‘Moj sin malo sporije hoda’: Bolest društva koje stagnira

Porodični odnosi narušeni pojavom bolesti tema su drame Moj sin malo sporije hoda nagrađivanog dramskog autora Ivora Martinića, koja je za kratko vrijeme postala jedan od najnagrađivanijih projekata u historiji hrvatskih teatarskih kuća.

Nakon uspješnih postavki u Hrvatskoj, Srbiji, Španiji i Latinskoj Americi – gdje broji više od 500 izvođenja – ova uspješna Martinićeva drama prvi put će biti postavljena u Sarajevu.

Na scenu Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) postavit će je splitski reditelj Ivan Plazibat, koji sa ansamblom ove teatarske kuće radi već mjesecima.

“Od prvih dogovora krajem augusta sa Majom Salkić, v.d. ravnateljicom SARTR-a, do premijere početkom decembra, sve je proteklo veoma brzo, ili se meni barem tako čini”, kaže Plazibat.

“Kako vrijeme odmiče sve više volim izazov rada u novoj sredini, novom gradu, i jako sam sretan što sam imao priliku nakon režija u teatrima Banje Luke i Zenice raditi prvi put u Sarajevu. Izazov i radost u prvom redu zbog ljudi koji sam susreo radeći u Sarajevu. I to je ono što čovjeka neizmjerno obogaćuje u ovom poslu”, dodaje.

Složenost porodičnih odnosa

Kroz odnos majke i sina koji boluje od neimenovane bolesti, Martinić u fokus ove drame stavlja složenost porodičnih odnosa. Brankova bolest aktivira slabost njegovih najbližih, zbog čega, između ostalog, svjedočimo njihovom egoizmu, samoobmanjivanju i nemogućnost prihvatanja drugog i drugačijeg.

“Suživot sa bolesti vrsta je životnog izazova koji je teško staviti u bilo kakav savjet ili deklarativan stav. Whatever works, ako je to i doza samoobmane, je dobrodošlo. Ovdje je bolest samo lakmus papir gdje gledamo ljude u borbi sa problemom koji je veći od njih samih. I zbog humora i humanosti ne odustajemo od njih i sve im opraštamo, pa i samoobmane i sitne laži i lažuckanja”, pojašnjava Plazibat.

Na pitanje koliko se i na koji način ta porodična situacija preslikava na društvenu situaciju koju živimo te koliko nam ona daje priliku za preispitivanje međuljudskih odnosa, Plazibat kaže kako Martinić nije slučajno uzeo motiv bolesti – i to bolesti od koje se “malo sporije hoda”.

“Bolest postaje sveobuhvatna metafora društva kojemu je oduzeta mogućnost da hoda ide naprijed i razvija se. Društva koje je samo poništilo svoju budućnost”, ističe Plazibat.

Posttranzicijski blues

Smatra da ovaj tekst najbolje govori o tranzicijskom i posttranzicijskom bluesu, a kroz puno osjećajnosti i humora i to kroz stil koji je kombinacija stilova Pedra Almodovara i Dubravka Ugrešić.

“Radi se o tekstu koji ima izazov na pozornicu donijeti život. Ne umjetnost, ne teatarske konvencije, virtuoznost i zanat, nego život”, pojašnjava.

Dodaje da je riječ o onoj vrsti teksta koju najbolje ilustrira fraza “miješaju se suze i smijeh”.

“Martinić je kroničar ljudi koji su preživjeli tranziciju na ovim prostorima i dalje nastavljaju preživljavati. Zašto se tranzicija na ovim prostorima odigrala kako se odigrala i zašto je sada to neupitna i nepromjenjiva činjenica ključno je pitanja svih naših tužnih društava nastalih nakon devedesetih”, kaže.

“Pričao samo na press-konferenciji o ‘građanskoj klasi koja nestaje’. Ovdje mogu malo poetičnije reći; ova sarajevska predstava Martinića moja je posveta svim onim kućama i stanovima gdje sam nalazio sabrana djela Danila Kiša u tvrdim narančastim koricama. Jer kada te knjige nestanu iz kućnih biblioteka nestat će i ljudi o kojima je ova predstava”, ističe.

U susret premijeri

Premijera predstave Moj sin malo sporije hoda u režiji Ivana Plazibata premijerno će biti odigrana u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) u četvrtak, 8. decembra u 20:00 sati, a prve reprize su zakazane za petak i subotu, 9. i 10. decembar.

Glumačku podjelu predstave čine: Jasna Diklić, Snežana Bogićević, Mirela Lambić, Sead Pandur, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Džana Džanić, Matea Mavrak i Enes Kozličić.

Osim glumačkog ansambla, autorski tim predstave čine i dramaturginja Nejra Babić, scenograf Vedran Hrustanović, kostimografkinja Lejla Hodžić. Za scenski pokret zadužena je Amila Terzimehić, za muziku Basheskia & Edward EQ, fotografiju Jelena Janković, a dizajn plakata Ismar Žalica.