritorija. Niko ne želi ovo.“

„Ruska vojska naprosto nema sredstava za tako skupu operaciju“, dodao je on. „Mogli bismo doći do Harkova i to je to.“