Zelene milje: Planine su naš dom

Sviće na visoravni Kruzi. Dinara prima prve zrake sunca. Livanjsko polje u podnožju je još u sjeni. Magla nad Glamočkim poljem. Takva da bi, čini se, mogao jedriti njome. Tek poneki oblak, poput pamučnog jastučića, pleše na nebu.

Jelena Bobetić je tog jutra iz Livna krenula u sedam sati. Čekali smo je kod planinarskog doma Kruzi. Odatle zajedno krećemo na Cincar.

Licem okrenuta prema planini, uspravlja glavu. Gleda u njen vrh prekriven snijegom. Cincar je njena planina. Prva na koju se popela i koja ju je osvojila. Između njih dvoje su sati hoda i osamsto metra visinske razlike.

Raširila je ruke i čitava planina joj se smjesti u zagrljaj.

Planina na jugozapadu BiH

Cincar se nalazi na jugozapadu Bosne i Hercegovine. Leži na prostranoj visoravni Kruzi, između četiri kraška polja. Na jugozapadu je Livanjsko, na istoku Šujičko, na zapadu Glamočko i na sjeveroistoku Kupreško.​

Najviši vrh planine je Cincar – 2.006 metara nadmorske visine.

Jelena je rođena i odrasla u Livnu. Učiteljica je biologije i hemije. Njena planinarska priča je počela ovdje i tada je imala 12 godina.

„Išli smo iz grada, popeli smo se na vrh i vratili pješice u grad. Oduševila me cijela planina i ta ljubav traje već dvadeset godina.“

Pitamo koliko je puta bila na vrhu.

„Više i ne brojim. Možda 20-30 puta. Je li to puno ili je malo?“

Cincar je gola planina. Puno je kamenja i površine su uglavnom obrasle travom ili zakržljalim žbunastim drvećem.

„I ljeti i zimi je težak za penjanje. Zimi te padine znaju biti zaleđene, pa treba dodatna oprema i oprez. Ljeti su temperature visoke i nigdje nema hlada. Uvijek je vjetrovito.“

U Bosni i Hercegovini je ukupno 78 vrhova preko 2.000 metara nadmorske visine. Nalaze se na 12 različitih planina. Na Volujaku ih je 16, Čvrsnici 15, Prenju 10, Bjelašnici devet, Vranici osam… Najviši je svakako Maglić – 2.386 metara nadmorske visine.

Jelena je prva djevojka koja se ispela na svaki od tih vrhova. Ne voli govoriti o tome da li je neki težak ili lagan.

„Svaki je lijep i svaki je jednostavan ako mu se pristupi s ljubavlju nekom. Sa druge strane, nijednu planinu ne smijete podcijeniti, bez obzira je li ona visoka dvije tisuće metara, tri ili četiri, i svakoj planini treba pristupiti s poštovanjem.“

Naše su planine još neistražene.

„One su dosta divlje. Ima još neotkrivenih područja, koja nisu markirana, gdje nema utabanih staza. Imate jako puno prostora za istraživanje, za prolazak nekim novim putevima. Surovost i divljina naših planina je nešto što ih čini posebnim.“

Kada je bila na nekim drugim planinskim vijencima, u svijetu, primijetila je razliku.

„Pretrpane su te planine, i ljudima, i domovima, i drugim sadržajima. Kod nas, sretnete jednu ili dvije ekipe na turi, to je maksimum. Uglavnom ste sami na planini, što daje neki poseban doživljaj.“

Stvari nigdje ne stoje dobro

Procjenjuje se da planine širom svijeta naseljava preko 600 miliona stanovnika. One su žarišta bioraznolikosti i dom velikom broju živih bića. Planine svakodnevno osiguravaju pitku vodu za 50 posto ukupnog stanovništva na Zemlji.

Trend je da se na planinama grade hoteli, apartmani, vikendice i potrebna infrastruktura. Buka narušava mir životinjskim vrstama, a otpadne vode prodiru duboko u zemlju. Neka izvorišta u podnožju planina više nisu ni pitka.

U Kolumbiji su se ove godine sastali naučnici da raspravljaju o stanju biljnog i životinjskog svijeta na planeti. Nakon dugogodišnjih istraživanja, zaključak je da stvari nigdje ne stoje dobro.

Istraživanja se fokusiraju i na to kako ovu planetu održati nastanjivom za ljude, budući da se naša vrsta oslanja na biodiverzitet. Hranimo se iz prirode, pijemo pitku vodu i odgovorni smo za javno zdravlje.

Planinarenje i briga za prirodu koja proizlazi iz tog sporta je način da suzbijemo podrivanje blagostanja koje smo na ovoj planeti zatekli.

„Planinarenje je jedan od najljepših i najzdravijih hobija koje možete imati. Vrlo je odgovorna aktivnost. Nije stvar u tome da se ti popneš vrh. Zaštita tih predjela, jer oni su posebni baš zato što ih nismo naselili, treba biti na prvom mjestu.“

Čvrsnica i Vran na horizontu

Kao neko ko svoj radni dan provodi u školi, Jelena nastoji djeci koju uči prenijeti svoju ljubav prema planinama. Organizira dječiji planinarski kamp na Kruzima. Tridesetak djece tri dana provede na planini: uče vezati čvorove, markirati staze, ložiti vatru…

„Kod nas još ne postoji ta kultura. Djeca se u ranoj fazi ne vode na izlete, na planine. Kada odvedete djecu na različite i jednostavne vrhove, onda vidite njihovo oduševljenje.“

Vjeruje da će veliki broj početnika tih škola planinarenja ostati privržen planini.

„Imamo planine koje su dovoljno visoke, koje su dovoljno atraktivne, imamo predivna jezera, planinske rijeke, potoke, visoravni, doline… Stvarno smo zemlja koja ima savršenu prirodu i naša djeca trebaju postati toga svjesna.“

Utabana staza s blagim nagibom vodi od planinarskog doma do podnožja Cincara. U podnožju su, u zavjetrini, smještene Švabine štale. Bila je tu farma koju su držali neki Švicarci. Danas su ostale samo zidine. Tu se ljeti napajaju divlji konji.

Od tog lokaliteta počinje uspon na vrh. Već na pola puta se otvara pogled i prepoznajemo Čvrsnicu i Vran. Dinara se vidi bolje, kao i Livanjsko i Glamočko polje. Jasno se vidi da polja počinju plaviti. Uskoro će te vodene površine biti okovane ledom.

Kako se približavamo vrhu, hladnije je. Vjetar ne miruje. Gazimo prvi ovogodišnji snijeg.

„Penjanje na neke zahtjevne vrhove je borba sa samim sobom. Bude teških trenutaka i trenutaka kada želite odustati, ili zbog težine uspona, ili zbog straha, ili zbog nekakvih loših vremenskih prilika.“

Iako se sve ovo umnožava, ne pomišljamo na odustajanje.

„Kada pobijedite nagon za odustajanjem i kada odlučite ispeti se na taj vrh, to je ono što planinarenje čini prekrasnim sportom.“

Iako atraktivne i zahtjevne, za većinu planinara naše planine su ipak pristupačne.

„Definitivno mogu biti naš brend. Ljudi obično idu da osvajaju vrhove širom svijeta, bez da su se popeli na vrh iznad njihovog grada.“

Divlji konji i ljudi

Na Kruzima smo sreli i divlje konje. Oni su danas vrlo prepoznatljiv simbol Livna. Ovdje je 800-ak jedinki. Slobodno šetaju i hrane se po ovim predjelima. Dolaze turisti da ih gledaju i fotografi da ih snimaju.

„Zbilja je poseban osjećaj kada se oko vas stvori krdo od stotinjak jedinki. Iako divlji i malo zastrašujući, oni su plemenite i pitome životinje.“

Dođu i jedu ljudima iz ruke.

Klimatski, Cincar je granična planina. S jedne strane su toplija, submediteranska podneblja, a u zaleđu hladnija i kišovitija kontinentalna gorja. Kažu da se snježna kapa na vrhu zadržava od jeseni do proljeća.

Popeli smo se na vrh i snijeg je do članaka. Vjetar je silovit i temperatura znatno niža. Jelena čisti led s ploče na kojoj piše naziv vrha i nadmorska visina. Pokazuje šta vidimo. Tušnica, Biokovo, Buško jezero, Kamešnica, Troglav u pozadini, Malovan… Kupreško polje u daljini.

Ugledali smo i mali dio Jadranskog mora i otoke koje ne prepoznajemo.

„To ovu planinu čini atraktivnom. Gdje god se okrenete, ne vidite kraj tim prostranstvima.“

Jelena ne krije da zaluta i da je stigne noć duboko u planini. Desi se to kada staza nije dovoljno markirana ili kada se prave prečice radi uštede vremena i energije.

„Ako dugo planinariš, moraju ti se događati i dobre i loše stvari.“

Bude li straha?

„Bude me strah. Često zimi, kada su teški uslovi i veliki nagibi, ali svakim novim penjanjem taj strah suzbijaš i postaješ bolji.“

Žene pomjeraju planine

Međunarodni dan planina se obilježava svake godine u decembru. Ove godine, ovaj dan se slavi uz poruku “Žene pomiču planine”. Iz UN-a naglašavaju da je zaštita planinskih područja jedna od primarnih zadaća novog doba. Podcrtavaju da su planine ugrožene usljed klimatskih promjena, da je na njima manje snijega, a trend naglog otapanja glečera izraženiji.

Planeta gubi biljke, životinje i pitku vodu dramatičnom brzinom.

Ovo se dešava usljed sve naseljenijeg svijeta i naše potrebe za umnožavanjem bogatstva. Ljudima treba više hrane, više vode, više energije i više zemlje, a način na koji je smo to pokušali da ostvarimo se odrazio na biodiverzitet.

Neke vrste izumiru i breme odgovornosti pred tom činjenicom je na nama.

Jelena je pješačila gotovo svim planinama u Bosni i Hercegovini. Zalazila je tamo gdje ljudi rijetko zalaze. Vidjela je kako živi divlji svijet. Naučila je da ljudima malo treba da pokvare sklad u prirodi, a prirodi mnogo da ga povrati.

„Tvrdim da planinarenje, osim što je kvalitetna fizička aktivnost, pozitivno djeluje na ljude. Meditativno je, smiruje i opušta. Kad se popneš na Cincar ili bilo koju drugu planinu, vidjet ćeš ogroman prostor pred sobom. On nije samo tvoj.“

Pripada svima podjednako.

„U tome se sastoji naša odgovornost. Kada krenemo živjeti razmišljajući tako, onda se možemo nadati.“

Upoznati smo s rutom povratka. Smrkava se. Čeka nas silazak s planine i povratak u dom. Čeone lampe su važan dio opreme. Jelena kaže da se nesreće najčešće događaju pri povratku. Ljudi misle da je tura gotova kada se popnu na vrh, a zapravo su tek na pola puta.

Sunce je zamaklo za Dinaru. Dok pričamo o našoj odgovornosti prema svijetu koji dijelimo, noge su na autopilotu. Zvijezde nas podsjećaju na našu sićušnost i oholost.

Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.