Mladi koji su napustili BiH: ‘Sigurnost u svim aspektima glavni je motiv’

Ako se trend nastavi i narednih decenija, Bosna i Hercegovina će biti najbolji primjer šta nepravda, korupcija i loša uprava mogu prouzrokovati.

Podaci govore da je u periodu od 2013. do 2022. godine 484.000 građana napustilo Bosnu i Hercegovinu (Al Jazeera)

Samo u prvih šest mjeseci ove godine, Posavinu je napustilo više od 12.000 građana. Prazni ostaju Odžak, Šamac, Doboj, brojne manje sredine, ali i veći gradovi.

Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini, jednako poražavajuće stanje je i u zapadnoj Hercegovini, ali i u ostalim dijelovima naše zemlje. Generalno, rijetka su naselja u kojima broj stanovnika nije u opadanju.

Podaci Unije govore da je u periodu od 2013. do 2022. godine 484.000 građana napustilo Bosnu i Hercegovinu. Ako se ovaj trend nastavi i narednih decenija, Bošnjaka, Srba i Hrvata neće biti niti u tragovima. Bit ćemo najbolji primjer šta nepravda, korupcija i loša uprava mogu prouzrokovati.

Druga i bolnija hidžra

Normalno je razmišljati o odlasku iz zemlje gdje se građani moraju povinovati lošijim od sebe, jer kvalitet nije mjerilo, a nepravda postaje zakon koji vlada u društvu. Jedna hidžra je bila ona u ratu, ovo je druga hidžra, teža i gora, koja je bez pucanja raselila više ljudi nego što je to rat učinio.

Smaila Mulić Al-Bunni iz Konjica je doktorica medicine, specijalistkinja neurologije u Švicarskoj. Tamo radi već nekih pet-šest godina. Medicinu je studirala na Univerzitetu u Sarajevu, gdje je diplomirala 2014. godine kao najbolji student u generaciji i na Medicinskom fakultetu. Godinu i pol dana je radila za inostranu kompaniju, vodeći kliničke studije u medicinskim ustanovama u Bosni i Hercegovini i uz to tražila mjesto za obavljanje specijalizacije. Njen motiv za odlazak iz Bosne i Hercegovine prvenstveno je bila želja za napredovanjem u struci i gradnja profesionalne karijere.

„Prilike za dobivanje specijalizacije kao i uslovi za njeno obavljanje u našoj zemlji nisu bile sjajne, tako da sam se odlučila aplicirati za specijalizaciju u inostranstvu. Vrlo brzo sam dobila poziciju specijalizanta neurologije u Švicarskoj, gdje danas radim kao neurolog. Moj glavni razlog za odlazak iz Bosne i Hercegovine je bila potraga za dobrim daljim obrazovanjem, u mom slučaju specijalizacijom i samim tim mojim ličnim i profesionalnim razvojem“, kaže doktorica Mulić Al-Bunni.

Mišljenja je da našoj zemlji nedostaje sigurnost, koja ima mnogo aspekata i jedan je od napotrebnijih ljudskih osjećaja još od djetinjstva, ali i brojni drugi faktori koji su bitni za normalan život svakog pojedinca.

„Sigurnost da možete sebi i svojoj porodici da osigurate egzistenciju, sigurnost da ćete dobiti odgovarajuću medicinsku pomoć ako vam ona bude potrebna, sigurnost da će onaj ko vam učini nepravdu odgovarati, a da ne morate uzimati pravdu u svoje ruke, sigurnost da ćete nakon završenog obrazovanja dobiti odgovarajući posao, itd. Nesigurno okruženje vas tjera da tražite sigurnije mjesto i to je prirodna ljudska potreba“, kaže doktorica Mulić Al-Bunni.

Dodaje da, iako se trenutno čini da u svijetu nema sigurnog mjesta, određene zemlje su tako uređene da kroz svoje zakone i pravila građanima daju potreban osjećaj sigurnosti.

Nema ni para, ni sigurnosti

Denis Šarić iz Tuzle je doktorant na Tehnološkom univerzitetu u Berlinu, gdje radi doktorat iz procesnog inžinjerstva. Smatra da su migracije jedan od temeljnih elemanata historije Balkana, da su one uvijek bile prisutne tu i manje ili više bile uzrokovane ili ratovima ili političkim događajima.

Kada su današnje migracije u pitanju, mišljenja je da ima puno razloga za to, a glavni je osjećaj nesigurnosti, bespomoćnosti i straha koji prodire u sve sfere bh. društva. Uzrok tome je, ističe, konstantno nestabilna politička situacija i moralna kriza, odnosno poremećen sistem vrijednosti, u društvu.

„Taj osjećaj jedne gura u potpunu apatiju i nezainteresiranost za svoju i budućnost svoje domovine. Iskreno, rijetko vidim mlade da uopšte pišu u tome što se događa u Bosni i Hercegovini u vremenima kada je njena egzistencija i sve ono što je historijski krasilo u pitanju. A kamoli da izađu na proteste i da se bore za građansku Bosnu i Hercegovinu ili osnovna ljudska prava. Djelimično to i mogu razumjeti, jer nema jasnog razmišljanja, ako ne postoji mogućnost da iz tog razmišljanja dođe do neke promjene“, kaže Šarić.

Dodaje, kako su promjene u Bosni i Hercegovini rijetke jer su interesi političkih partija usmjereni na fotelje, a ne na prosperitet cijelog društva. Uprkos tome, ističe neke svijetle primjere kada su pojedinci i manje grupe spriječile dalje uništavanje prelijepih prirodnih resursa u Bosni i Hercegovini.

„Osjećaj nesigurnosti druge tjera da traže ambijent u kojem će se cijeniti ono što znaju i pružaju, u kojem će se vlastitom snagom izboriti za bolje i u kojem neće ovisiti o autoritetima da bi krenuli naprijed u životu. Za njih jasno je da je lakše otići u Njemačku, nego sačekati da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna kao Njemačka. I tako Bosna i Hercegovina gubi svoje mlade, talentovane i sposobne državljane. Nisu više u pitanju samo mladi ljudi koji odlaze, nego i cijele porodice koje napuštaju sigurne poslove u Bosni i Hercegovini, da bi djeca odrastala u zdravim sredinama“, kaže Šarić.

Drugi razlozi su finansijske prirode, nikad lakši pristup radnom tržištu Evropske unije i manjak radne snage unutar nje, lakše mogućnosti putovanja svijetom (npr. jeftine avio-karte)…

Bosnu i Hercegovinu je napustio sa 18 godina i to, kaže, nije učinio zbog nezadovoljstva ili frustracije. Cilj mu je bio otići u sredinu u kojoj će imati bolje uslove da iz svojih potencijala izvuče najviše što može.

„Znao sam da u budućnosti jedino tako mogu pomoći ljudima oko sebe i društvu iz kojeg dolazim. To je opet značilo da mi je trebalo iskustvo koje će me natjerati da naučim drugi jezik, da upoznam ljude različitih backgrounda i da pređem preko strahova koje sam tada osjećao. Tako da je odluka da igram fudbal i studiram u Njemačkoj već pala kada sam imao 17 godina“, prisjeća se Šarić.

Pažljivo je gledao i slušao ljude oko sebe, osluškujući kakve brige oni imaju, kakve borbe svakodnevno vode i koliko se nesigurno osjećaju u takvom društvu i sistemu.

„To je u meni izazivalo strah da ostanem u sredini koja ne cijeni svoje najbolje. Želja da rastem kao osoba i strah da to u Bosni i Hercegovini neću slobodno moći su me odvele u Njemačku.“

Neizvjesnost i strah

Sabahudin Kasum iz Jajca, elektroničar po struci, Bosnu i Hercegovinu je napustio prije nekoliko godina sa suprugom i djetetom. Oboje su imali stabilne poslove. Živi u pograničnom području između Njemačke i Holandije, a radi u Holandiji. Trenutno gleda da promijeni posao, ali se ne planira vraćati u Bosnu i Hercegovinu.

„Nakon dvije godine rada u Holandiji odlučio sam naći posao u Njemačkoj jer sam već naučio jezik, a i škola mi je bila priznata. Trenutno radim kao elektroničar u firmi za kamp vozila na ugradnji dodatne opreme. S obzirom na trenutnu potražnju i deficit stručne radne snage, skoro svaki mjesec imam neke ponude da mijenjam posao. Kada iz ove situacije pogledam ono što smo imali u Bosni i Hercegovini, pada mi na pamet samo jedna riječ koja opisuje život u domovini, a to je neizvjesnost“, otvoren je Sabahudin.

Kada su živjeli u Bosni i Hercegovini, Sabahudin i njegova supruga su bili zaposleni i živjeli su normalan život. Ali svakodnevni strah od onog što donosi sutra, slabo zdravstvo, zastarjeli  sistem obrazovanja, korupcija i štele, stvari su koje su prevagnule.

„Godine čekanja ‘boljeg sutra’ su prolazile, a ‘bolje sutra’ nije bilo ni na vidiku. Općenito, stanje u zemlji koja gotovo ništa ne čini na poboljšanju istog, a izabrani političari funkcije koriste samo za lično bogaćenje i bogaćenje ljudi bliskih njima. Rat je stao prije 27 godina, a u glavama većine političara je rat i potezanje nekih pitanja čim se približe izbori“, prisjeća se Sabahudin života u domovini.

Uprkos činjenici da je sredina u kojoj je živio tradicionalno multikonfesionalna i gaji dugu tradiciju međusobnog poštovanja, uvažavanja i suživota različitih vjera i nacija, ključne odluke oko stvari bitni za svakodnevni život dolazile su od političkog vrha koji širi podjele.

„Mnogo puta su mi prigovarali zbog nekih komentara i objava na javnim mrežama u kojima sam iznosio kritike na neke stvari koje kad pogledam sa ove distance ne bi smjele biti uopšte problem. Bosna i Hercegovina je veoma lijepa zemlja i malo joj nedostaje da krene naprijed. Kada će se to desiti, teško mogu biti optimističan“, kaže Sabahudin.

A dok se to ne desi, Bosna i Hercegovina će i dalje gubiti svoj najvredniji resurs – ljude. Bez jasne vizije kako zadržati ljude koji žele više od običnog preživljavanja, teško je očekivati da će se trend iseljavanja zaustaviti.

Izvor: Al Jazeera