Proročić: I Balkan treba priznati Holodomor kao genocid

Crnogorski autor i istraživač za Al Jazeeru govori o stradanju ukrajinskog naroda tridesetih godina prošlog vijeka, kada je od gladi umrlo između tri i deset miliona ljudi.

Spomenik Holodomoru (Gladomoru) u Kijevu: Cijela sela i gradovi su nestali tokom velike gladi 1932. i 1933. godine (Reuters)

Njemačka je posljednja od država koja je stradanje ukrajinskog naroda tokom 1932. i 1933. godine, poznato kao Holodomor (Gladomor) priznala kao genocid. Milioni su umrli od gladi, neimaštine, cijela sela i gradovi Ukrajine, koja je bila dio Sovjetskog saveza, nestali ili bili kasnije naseljeni ruskim stanovništvom.

Užasne priče o gladovanju, ubijanju vlastite djece, kanibalizma javile su se decenijama kasnije zbog žestoke blokade u SSSR-u. Historičari i analitičari nisu (i vjerovatno se nikada neće) složiti o brojkama nastradalih, no zna se kako one variraju od tri do čak deset miliona ljudi.

Jedan od onih koji je detaljno istraživao Gladomor (drugi termin za Holodomor) je crnogorski autor Božidar Proročić koji za Al Jazeeru ukazuje kako je sam tvorac riječi „genocid“ Raphael Lemkin koristio Gladomor kao primjer genocida.

Naš sagovornik, koji istražuje zločine i genocide počinjene na području Balkana i istoka Evrope, također govori o paralelama između tadašnjeg i sadašnjeg stradanja Ukrajinaca tokom ruske invazije.

  • Njemačka je posljednja država koja je Holodomor priznala kao genocid. Kako to komentirate i da li možemo očekivati uskoro da i druge države to urade?

– Gladomor je jedna od najvećih tragedija koja se desila Ukrajini i Ukrajincima u periodu 1932-1933, no ne smijemo zaboraviti da je Ukrajina, prošla još dva Gladomora i to 1921-1922 i 1946-1947.

Njemačka je država koja je duboko svjesna tragedija i posljedica i Prvog i Drugog svjetskog rata, pa je poučena sopstvenim iskustvima napravila gest vrijedan poštovanja. Gladomori su uvijek nametnuti Ukrajini u teškim i prelomnim istorijskim razdobljima kada je trebalo braniti nacionalni, jezički, vjerski i državni integritet.

Pogubnost Gladomora i ukupan broj žrtava do danas nije potpuno istražen niti će ikada i biti. Taj broj se po procjenama naučnika, istoričara, demografa, antropologa kreće od četiri do 10 miliona stradalih. Nikako ne smijemo zaboraviti ni sve one koji nikada neće ni biti rođeni što dodatno uvećava ovaj broj.

Sa ranijeg obilježavanja Gladomora, Proročić sa otpravnicom poslova Ukrajine u Crnoj Gori Natalijom Fijalka (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dio država Evrope, ali i svijeta, priznao je Gladomor kao genocid. Tvorac kovanice ‘genocid’ advokat Lemkin je, kada je proučavao Gladomor u Ukrajini, rekao da je to jasan, evidentan primjer genocida. Jako svjesne države koje poštuju kulturu sjećanja treba da priznaju Gladomor, tako ozbiljne inicijative se pokreću u parlamentima država i u njima, ako ima političke volje, donosi se odluka.

Gladomor je do sada priznalo, po mojim podacima, 29 država Evrope i svijeta.

  • Kako je došlo do Holodomora, koja su dešavanja dovela do ove strašne tragedije?

– Do Gladomora je došlo stvaranjem Kolhoza, to je združeno poljoprivredno gazdinstvo. Svo žito, pšenica i druge poljoprivredne kulture su oduzimane od seljaka. Žito se izvozilo van tada jedinstvenog SSSR-a i nije se smjelo podijeliti seljacima sve dok se ne ispuni državna kvota koja je bila nerealna.

Naravno, Staljin je svojom politikom prema Ukrajini i Ukrajincima sprovodio i sistematski osmišljen plan ka rusifikaciji i uništenju Ukrajine.

Takođe, nije im oprošteno ni stvaranje Ukrajinske narodne republike (1917-1921), a kasnije ni borba tokom Drugog svjetskog rata da obnove svoju državu, kao ni stvaranje Ukrajinske pobunjeničke armije koja je postojala od 1942-1956 godine koja se borila da obnovi Ukrajinu.

  • Kako Vi tumačite – da li je ovo odgovor na ukrajinski nacionalni pokret ili kriza ili nešto treće?

– Ne samo Staljinova nego uopšteno politika Moskve i Rusije kroz vjekove, možemo slobodno reći i dan danas, je politika terora, straha, ratova, diktature, progona, asimilacije, zločina i genocida u kojoj se želi izbrisati Kijivska-Rusi, država iz koje će tek mnogo kasnije nastati Ruska imperija.

Dakle, odjednom se mlađi brat, to jest Rusija, pojavljuje kao stariji brat. Ukrajina se uvijek iznova i svaki put kao Feniks pobjedonosno vratila iz svakog svog nametnutog poraza i progonstva, ona je isijavala još većim i još zlatnijim nitima slobode. To je narod drevnih kozaka i hetmana koji su u beskrajnim zlatno-žutim stepama znali da cijene i slobodu, ali i odlazak u smrt.

  • Gladomor je donio nevjerovatno užasne priče. Čedomorstva, kanibalizam, smrt kako bi članovi porodice preživjeli od mesa umrlog… Da li su ove priče pretjerane i koja su Vaša iskustva iz istraživanja ovog događaja?

– Strašna su i brojna istorijska svjedočanstva o posljedicama Gladomora, apsolutno su tačne Vaše konstatacije. Ukrajina je bila opustošena, javlja se kanibalizam, čedomorstva, masovna umiranja na ulicama, gradovima, selima…

Staljin je donio zakon poznat po nazivom ‘Zakon pet klasova’ po kojem ljudi nisu smjeli niti skupljati ostatke klasova. Od gladi izbezumljeni ljudi jeli su jedni druge. Kada je i posljednji umro, komunisti su leševe buldožerima ubacivali u masovne grobnice koje nisu smjele biti označene.

U genocidom ispražnjena ukrajinska sela Staljin je naredio da se transportom dovede ruska populacija. Potomci tih doseljenika danas su u pobunjenim pokrajinama jedni od glavnih organizatora borbi protiv Ukrajine.

  • Kako se ova tragedija okončala i kako su priče došle do šire javnosti? Kao da se dugo ignorirao Holodomor u svijetu.

– Naravno, na sledećem popisu stanovništva pojavio se manjak ukrajinskog stanovništva u regionima pogođenim glađu. Staljin je naredio da se popis poništi, dokumenti spale, a popisivači strijeljaju ili pošalju u nekim od brojnih logora smrti širom Rusije. Zbog toga je o ovom genocidu sačuvano relativno malo istorijskih izvora i istorijskih podataka.

Ukrajinska nacija se nikada nije oporavila od ovog demografskog gubitka. Zbog ovog zločinačkog prikrivanja, imena ukrajinske djece umrle od gladi ostala su nepoznata, do dana današnjeg. Prvi podaci i prve napisane knjige o Gladomoru su dospjele zahvaljujući jakoj ukrajinskoj dijaspori koja je između dva svjetska rata bila i ostala brojna u državama poput SAD-a, Kanade ili zemalja Zapadne Evrope.

Ukrajinska emigracija je od početka vodila svoju borbu da se sazna istina o genocidu i svim strahotama kroz koje prolazi ukrajinsko društvo. Američki Kongres već 1988. godine službeno je priznao Gladomor, godinu dana kasnije to će učiniti i Međunarodna komisija pravnika. Nakon turbulentnih devedesetih mnoge države priznaju Gladomor kao genocid i upoznaju se sa svim strahotama koje su više od pola vijeka vješto čuvane od Evrope i od svijeta.

  • Vratimo se u današnjicu. Koliko aktuelna ruska invazija podsjeća na okolnosti Holodomora u Ukrajini?

– Današnja situacija je i teška i bolna sve podsjeća dobrim dijelom na Gladomor. Nema struje, vode, dovoljno hrane, lijekova, medicinske njege. Novi ratni zločini i novi genocidi, masovna ubistva, silovanja, torture i mučenja – Herson, Buča, Izjum, Mariupolj.

Ukrajinski državni tužilac Andrej Kostin rekao je u septembru da je njegova kancelarija dokumentovala 34.000 potencijalnih ratnih zločina počinjenih od ruskih snaga i da gradi slučaj za genocid. Uništavaju se materijalna i kulturna dobra, na najgrublji način se briše istorija jednog naroda, prijeti se nuklearnim oružjem posljednjeg diktatora na tlu Evrope.

Makar mi sa prostora Zapadnog Balkana dobro znamo koje strahote nosi rat i genocid u sebi.

  •  Niko iz regije Balkana nije priznao Holodomor kao genocid, da li je bilo takvih inicijativa, da li će to uskoro uslijediti?

– Za sada niko nije priznao, nažalost. Postoji inicijativa kod Hrvatskog sabora od strane Hrvatsko-ukrajinskog društva, postojala je čak i ranije, ali se sve završavalo na inicijativama bez opipljivih rezultata.

Sve države sa prostora Zapadnog Balkana, treba da priznaju Gladomor kao genocid nad Ukrajinom i ukrajinskim narodom. Ta istorijska nepravda mora biti jednom zauvijek ispravljena zbog ove generacije i svih narednih generacija prema kojima imamo odgovornost.

  • Brojne tragedije su okončane rečenicom ‘Nikada više’ – Holodomor, Holokaust, Srebrenica… Da li je ta rečenica licemjerna?

– Tačna je vaša konstatacija. Ja, kao istraživač genocida i autor brojnih studija i članaka i kao autor dvije knjige o genocidu (jedna o Gladomoru, druga o Katinjskom masakru) i tu svakako ne smijemo zaboraviti našu bolnu ranu Srebrenicu, ali ni progon i stradanje krimskih Tatara, stalno govorim i podsjećam na to.

Fašizam i šovinizam nikada nestali nisu, oni su samo vješto bili prikrivani decenijama na Balkanu. Proslavljeni Umberto Eco jednom je zapisao: ‘U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe’. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. Građani se pozivaju samo kada treba odigrati ulogu naroda.

Danas mi na prostorima Zapadnog Balkana ništa nismo bliži istini ni pomirenju kao ni početkom devedesetih. Mlađe generacije malo čitaju, još manje se obrazuju, žive na lažnim epskim mitovima i pričama o superiornim nacijama. To stvara pogodno tlo za fašizam.

Kada Evropa jasno kaže nama na Zapadnom Balkanu: ‘Trpjećete sankcije, izolaciju, odbacivanje dok god se ne suočite sa svojom prošlošću, dok god ne donesete stroge i restriktivne mjere i zakone za sve koji negiraju genocid u Srebrenici, a veličaju ratne zločince Karadžića, Mladića i druge. Kada prvi put osudite nekog na višegodišnju robiju zbog negiranja genocida, kada zabranite ultranacionalističke partije u parlamentima naših država i kada u udžbenicima napišete za zločin da je zločin i za genocid da je genocid, onda će te znati da ste iskoračili u svijet priznatih’.

Mi smo kao društvo danas, nažalost, daleko od toga. Ali zato kao pojedinci moramo dati svoj maksimalni doprinos da se istina uvijek čuje i kod nas i u svijetu. Iskreno vjerujem u građansko društvo i u multikulturu i smatram da su takve države i najljepše i najbogatije. Istorija nas sve uči da su mračne sile fašizma uvijek završile na najsramnijim stranicama istorije.

Sadašnje generacije mladih, kao i one buduće, moramo vaspitavati u duhu poštovanja, tolerancije, pravde i vjere u jedno pravednije društvo, a ne ih usmjeravati ka opasnim i opakim putevima nacional-šovinizma. Pravda za Ukrajinu, pravda za sve države na prostorima Zapadnog Balkana – suočimo se sa prošlošću i zločinima ma koliko da je istina surova i bolna.

Izvor: Al Jazeera