Deljković: Azerbejdžan je imao bolnu prošlost, baš kao i BiH

Uvjerio sam se upravo u ulici grada Sarajeva koliko Azerbejdžanci znaju o Bosni i Hercegoviini, našoj ratnoj prošlosti, ali i prirodnim ljepotama, kaže novinar Adis Deljković.

Prvu knjigu 'Moj put u Palestinu' Deljković je objavio 2020. godine, a drugu 'Rat i mir u Nagorno-Karabahu' dvije godine kasnije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Balkan i Kavkaz imaju jako mnogo historijskih sličnosti što je prilika za različite usporedbe i analize. Izazovi i prilike su slične za obje regije, a posljednjih godina ostvarena je i saradnja na političkom, ekonomskom i kulturnom polju.

Nažalost, i Kavkaz i Balkan su posljednja tri desetljeća u svjetskoj javnosti bili prepoznatljivi po ratnim sukobima i stradanjima. Upravo zbog navedenog svaki istraživački rad koji ima za cilj međusobno približivanje i razmjenu iskustava je dobrodošao.

U tom kontekstu razgovaramo sa bosanskohercegovačkim novinarom Adisom Deljkovićem koji je autor knjige Rat i mir u Nagorno-Karabahu koja je rezultat njegovih posjeta i istraživanja sukoba Armenije i Azerbejdžana.

Adis Deljković rođen je u Sarajevu 1978. godine. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu u Sarajevu, gdje je i magistrirao na temu „Teroristička dimenzija izraelsko-palestinskog sukoba“. Urednik je vanjskopolitičke redakcije BHT1 i urednik i voditelj sedmične emisije „Global“  koja se emituje od februara 2005. godine. Tokom rada intervjuisao je brojne državnike i političke predstavnike na Srednjem istoku. Autor je i brojnih televizijskih reportaža, uključujući reportaže iz Pojasa Gaze, Zapadne Obale, Iraka, Irana, Kuvajta, Pakistana. Autor je i televizijskih reportaža iz Azerbejdžana, Kine, Japana, Malezije, Kazahstana, te brojnih evropskih prijestolnica. Prvu knjigu Moj put u Palestinu objavio je 2020. godine. Drugu knjigu Rat i mir u Nagorno-Karabahu objavio je 2022. godine.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Sa Deljkovićem razgovaramo o njegovim posjetama Kavkazu, impresijama, o transformaciji Azerbejdžana nakon raspada Sovjetskog saveza, o tome šta države Balkana mogu naučiti od Azerbejdžana…

  • Otkud vaš interes za istraživanje južnog Kavkaza, odnosno spora izemđu Azerdžejbana i Armenije oko Nagorno-Karabaha?

– Radeći kao vanjskopolitički novinar nebrojeno puta pripremao sam priloge o ovom dugogodišnjem zamrznutom konfliktu, koji je često znao eskalirati i tada iznova privlačio pažnju svjetske javnosti. Kada bi sukobi splasnuli i ponovo zavladao mir u Nagorno-Karabahu o tom sporu između Azerbejdžana i Armenije gubilo se i interesovanje. Iako se često govorilo o Nagorno-Karabahu od prvog rata devedesetih pa sve do posljednjeg rata 2020. godine, istovremeno činilo mi se da se tako malo zna o uzroku, posljedicama i prilikama o tom području na Kavkazu. Želio sam dublje istražiti sve to i konačno nekoliko mjeseci nakon drugog rata 2020. godine dobio sam poziv od gospodona Rusifa Huseynova, direktora Topchubashov centra iz Bakua da posjetim Karabah i napravim televizijsku reportažu i da svojim očima vidim ono o čemu sam tako mnogo puta slušao. Poslije sam ponovo putovao u Azerbejdžan i sve više me je privlačio taj prostor.

  • Kakve su vaše impresije sa putovanja u Azerbejdžan i Nagorno-Karabah?
(Ustupljeno Al Jazeeri)

– Sam panoramski pogled na Baku sa jednog uzvišenja u azerbejdžanskoj prijestolnici dovoljan je da shvatite kako se tu radi o jednoj modernom i razvijenom gradu, koji nastoji zauzeti mjesto kakvo imaju i druge poznate svjetske prijestolnice prepoznatljive po svojim simbolima. Posljednjih 20 godina cijeli grad je obnovljen, a sovjetski imidž je zamijenjen modernim neboderima. Baku se snažno brzo razvija i mijenja, a istovremeno je zadržao i stari štih, što se najbolje primijeti u starom dijelu grada okruženim tvrđavom. Baku je na mene je ostavio snažan dojam kao jedan od gradova u koji se rado vraćam. S druge strane, Nagorno-Karabah, udaljen oko 400 kilometara od Bakua, je velikim dijelom još uvijek u ruševinama što je posljedica skoro 30 godina duge armenske okupacije. Tamo sam posjetio gradove Agdam, Fuzuli, Šušu, mjesta u kojima još nema povratnika zbog neviđene destrukcije i miniranih područja.

Istovremeno, uvjerio sam se u ogromnu želju i napore u obnovi Azerbejdžanaca nakon što su vratili pod kontrolu te teritorije nakon posljednjeg rata koji je trajao 44 dana. To na najilustrativniji način pokazuju više od stotinu kilometara modernog puta izgrađenog za svega nekoliko mjeseci u planinskom području, kao i međunarodni aerodrom u Fuzuliju izgrađen za manje od godinu dana. O svemu onome što sam vidio i snimio u televizijskim reportažama u Azerbejdžanu i Karabahu napisao sam u svojoj drugoj knjizi Rat i mir u Nagorno-Karabahu. Ta knjiga je ustvari sublimacija moje četiri televizijske reportaže: o Karabahu, Bakuu, 30-oj godišnjici zločina u Hodžaliju i „Planini koja gori“, u kombinaciji sa dugodišnjim medijskim praćenjem ovog konflikta.

  • Geopolitičke promjene uzrokovane ruskom agresijom na Ukrajinu su učinile Azerbejdžan dijelom rješenja energetske krize u Evropi. Kako Azerbejdžan koristi te promjene za jačanje svoje ekonomije?

– Azerbejdžan je zemlja bogata plinom i naftom. Imao sam priliku posjetiti naftne bušotine, platforme i postrojenja nedaleko od Bakua. Malo je poznato da je prva na svijetu industrijski prerađena nafta i izbušena naftna bušotina 1846. godine bila u Azerbejdžanu, a ne na Arabijskom poluotoku. Nafta je imala ogromnu ulogu i za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su upravo naftna postrojenja Bakua osiguravala 70 do 80 posto cjelokupne naftne potrebe sovjetske vojne mašinerije, a što je imalo veliki značaj u borbi protiv nacista. Kolika je važnost Azerbejdžana u pogledu energenata, nafte i prirodnog plina i danas dolazi do izražaja, u vrijeme ruske invazije na Ukrajinu. To je potvrdila i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen tokom posjete Azerbejdžanu sa ciljem smanjenja energetske zavisnosti Unije o Rusiji. U razgovoru sa predsjednikom Ilhamom Aliyevom poručila je kako je Azrebejdžan za Evropsku uniju ključni energetski partner koji je uvijek bio pouzdan.

  • Može li Bosna i Hercegovina biti partner Azerbejdžana u njegovom širenju ekonomskog i političkog uticaja na Balkanu?
(Ustupljeno Al Jazeeri)

– Svakako. Bosna i Hercegovina i Azerbejdžan imaju dosta toga zajedničkog i veoma je važno jačati odnose u interesu obje zemlje. U Sarajevu postoji Ambasada Azerbejdžana i uskoro bi trebala početi s radom i ambasada naše zemlje u Bakuu. To je odličan temelj za dalje ekonomsko povezivanje i važan znak saradnje i prijateljtva, što u svakom slučaju otvara prostor za snažnije povezivanje u oblasti energetike, ali i kulture. Iako smo geografski prilično udaljeni, svjedočio sam kako stanovnici Azerbejdžana gaje izrazite simpatije prema našoj zemlji. Ta veza ima duboke korijene u što sam se uvjerio i kada sam šetao Sarejevskom ulicom u Bakuu. Sarajevo i Baku su bratimljeni gradovi još od 1975. godine, dakle iz perioda Sovjetskog saveza i Jugoslavije. Uvjerio sam se upravo u ulici  grada Sarajeva koliko Azerbejdžanci znaju o Bosni i Hercegovini, našoj ratnoj prošlosti, ali i o našim prirodnim ljepotama. Naravno, može se još mnogo toga uraditi na povezivanju Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine, a primijetim da za to postoji obostrana dobra volja.

  • S obzirom na transformaciju koji je imao Azerbejdžan nakon pada Sovjetskog saveza, šta države Balkana mogu naučiti iz tog iskustva?

– Azerbejdžan je imao bolnu prošlost, posebno prilikom raspada Sovjetskog saveza kada počinje i prvi rat u Karabahu, koji su armenske snage okupirale početkom devedesetih godina, u vrijeme kada je i kod nas trajao rat. Stotine hiljada raseljenih i hiljade ubijenih civila ostavilo je težak ožiljak, ali zemlja se nakon tog rata okrenula izgradnji, modernizaciji, jačanju bilateralnih odnosa sa brojnim moćnim i bogatim zemljama. Baku je zahvaljujući određenim mudrim potezima doživio ekonomski procvat i potpunu transformaciju. Nakon postsovjetske tranzicije, ekonomija te zemlje temelji se na nafti i plinu, a Baku je postao važna luka za izvoz energenata na globalno tržište. Zemlja se istovremeno okreće turizmu, koji nije postojao devedesetih zbog rata u Karabahu. Broj turista raste iz godine u godinu i to takođe donosi prihode i vodi jačanju jednog pozitivnog imidža o Azerbejdžanu. Vlasti u Bakuu nastoje da se o njihovoj zemlji govori u svjetskoj javnosti kao o kulturnoj prijestolnici, gradu u kojem se održava utrka Formule 1, finale UEFA Evropske lige, Evrovizije itd. Jačanje ekonomije, ulaganje u turizam i razvijanje prijateljskih i dobrosusjednih odnosa među zemljama Balkana možda je i ono najbolje što se i može na našim područjima naučiti i primjeniti iz primjera Azerbejdžana.

Izvor: Al Jazeera