Mladi u digitalnom vrtlogu užasa

Uz sve prednosti kojima znatno olakšava svakodnevni život savremenog čovjeka, era interneta sa sobom nosi i brojne opasnosti – od internet kriminala, preko predatora do sve rasprostranjenijeg cyber zlostavljanja. Pokazuju to brojni izvještaji o kojima, s vremena na vrijeme, čitamo u medijima, a dodatno ih je aktualizirao slučaj samoubistva 22-godišnjeg mladića iz Laktaša.

Mladen Dulić aplicirao je za posao na jednoj benzinskoj pumpi, gdje su ga radnici ismijavali, snimali, a potom video postavili na društvenu mrežu TikTok. Dan nakon objave snimka, Dulić je policiju u Laktašima upoznao sa objavljenim snimkom, a potom počinio samoubistvo.

„Ovo je zaista poslednji alarm da nešto treba da se menja u ovom društvu – svest ljudi, svest korisnika interneta i društvenih mreža“, upozorava Katarina Jonev Ćiraković, stručnjakinja za sigurnost na internetu.

„Prosto smo kao društvo postali puni frustracije, besa i tuge, a ispostavlja se da su neadekvatni komentari na društvenim mrežama očito jedini način da se ta negativna osećanja kanališu. Veliki je problem što ljudi koji ostavljaju takvu vrstu komentara najčešće nisu svesni da takvim činom zapravo povređuju drugu stranu. Mnogi se pozivaju na pravo na slobodu misli i slobodu izražavanja, ali mora postojati granica do koje može da se ide, jer ne možete od krinkom slobode govora i mišljenja narušavati privatnost, ugled i integritet druge strane. To je nešto što kao društvo dozvoljavamo i to je poražavajuće“, pojašnjava.

Jonev Ćiraković naglašava da je ovaj slučaj „posljednja kap u prepunoj čaši digitalnog nasilja“, podsjećajući da nije riječ o izolovanom slučaju i da smo u prethodnom periodu također bili svjedoci samoubistava uzrokovanim cyber nasiljem.

Neophodno ojačati zakonsku regulativu

Nakon tragedije, uhapšena su dva radnika pumpe, koja se sumnjiče za neovlašteno snimanje za šta je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine.

Dodatni problem predstavlja neharmonizirano krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine koje je rezultiralo time da bh. entitet Republika Srpska u svom zakonu ima tek član koji se odnosi na iskorištavanje djece putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija, dok na nivou države, entiteta Federacija BiH i Brčko distrikta BiH nisu zakonom regulisani načini zaštite građana od cyber nasilja.

Amela Efendić iz Centra za sigurni internet ističe da je neophodno izmijeniti kompletno krivično zakonodavstvo, uvrstiti u njega definiciju cyber prostora, odnosno digitalnog okruženja, kao i onih krivičnih djela koja su počinjena u digitalnom okruženju.

„Neka od krivičnih djela počinjena u digitalnom okruženju još uvijek nisu našla svoje mjesto u bh. krivičnom zakonodavstvu. Osim toga, Krivični zakon i Zakon o krivičnom postupku BiH nije usklađen sa Konvencijom o cyber kriminalu koju je Bosna i Hercegovina potpisala i ratificirala, kao ni sa mnogim drugim i to je nešto što bi se hitno trebalo napraviti kako bi imali ne samo adekvatno procesuirana krivična djela, već i kako bi kazne bile adekvatne“, ističe Efendić.

Dodaje da je Centar za sigurni internet započeo inicijativu za izmjenama krivičnog zakonodavstva.

A da je krajnje vrijeme da se zakonska regulativa ojača, da se krivični zakoni promijene i da se prosto sankcioniše govor mržnje koji je svepristuan na internetu smatra i Jonev Ćiraković.

„Svaka država se bori sa tim problemom, ali svaka država se trudi da svoje zakone promeni i prilagodi. Čovek koji je postavio taj videoklip će odgovoriti zbog objavljivanja nedozvoljenog videosadržaja, ali šta ćemo sa tom bujicom ljudi koja je ostavljala negativne komentare? Da li su zaslužili da se prosto izvuku bez ikakvih sankcija? Ili ipak treba da stanemo na put tim nasilnicima tako što ćemo napraviti adekvatnije i strožije kazne?”, pita se Jonev Ćiraković.

Šta kažu stručnjaci?

Prema UNICEF-u, cyber nasilje je zlostavljanje drugih putem digitalnih tehnologija. Ono se može se događati na društvenim mrežama, platformama za dopisivanje i igranje igrica, kao i mobilnim telefonima, a ponavlja se sa namjerom zastrašivanja, izazivanja bijesa ili sramoćenja onih koji su na meti.

Klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Gordana Buljan Flander kaže da cyber nasilje prepoznajemo mnogo rjeđe nego što se ono događa.

Prema svjetskim istraživanjima, podsjeća, devedeset posto djece i mladih ignorira cyber nasilje jer ne prepoznaje da je to nasilje i jer ne zna gdje bi potražilo pomoć.

„Isto tako, veliki dio roditelja ne zna uopće kako bi se ponašalo u cyber prostoru i meni kažu: ‘Oni (djeca) se više razumiju u kompjutere nego mi, pa se ja u to neću petljati’. Na to im ja uvijek odgovorim: ‘Pa vi se razumijete bolje u život i trebate s njima razgovarati i o tome i biti dio njihovog online života, jer ćete na taj način djecu upoznati i vidjeti što rade online te steći njihovo povjerenje da vam se povjere ukoliko im se nešto neugodno dogodi“, kaže Buljan Flander.

Jonev Ćiraković kaže da joj je iskustvo pokazalo da djeca u najvećoj mjeri kriju da su žrtve cyber zlostavljanja, ističući da je neophodno ohrabriti ih i osnažiti da svako nedozvoljeno ponašanje ili mržnju koja je usmjerena ka njima – vrijeđanja, komentare mržnje, prijetnje, ucjene, zloupotrebu fotografija – kažu roditeljima, nastavnicima ili nadležnim institucijama.

„Deca u najvećoj meri kriju da su žrtve na internetu, a jako često ulaze u dodatne sukobe na internetu jer na takav način žele da se odbrane. To znači da im je stalo da negde ipak budu sigurni, a ne shvataju da tako ulaze u vrtlog te mržnje i ružnih reči. Jako često to digitalno nasilje preraste u fizičko jer se njegove posledice vide i osete i u fizičkom svetu“, pojašnjava.

„Decu treba da ohrabrimo da svako neprimereno ponašanje na internetu prijave, škole da osnažimo da se pozabave slučajevima digitalnog nasilja koje je postalo široko rasprostranjeno i, nažalost, uobičajen vid komunikacije među mladima. Razgovor na relaciji roditelj-dete uvek, a pogotovo kad je internet u pitanju, mora biti pun ljubavi, razumevanja, roditelj se mora na miran način približiti detetu kako bi dete imalo puno poverenje da kaže roditelju o čemu se radi jer se samo zajedničkim snagama može doći do rešenja“, dodaje Jonev Ćiraković.

Na kraju, Buljan Flander ističe da su žrtve cyber zlostavljanja češće u riziku od pokušaja suicida nego žrtve tradicionalnog nasilja, ne samo zbog toga što je počinilac često anoniman, već i zbog toga što dijete ili mlada osobe ne mogu otići iz te situacije.

„Na igralištu ili školskom hodniku dijete može otići i doma je sigurno. Ovdje nije sigurno ni doma, jer je sadržaj stavljen na internet i dijete ne zna ko će sve to vidjeti, a nakon tako proslijeđenog sadržaja treba ući u razred, naprimjer. To je jedan užasan osjećaj nelagode, užasan osjećaj bespomoćnosti, srama, obilježenosti… Zaista je potrebno shvatiti da je to nasilje“, zaključuje Buljan Flander.