Deset heroja svjetskih prvenstava

Piše: James Brownsell

Fudbal je ono što izjednačava.

Ne ide svako u školu koja ima igralište za ragbi, niti svako sebi može priuštiti ponija, no od favela Rio de Janeira i sirotinjskih četvrti Nairobija, pa do igrališta Monaca i Beverly Hillsa, vidjet ćete djecu kako šutiraju fudbalsku loptu.

Možda je fudbalskim zvijezdama koje su često bježale od svog skromnog porijekla kako bi zasjale u sportu, upravo to omogućilo da postanu ikone na terenu i izvan njega, te da zaista postanu junaci nacija.

Rasprave oko 10 najvećih heroja svjetskih prvenstava već decenijama vode u rasprave do sitnih sati, a takve prepirke trajat će sve dok se igra fudbal.

No, evo njih 10 kojima bi se mnogi složili da su bili najveći…

10. Zinedine Zidane

Jedan do najvećih i najkontroverznijih fudbalera svih vremena, Zidane je 1998. godine sa Francuskom osvojio titulu svjetskog prvaka, za koju je u finalu postigao dva gola.

Povreda ga je većinom držala van kratke francuske kampanje na SP-u 2002, ali je 2006. proglašen najboljim igračem turnira, uprkos čuvenom udarcu glavom u prsa Marca Materazzija zbog kojeg je u finalu protiv Italije dobio crveni karton.

Postigao je 31 gol u 108 susreta u dresu Francuske, a njegovo liderstvo podiglo je reprezentaciju na nešto mnogo veće od samog sklopa njenih dijelova.

Kao trener Real Madrida, tri puta je osvojio naslov osvajača Lige prvaka i dvije titule prvaka Španije.

9. Jimmy Greaves

Čak niti veliki Bobby Moore, čija statua dočekuje navijače pred londonskim stadionom Wembley, nije bio tako voljen među ljubiteljima fudbala kao Jimmy Greaves.

Dok je kod kuće već bio velika zvijezda, Greaves je međunarodnu slavu stekao tako što je uhvatio psa koji je utrčao na teren tokom četvrtfinalnog meča Mundijala 1962. između Engleske i tada aktuelnog prvaka Brazila. Poslije je Brazilac Garrincha prisvojio psa, pa je Greaves postao poznat kao „hvatač Garrinchinog psa“.

Greaves je bio dio engleskog tima koji je 1966. godine osvojio naslov svjetskog prvaka, ali nije nastupio u finalu zbog povrede.

Njegov učinak od šest hat-trickova za Englesku još niko nije dostigao.

8. Ferenc Puskas

Puskas je bio kapiten „Moćnih Mađara“, zlatnog tima te zemlje. U 85 utakmica za Mađarsku postigao je 84 gola, dok je zabilježio i četiri nastupa za Španiju.

Mađarska je s Puskasem bila toliko dominantna da je u cijeloj deceniji izgubila samo jednu utakmicu, u finalu 1954.

U 705 utakmica u karijeri, postigao je 702 gola.

Bio je veliki zagovornik Mađarske revolucije iz 1956, a nakon što je sovjetska armija ubila 2.500 njegovih sunarodnjaka pri gušenju pobune, Puskas je odlučio ostati u Španiji, gdje je u to vrijeme bio na turneji.

Vratio se u Mađarsku nakon pada komunizma i u toj zemlji i danas ima poseban status.

7. Lothar Matthaeus

Lothar Matthaeus, čovjek sa najviše nastupa za Njemačku, postigao je 23 gola u 150 utakmica svoje selekcije.

Ovaj veznjak, koji je pokrivao kompletan prostor između dva šesnaesterca, igrao je pet puta na svjetskim prvenstvima, a 1990. ga je i osvojio.

Jedini je njemački fudbaler koji je dobio FIFA-inu nagradu za najboljeg igrača svijeta i rekorder je po broju odigranih utakmica na svjetskim prvenstvima – 25.

Njegovo urođeno liderstvo dalo mu je komandnu ulogu na terenu, a tehnika u kombinaciji sa taktičkim sposobnostima dala mu je nezaustavljivu dominaciju na terenu.

Diego Maradona nazvao ga je najtvrđim protivnikom s kojim se ikada suočio.

6. Miroslav Klose

Rijetkost je dobijati nagrade zato što ste dobar momak, ali njemački rekorder po broju golova, Miroslav Klose, ima ih pregršt. Karijeru su mu obilježili fair-play i pristojno ponašanje, a svijet će dugo pamtiti kada je odbio prihvatiti penal koji je dosuđen zbog starta nad njim u klupskoj utakmici, jer je mislio da je sudija pogriješio.

No, Klose je bio i sjajan fudbaler. Postizao je golove na čak četiri završnice, a 2014. je imao čast podići trofej svjetskog prvaka za Njemačku.

U reprezentativnom dresu postigao je 71 gol u 137 utakmica. Također je u statistiku upisao 16 golova na Svjetskom prvenstvu, više nego iko drugi.

5. Ronaldo

Ronaldo je iznova definirao ulogu napadača dok je nastupao za Brazil, za koji je u 98 utakmica postigao 62 gola.

Na Svjetskom prvenstvu 1994. podigao je trofej, sa samo 17 godina.

Četiri godine kasnije je proglašen za najboljeg igrača završnice, na kojoj je predvodio Brazilce na putu do finala, u kojem nije nastupio zbog zdravstvenih problema.

U finalu Svjetskog prvenstva 2002. postigao je dva gola, te završio sa ukupno osam na turniru, te je ponovo podigao trofej osvajača Mundijala.

U četvrtom nastupu na svjetskim prvenstvima, Ronaldo je ponovo bio strijelac te je tada oborio rekord sa 15 pogodaka na mundijalima.

Svijet su zadivili njegova brzina, kontrola, vizija, potpuna dominacija sa loptom, eksplozivni sprintovi, driblinzi, akrobatski potezi, trikovi i golovi.

4. Franz Beckenbauer

Niti jedan izbor junaka svjetskih prvenstava ne može izostaviti Franza Beckenbauera, jednog od samo tri čovjeka – uz Didiera Deschampsa i Marija Zagalla – koji su podigli trofej Svjetskog prvenstva i kao igrač i kao selektor.

Iako je igrao kao odbrambeni fudbaler, Beckenbauer je postigao 14 golova u svoja 103 nastupa za Zapadnu Njemačku, a bio je kapiten pobjedničke ekipe iz 1974. godine.

Nakon što je u finalu 1966. doživio gorak poraz od Engleske, osvetio im se četiri godine poslije, golom koji je izbacio Englesku i poslao Zapadnu Njemačku u polufinale.

Igrao je na tri završna turnira, a kao selektor, vodio je ujedinjenu Njemačku do titule 1990. godine.

Poslije je kao funkcioner vodio uspješnu njemačku kampanju za domaćinstvo Mundijala 2006, koju je kasnije FIFA istraživala zbog sumnje u korupciju.

3. Johan Cruyff

Trostruki osvajač „Zlatne lopte“ i jedna od najutjecajnijih figura u sportskoj filozofiji „totalnog fudbala“, igru je podigao na sofisticiraniji nivo.

Fudbal za Cruyffa nije bio samo sport, već i spoj uma, tijela i umjetnosti – vježba jednostavnosti i ljepote.

Kreativni plejmejker sa jedinstvenim razumijevanjem geometrije pozicija igrača na terenu, vodio je svoju ekipu poput dirigenta orkestra. Nizozemska nikada nije izgubila utakmicu u kojoj je on postigao gol, a postigao ih je dosta – 33 u 48 nastupa.

Cruyff je vodio Nizozemsku do finala 1974, uz dva gola Argentini i izbacivanje tada aktuelnog prvaka Brazil. Samo je nastup sjajnog Franza Beckenbauera u finalu spriječio Cruyffa da podigne trofej.

Cruyff nije igrao na turniru 1978. godine nakon pokušaja otmice, zbog kojeg je promijenio prioritete na globalnoj fudbalskoj pozornici. No, ostavio je revolucionarno nasljeđe, ne samo u Ajaxu i Barceloni, gdje je bio i igrač i trener, već i u reprezentaciji Nizozemske i za budućnost fudbalske igre.

Totalni fudbal, „tiki-taka“, sve to govori u korist njegove ideje o tome kako bi se fudbal trebao igrati.

2. Diego Maradona

S narkoticima povezivani “Zlatni dječak” naširoko se smatra jednim od najvećih igrača u historiji fudbala.

Njegov dribling na 60 metara pored petorice engleskih igrača u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. donio mu je laskavu titulu vlasnika “gola stoljeća”, ali njegov zvjezdani trenutak uslijedio je nakon najpoznatijeg nekažnjenog igranja rukom u sportu – pogotka Englezima koji je postao poznat kao “Božja ruka”.

Ta je utakmica utjelovila dvije strane Maradone – sirovi, nevjerovatni talent argentinskog kapitena pomiješan s apsolutnim nepoštivanjem pravila i besramnom arogancijom genija rođenog u sirotinjskom kvartu, što dokazuje da vas urođeni talent može odvojiti od običnih smrtnika koji su oko vas.

Argentina je 1986. godine osvojila titulu svjetskog prvaka, 10 godina nakon Maradoninog prvog nastupa za reprezentaciju, koji je zabilježio sa samo 16 godina.

Uknjižio je 91 nastup i 34 gola za Argentinu, no pitanje je da li bi na tome stao da 1991. nije uhapšen zbog posjedovanja kokaina i da mu život van terena nije krenuo stranputicom.

Igrao je na četiri završnice svjetskih prvenstava, ali ono iz 1994. nije završio jer je pozitivno testiran na zabranjenu supstancu efedrin.

Nakon završetka igračke karijere, podržavao je razne ljevičarske pokrete, protestovao protiv rata u Iraku, kritizirao papu zbog raspodjele bogatstva, osuđivao izraelske napade na Gazu… Na sebi je imao tetovaže Che Guevare i Fidela Castra, a na Copa Americi 2007. bio je počasni gost venecuelanskog predsjednika Huge Chaveza.

Nakon njegove smrti u dobi od 60 godina od srčanog udara, Maradonina popularnost u Argentini bila je tolika da je kovčeg sa njegovim tijelom, prekriven nacionalnom zastavom i nogometnim dresovima, položen u predsjedničkoj palati dok su mu deseci hiljada ožalošćenih odavali posljednju počast.

1. Pele

Je li ikada rođena veća fudbalska ikona od Brazilca Pelea?

Godine 1958, kada je postigao prvi gol na svjetskim prvenstvima i izbacio Vels sa Mundijala, je li iko mogao pretpostaviti kakav će div postati?

Mogao je sa bilo kojom nogom izvesti magiju koja je inspirirala generacije. Van terena, bio je jedna od prvih globalnih tamnoputih sportskih superzvijezda, a njegova podrška i zagovaranje poboljšanja života siromašnih načinila ga je nacionalnim junakom.

Pele je podigao trofej Mundijala tri puta – 1958, 1962. i 1970. Najbolji je brazilski strijelac sa 77 golova u 92 nastupa. Bio je toliko voljen širom svijeta da su 1969. godine obje strane u brutalnom građanskom ratu u Nigeriji dogovorile primirje kako bi mogli gledati Pelea u egzibicionom meču u Lagosu.

Bio je izvrstan golgeter, ali mogao je igrati na bilo kojoj pozicijina terenu. Nikada nije bio sebičan, povezivao se s drugim igračima kako bi bilježio velikodušne asistencije. Njegovo karizmatično vodstvo na terenu i izvan njega dovelo je do nasljeđa koje su hvalile različite ličnosti, poput Nelsona Mandele i Henryja Kissingera.

„Imamo Pelea čovjeka i Pelea igrača. A, igrati kao Pele značilo je igrati poput Boga“, rekao je nekadašnji francuski reprezentativac Michel Platini.