Narodnjaci u Hrvatskoj – od ilegale do svakog kutka

‘Cajke’ se, kako se ta vrsta muzike naziva u Hrvatskoj, uprkos svim pokušajima da se iskorijene, slušaju i na onim mjestima gdje se nikada do sada nisu slušale.

Koncerti narodnjaka iz Srbije su odlično posjećeni pa se događa i da se radi velikog interesa povećava broj koncerata (Pixsell)

Otkako je prije više od 30 godina Hrvatska postala neovisna država mnogo toga se promijenilo na bolje ili na gore u ovisnosti od toga kako tko gleda na neke stvari. U tih 30 godina sustavno se pokušavaju mijenjati i nekakve glazbene navike kako bi se građani, a prije svega mladi, odmaknuli od narodnjačkog melosa i to prije svega turbo folka iz Srbije.

Ta muzika se u Hrvatskoj već godinama nazivaju “cajke”. Tijekom tih 30-ak godina srbijanskih narodnjaka nema na državnoj televiziji, ali niti na drugim televizijama s nacionalnom koncesijom. Nema ih niti na lokalnim televizijama.

Srbijanskih narodnjaka nema niti na jednoj radio stanici s nacionalnom ili županijskom koncesijom. Oni se mogu čuti samo na nekoliko manjinskih radio stanica.

Nema je na televiziji

Unatoč svemu tome “cajke” se mogu čuti na sve strane širom Hrvatske. Posljednjih godina ova vrsta muzike postala je uobičajena po kafićima, klubovima i diskotekama. Narodnjaci se, unatoč svim pokušajima, da se ta vrsta muzike iskorijeni sluša i na onim mjestima gdje se nikada do sada nije slušala.

Koncerti narodnjaka iz Srbije su odlično posjećeni, pa se događa i da se radi velikog interesa povećava broj koncerata. Postalo je uobičajeno da se i iz automobila čuje takva glasna muzika. I mjesta na Jadranskom moru su tijekom turističke sezone prepuna te vrste muzike kao i koncerata narodnjaka iz Srbije. Postalo je uobičajeno da u svatovima i na drugim veseljima ispočetka svira prvo domaća muzika da bi se poslije plesa s mladom ili poslije ponoći „play lista“ prebacila na narodnjake.

Zbog svega toga sve to što se događa je svojevrstan fenomen u Hrvatskoj. Naime, s jedne strane imamo sustavne pokušaje da se ta vrsta muzike iskorijeni, a s druge strane sve veći broj građana, posebno mladih, koji slušaju takvu muziku, pa i odlaze na koncerte u Srbiju i okolne države. Mladi s kojima smo razgovarali ne kriju da slušaju takvu muziku.

„Jednostavno volim takvu muziku i uživam u njoj. To je ritam koji te jednostavno ponesem, a uz to su i riječi jednostavne. Pjesme su pjevljive i brzo ulaze u uho. Cijelo moje društvo sluša takvu muziku te idemo samo na mjesta gdje se takva muzika pušta. Slušaj ja i pop, rock muziku kao i ovu modernu, ali na izlascima se zna što slušam. I u autu mi uvijek sviraju narodnjaci“, kaže nam Miroslav K. iz Vukovara.

Njegov prijatelj Ivica N. ističe kako voli svaku muziku, ali da su samo narodnjaci ti uz koje se može dobro veseliti, pa i plesati.

„Ne znam zašto, ali kod mene je to tako. Čim počnu narodnjaci, postajem nekako drugačija osoba. Znam da narodnjaka nema na HRT-u, Novoj, RTL-u i drugim televizijama. Nema ih niti na većini radiostanica osim kod nas na Radio Borovu i Radio Dunavu. Međutim, tu su radio stanice iz Srbije i Bosne i Hercegovine koje hvatamo, a postoji i internet tako da nismo uskraćeni. Danas narodnjake slušaju i oni koji je prije nisu slušali, a i da neće moraju jer se u izlascima sluša ta muzika“, kaže nam Ivica.

Podiže slušanost

Govoreći o fenomenu narodnjaka u Hrvatskoj, direktor vukovarskog manjinskog radija Radio Dunav Branislav Bijelić kaže kako oni postoje 31 godinu te da puštaju narodnu muziku. Ističe i kako imaju slušatelja sa svih strana kojima je zajedničko da vole takvu vrstu muzike. Ne krije kako je i sam u duši roker, nekada je čak imao i svoj bend, ali i da su narodnjaci ti koji ovome radiju dižu slušanost.

„Kada se govori o fenomenu narodnjaka u Hrvatskoj, tu ima nekoliko stvari. Prvo je da Srbi i Hrvati imaju sličan mentalitet i slične običaje. Uz to i muzika i tekstovi su prihvatljivi svima, a posebno mlađoj populaciji koja još nema razvijenu svest i kvalitet muzike. Pri tome tekstovi su im razumljivi gde se peva o osećajima, ljubavi, ženama, muškarcima, novcu… Uz to zabranjeno voće je uvek bilo najslađe voće, a svi znamo da za narodnjake u Hrvatskoj postoji svojevrsna zabrana već 30 i više godina. Sve to doprinelo je popularnosti narodnjaka i to raste iz godine u godinu“, kaže Bijelić.

Dodaje kako su ulogu u svemu tome odigrali internet, YouTube i druge društvene mreže tako da je i ta muzika sada lako dostupna ne samo mladima nego i svim drugim građanima. Pojašnjava kako je sve krenulo još ‘90-ih godina kada je počelo propadanje rock and rolla kada je pojavio turbo folk.

Po riječima Bijelića, turbo folk su osmislili propali rokeri tako da ta vrsta muzike koketira s narodnjacima ali je dinamičnija, brža i poletnija. Sve to dovelo je da se i mladi pronađu u njoj tako da ta ovisnost traje već gotovo 30 godina. U međuvremenu su se pojavile i razne produkcije tako da broj onih koji vole i slušaju tu muziku sve više raste.

„Mislim da će broj onih koji vole i slušaju narodnu muziku rasti i dalje jer je ona postala svojevrstan ventil mladima zbog svih problema u kojima se država nalazi, a što oni vide i osete na svojim leđima“, istakao je Bijelić.

Negdje je nema

Glavna urednica Radio Vinkovaca Marija Gerovac kaže kako se na njenom radiju ne puštaju narodnjaci, ali i da je ona svjesna i da vidi da se ta vrsta muzike sluša po kafićima, klubovima, na vjenčanjima i slično.

„Radio Vinkovci jednostavno nisu radio toga profila. Uostalom, narodnjaci su muzika koja se vodi kao inozemna muzika. U našem programu nema želja tako da građani niti ne mogu naručiti neku narodnu pjesmu. Međutim, imamo upite naših slušatelja za više tamburaške muzike. Zašto se sve više slušaju narodnjaci ne znam, a iskreno nisam niti razmišljala o tome. Razmišljam o tome da Radio Vinkovci budu što slušaniji i što kvalitetniji“, rekla je Gerovac.

O fenomenu narodnjaka u Hrvatskoj razgovarali smo i sa sociologom Svenom Marcelićem sa Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru koji je zajedno s kolegicom Željkom Tonković i Krešimirom Krolom autor knjige Klasika, punk, cajke.

Knjiga je nastala kao rezultat opsežnog sociološkog istraživanja provedenog na uzorku od 2.650 učenika i učenica trećih i četvrtih razreda srednjih škola i u njoj se analiziraju i interpretiraju kulturne potrebe i prakse, kao i različiti pokazatelji vrijednosti srednjoškolske populacije. Pritom se posebno razmatraju obrasci kulturne potrošnje, glazbenog ukusa i preferencija televizijskih sadržaja kao specifični indikatori kulturnog kapitala.

Marcelić kaže kako je činjenica da takve vrste muzike 30 i više godina nema na nacionalnim televizijama i velikoj većini radio stanica ali i da mladi, kao ciljana publika te vrste muzike, nije niti konzument tih kanala. Prema njegovim riječima mladi danas muziku najviše slušaju preko YouTubea, interneta, društvenih mreža i brojnih servisa gdje je ona više nego dostupna.

Rok trajanja

„Više je tu elemenata koji dovode do toga fenomena, a jedan je svakako činjenica da danas televizija više nije ta koja oblikuje muzički ukus i način kako se muzika sluša. U utrci sa internetom televizija je zastarjela i izgubila je tu bitku. YouTube kanali sa turbo folkom 2.0 su najgledaniji u svim državama bivše Jugoslavije. Uz to puno se ulaže u komercijalizaciju, marketing i drugo te vrste muzike“, kaže Marcelić.

Kao drugi moment rasta popularnosti narodnjaka vidi u trendu, odnosno činjenici da je slušaju neki i da nitko ne želi biti izopćen ako ne sluša nešto što ostali iz društva slušaju. Po njegovim riječima, važan element je i činjenica da se radi o muzici na jeziku koji se razumije, a ne isključuje niti moment što su narodnjaci na neki način „zabranjeni“ na televizijama i radio stanicama te i ta činjenica privlači mlade koji su po prirodi buntovnici.

Pojašnjava i kako važnu ulogu imaju i algoritmi koji vas jednostavno upućuju na narodnjake. Po riječima Marcelića vidi se to i kada na nekom uređaju (mobitel, laptop, računar…), koji do tada nije bio spojen na internet, odete na YouTube gdje se prvo ponude narodnjaci.

„Mi zapravo imamo paradoksalnu situaciju da takvu muzike češće slušaju mladi koji su konzervativniji i koji su nacionalno naglašeniji. Oni slušaju muziku koju, u političkom smislu, ne podržavaju stranke desnice“, ističe Marcelić.

Dodaje i kako je uz dosta mladih koji slušaju narodnjake iznadprosječan broj mladih kojima se ne sviđa ta vrska muzike ali i da su mnogi, prilikom izlazaka, primorani slušati je jer se ona pušta po kafićima, diskotekama i klubovima. Poslije svega, mnogi postavljaju pitanje kakva je budućnost narodnjaka u Hrvatskoj ali i drugim državama.

„Primarna publika te vrste muzike su tinejdžeri, a ono što se sluša u to vrijeme završi u nekom ‘slijepom crijevu’. Ona će svakako ostati, kao i izvođači, samo je nepoznato koji će biti njezini dosezi. To će se prije ili kasnije dogoditi i s narodnjacima jer će mladi pronaći nešto drugo što im se sviđa, što ih privlači i što u tome trenutku vole. Svi se sjećamo dance muzike iz 90-ih godina koja je nestala i sluša se samo još na nekim partijima“, zaključuje.

Izvor: Al Jazeera