Priča o vladiki i muftiji: Graditelji mostova između muslimana i pravoslavaca

Nepravda, podjele, mržnja, rat, uvrede, nesreća… Zlo u kojem Bosanci i Hercegovci već decenijama žive u mnogima od njih ubila je nadu da za ove prostore može postojati neko bolje sutra, u kojem bi se duboko podijeljene ruke zajedno podigle u borbi za pomirenje i zajedničko blagostanje.

Iz današnje perspektive, slike i prilike one od prije trideset godina, malo ko u to može iskreno povjerovati, naročito ne u plamtećem ognju iznova razbuktalog nacionalizma i netrpeljivosti koji teže daljnjim podjelama i novim konfliktima.

Kroz svo to vrijeme, vjera je u povampirenim i često krvi žednim narodnim masama nerijetko predstavljala oruđe podjela, temelj mržnje prema drugome, a sve u korist borbe za „naše“ i „nacionalno“, u kojem za druge mjesta nema. Sredstva takve borbe, među kojima je i zloupotreba onog vjerskog, ne biraju se niti danas.

Da bi uloga vjere trebala biti sasvim drugačija, kao temelja suživota i međusobne tolerancije i koegzistencije u kojoj ne bi bilo mjesta niti za jednu iskru nacionalizma koja bi mogla zapaliti šibicu mržnje, pokazuje primjer Vladike dizeldorfskog i njemačkog Grigorija i mostarskog muftije Salema ef. Dedovića.

‘Znali šta nam je činiti – miriti!’

Vladika Grigorije je napisao priču o zavjetu sa muftijom, kojeg je upoznao u Blagaju dok je Dedović još bio mostarski imam.

Iako lideri dvije različite vjerske zajednice, Grigorije i Dedović ukazali su na isti put kojim narodi Bosne i Hercegovine trebaju zajednički kročiti ka prosperitetnoj budućnosti, zajednički gradeći mostove saradnje i razumijevanja, uz uvažavanje drugih.

“Muftijin i moj kristalno čisti izvor je vjera u Boga, koja uvijek sve osvježava, sve čini novim. Kada smo se susreli na tom smaragdno zelenom izvoru naše Bune, odmah mi je bilo jasno da je riječ o takvom čovjeku. Čiste i istinske avramske vjere, one koja osvježenjem vodi stalnom ponavljanju blagotvornih katarzičnih trenutaka. Od tog vremena, imam i potonji muftija Dedović i ja smo odmah znali šta nam je činiti: miriti!“, napisao je Vladika Grigorije.

„Znali smo i muftija i ja da su i mir i pomirenje kod nas najčešće sveden na zamorne i lažljive floskule koje izlaze iz usta onih koji bi najradije da do mira nikada ne dođe i koji kroz mirenje najčešće nude toksičnu zluradost. Mir i mirenje su nemogući bez istinske empatije, bez istinskog saživljenja sa drugim ljudskim bićem, sa iskrenim radovanjem sa onima koji se raduju, sa iskrenim tugovanjem sa onima koji plaču. A znali smo i da se to ne postiže samo kroz poštovanje prema mrtvima, kod nas u Hercegovini najčešće mučenicima sumanutog bratokoljaštva“, dodao je Vladika.

O odnosu zajedničkim gestovima i akcijama koje vode ka postratnom pomirenju, svojevremeno je pisao i sam efendija Dedović.

‘Povjerenje, ohrabrenje i nada’

U recenziji za Grigorijevu knjigu Gledajmo se u oči, objavljenoj 2019. godine, koju je napisao na njegovu ličnu molbu, Dedović je govorio o odnosu i saradnji dva vjerska lidera u stvaranju ispravnih putokaza za vjernike, u cilju zajedničkog blagostanja i budućnosti.

“Kao mostarski muftija, imao sam priliku da sa vladikom Grigorijem gradim mostove dijaloga, povjerenja, ohrabrenja i nade među našim zajednicama, koje smo predvodili, ali i među muslimanima i pravoslavcima u Hercegovini. U nimalo lahkom postratnom vremenu izgradnje mira i povjerenja među vjernicima, narodima i građanima u ovoj zemlji, riječi nade, ali nadasve iskrene dobronamjerne ljudske geste pažnje i podrške koje smo slali i činili, i te kako su imale odjeka“, napisao je Dedović.

“Ponikao i odrastao u srcu Bose, s hercegovačkim tvrdim i pitomim korijenima, a s izgrađenim kozmopolitskim vidicima, vladika Grigorije se ogledao u dobrom, višestoljetnom, multireligijskom duhu BiH, čvrsto opredijeljen da ga razumije, priznanje i poštuje. Promovirao je kulturu dijaloga, susreta i saradnje među vjerskim zajednicama. Bio je otvoren i neposredan, spreman da čuje i uvažava tuđe mišljenje, da sluša i uči od drugoga. Svoju zajednicu je otvarao prema drugima“, piše, između ostalog, Dedović.

Hramovi i džamije u Hercegovini su, kako je naveo Dedović, u to vrijeme bili „božiji hramovi vjere i kulture“.

“Tu smo širili tu plemenitu nakanu da budemo predvodnici u dobru, pokretači i graditelji malih, ali važnih procesa, koji su potvrđivali mogućnost i izvjesnost zajedničkog života u našoj domovini“, napisao je.

Osvrčući se na ulogu vjere u turbulentnom postratnom razdoblju u Bosni i Hercegovini, Grigorije je napisao da „smo muftija Dedović i ja bili svjesni koliko malo i zapravo ništa ne znamo jedni o drugima“.

‘Manipulacija zlikovaca’

“Ne samo o istoriji naših saživljenja, jer daleko su ona bila duža i trajnija od trenutaka kada smo, našeg neznanja radi, postajali podložni manipulacijama pokvarenjaka (zlikovaca) i nasrtali jedni na druge, već i o onome u što kažemo da vjerujemo. Koliko pravoslavnih zna šta vjeruju muslimani, koliko muslimana zna šta vjeruju pravoslavni? Pred čime gaje strahopoštovanje, šta im je najsvetije, za šta dišu, čemu se raduju, radi čega plaču, jesu li ljudi, ili “oni tamo”, “onamooni”?“, napisao je.

“Iako sam pravoslavni episkop, vrlo se često zamislim nad onim dijelovima Kur’ana koji opisuju ljude koji govore da vjeruju u Boga i onaj svijet, a zapravo nastoje prevariti i Boga i one koji vjeruju, a da ne znajući, samo sebe varaju, ili onim ljudima koji oduševljavaju riječima i pozivaju Boga za svjedoka svojoj dobronamjernosti, ali čim se domognu bilo kakvog položaja pretvaraju svijet u pakao. Te riječi, kao i sve iz našeg abrahamskog naslijeđa užasavaju i opominju, jer ispade da je varati sebe još lakše nego varati druge, a cijena koja se plaća je ogromna. Shvatili smo to muftija Dedović i ja”, dodao je.

Svoju priču Grigorije je zaključio riječima da se “možemo i moramo zajedno radovati“.

„Čitajući o postanku tekije na Buni, otkrio sam zanimljivo predanje o njenom nastaku, o starcu sa bijelom bradom, koji je projahao čaršijom i otišao prema vrelu i kako su ga, misleći da je neki gost, tražili, ali kako je Buna bila toliko nadošla da ju je bilo nemoguće preći na konju za tu noć, zaključili su da se radi o dobrom (svecu) i da zato na tom mjestu treba podići tekiju. Koliko sličnosti sa našim predanjima o Svetom Savi, koji hodi zemljom i ljude uči spasonosnoj poruci kako da budu bolji. Bez obzira što su ovo predanja, bez istorijskog utemeljenja, govore o tome koliko je cjelokupan naš narod, a namjerno neću reći narodi, na sličan način doživljavao epifanije onoga što je sveto i koliko su mu radosti slične. Možemo se i moramo zajedno radovati. To je zavjet moj i moga prijatelja, muftije Salema Dedovića“, napisao je.