‘Udarna oštrica’ Rusije: Čečenski borci i pripadnici grupe Wagner

Slabog morala, neprekidno izložene pametno osmišljenim udarima ukrajinske vojske, ruske vojne snage već se nekoliko mjeseci nalaze u stanju letargije i kontinuiranog posustajanja. Ono što je krajem februara trabalo biti misija „brzog osvanja Ukrajine“ pretvorilo se u rat koji traje već 10 mjeseci i u kojem, nakon početnih uspjeha, ruska vojska neprekidno trpi gubitke.

Da je situacija teška najbolje je svjedočila odluka o djelomičnoj mobilizaciji kojom je Putinov režim nastojao brojčano pojačati snage na ratištu, a ljudski i gubici materijalno-tehničke opreme dosegli su takve razmjere da je ruska vojska bila prinuđena napustiti Herson, grad koji je okupirala na početku rata.

Rat koji Rusija vodi u Ukrajini zanimljiv je po još jednoj stvari. Iako je to zemlja sa dugom vojnom tradicijom i jednom od najvećih vojski na svijetu, „udarnu oštricu“ ruske agresije predvode, suštinski, neregularne, odnosno paravojne grupe od kojih su najpoznatije: čečenski borci i pripadnici grupe Wagner.

I jedni i drugi su svjetskoj javnosti postali poznati po svojim objavama na društvenim mrežama: Čečeni hvalisavim snimcima u kojima su prijetili Evropi i zapadu, a pripadnici Wagner grupe po svojim regruterima, koji su, posjećujući ruske zatvore, nastojali vrbovati što više plaćenih dobrovoljaca. I jedni i drugi angažirani su na ruskoj strani od početka rata, a njihovo djelovanje, kako se sada pokazuje, nije bilo toliko uspješno kako su ga sami predstavljali.

Slab učinak ruske vojske

Posljednji primjer ruske opsade Bahmuta oslikava značaj i ulogu ovih jedinica u djelovanju „ruske armade“ u Ukrajini. Iako, kako piše britanska obavještajna služba, grad, sam po sebi, nema veće strateške važnosti meta je teških napada ruskih vojnih jedinica.

Razlog je, kako pišu vojno-politički analitičari sa zapada, taj što Putin, vjerovatno, sukob želi završiti jednom velikom, simboličkom, pobjedom. „Udarna pesnica“ ruskih napada na Bahmut su pripadnici grupe Wagner, čiji je osnivač Jevgenij Prigožin, osoba sumnjive prošlosti i velikih političkih ambicija.

Kako je došlo do toga da ruska vojska djeluje sa tako slabim učinkom i da u prvi plan ratnih dejstava izbijaju neregularne trupe pitanje je koje intrigira mnoge, posebno one koji su bili ubijeđeni u gotovo nepobjedivu snagu ruskih vojnih snaga. Razloga je mnogo, objašnjava politički analitičar Denis Avdagić, a jedan od najvažnijih je što rusko stanovništvo „ima problem sa ovim ratom“.

„Očito je da stanovništvo – rusko stanovništvo, govorimo o građanima Rusije – ima problem s ovim ratom. To nije iznenađujuće, to je nešto što se dalo pretpostaviti i o čemu je, barem većina nas koji ozbiljno i objektivno sagledavamo tu agresiju, već govorilo. Oni sada šalju one snage koje amoralno pristupaju ovom ratu, nemaju skrupule, nije im problem djelovati prema civilima, a to je regularnoj vojsci u nekoj mjeri, ipak problem, posebno nakon informacije o onome što se događalo i o evidentnim ratnim zločinima“, kaže Avdagić.

Oslanjanje na snage koje nemaju skrupula

To je razlog zašto se režim Vladimira Putina odlučio osloniti na snage koje rat čine krvavijim nego bi on možda bio.

„Oni se (Rusija) moraju osloniti na one snage koje u tom smislu nemaju skrupula, snage koje mogu djelovati bez obzira na sve i koje ne osjećaju da je ono što rade pogrešno. To se na terenu i događa. Nažalost, to znači da je ovo rat, koliko god da je krvav, i krvaviji u nekim segementima. To i vidimo upravo tamo gdje djeluju te snage koje nisu regularne snage“, kaže Avdagić.

Kada govori o pripadnicima grupe Wagner i čečenskim borcima, Avdagić insistira da se napravi jedna suštinska razlika. „Wagnerovci“ su plaćenici u klasičnom smislu te riječi, profesionalni vojnici koji su prije rata u Ukrajini djelovali u drugim dijelovima svijeta, dok su borci iz Čečenije posebna društvena grupa, unutar ruskog društva, tijesno povezana sa političkim ciljevima svog lidera Ramzana Kadirova.

„To su dvije skupine, definitivno dvije različite skupine. Rekao bih, što se tiče čečenskih boraca, da je tu u pitanju njihov status koji imaju u društvu, kojeg su stekli zahvaljujući jednom, možemo reći, nenapisanom ugovoru između Moskve i Kadirova.

S druge strane, u slučaju plaćenika grupe Wagner, stvari su jasne – njihovi uspjesi će biti nagrađeni i oni djeluju u tom smislu, vjeruju da će sačuvati svoje živote i da će dobro zaraditi. A ono što rade jeste da misle da će uspjeh biti jako dobro nagrađen. Neusporedive su dvije skupine u tom smislu iako su usporedive dobiti, jer jedna se bori za očuvanje statusa koji imaju, a druga želi dobiti određeni status upravo s ovim što radi“, kaže Avdagić.

Materijalna korist kao motiv

I sve ostale trupe, jedinice i njihovi pripadnici, koji dolazi iz različitih dijelova svijeta da se bore na strani Rusije, čine to isključivo motivisani materijalnom korišću. Jako je malo onih koji to čine vođeni nekim idealima, pojašnjava Avdagić.

„To su plaćenici, sirijske snage, ako govorimo o ljudima koji i sa drugih mjesta dolaze sa strane. Iz perspektive ovog rata teško možemo reći da neko dolazi da bi pomogao Rusiji radi nekakvih ideala. To možemo isključiti, to se ne događa. Usporedimo to sa ratnim događanjima iz raspada bivše Jugoslavije. Postojali su ljudi koji su dolazili u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku ratovati radi ideala, a ovdje toga nema. Svima je vidljivo i jasno. Mislim da to uopće ne trebamo sporiti, jer ko to želi radi ideala da se priključi ruskoj vojsci“, jasan je Avdagić.

Dužina i brutalnost rata uslovljeni su i međunarodnim statusom Rusije. Ipak je riječ o zemlji, kaže Avdagić, koja je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i nuklearna velesila, a da nije tako stvari bi se, pretpostavlja, odvijale na sasvim drugačiji način. Putin teško da može pobijediti u ovom ratu, kaže Avdagić, a razlog tome je veoma jednostavan.

„Zašto? Zato što jednako kako niste ljude u Bosni  i Hercegovini podjarmili, ne možete ni Ukrajince; jednako kako niste mogli ljude u Hrvatskoj podjarmiti, ne možete ni Ukrajince. Oni ne žele jednostavno biti dio toga, a da je obrnuto, rat bi bio okončan u veljači, kada je i počeo. To je ključ svega“, zaključuje Avdagić.