Djeca poput ‘ekspres lonca’ u okrutnom virtualnom svijetu

Prema Agenciji Ujedinjenih naroda koja brine o kvaliteti životnog standarda djece i omladine (UNICEF), nasilje na internetu je svaki oblik nasilja koje nastaje upotrebom digitalnih tehnologija. Može se odvijati na društvenim mrežama, aplikacijama za razmjenu poruka, platformama za igru i mobilnim telefonima. To je ponašanje koje se ponavlja i koje ima za cilj da uplaši, naljuti ili osramoti osobe koje su napadnute. Problem nasilja na internetu sve je ozbiljniji zbog masovnosti korištenja interneta, a sve češći su i slučajevi suicida kod mladih, koji su povezani sa cyber nasiljem. U velikom broju slučajeva samoubistvo je rezultat neuspjeha u rješavanju životnih problema i općenitog beznađa. Čime god bilo motivirano, samoubistvo mlade osobe ima nesagledive posljedice na porodičnom, ali i širem društvenom planu.

„Mentalno zdravlje mladih je rastući problem, ne samo u Bosni i Hercegovini nego u cijelom svijetu. Procjenjuje se da u svijetu godišnje oko 46.000 mladih uzrasta 10 do 19 godina izvrši samoubistvo, te da se 13 posto od ukupne populacije mladih suočava sa nekim poremećajem mentalnog zdravlja. Kada govorimo o posljednjim dešavanjima u našoj zemlji, u ovom trenutku niko ne može tvrditi da se radi o porastu broja samoubistava ili tvrditi da zna uzroke, ukoliko se ne provede detaljna analiza dostupnih podataka, ali i svih eksternih faktora koji utiču na život i ponašanje mlade osobe. Ono što možemo potvrditi na osnovu naših anketa koje smo radili sa mladima u periodu pandemije COVID-19, da su ili neskloni potražiti stručnu pomoć, vjerujući da probleme mogu rješavati sami, ili nemaju informacije kome da se obrate ako im takva pomoć zatreba“, kaže Nineta Popović, voditeljica Odjela za komunikacije UNICEF-a BiH.

Dodaje da je nasilje na internetu samo jedan od mogućih “okidača” za pogoršanje mentalnog zdravlja do mjere da se neko odluči na samoubistvo.

„Prvi i najvažniji korak u rješavanju bilo kakvog problema mentalnog zdravlja je razumijevanje, i prepoznavanje i stvaranje okruženja podrške kod kuće, u školama, u zajednici za njegovo rješavanje. Stvari možemo posmatrati i na način da počinitelji nasilja na internetu ili u okruženju, imaju probleme sa mentalnim zdravljem, samopouzdanjem i samopercepcijom“, navodi Popović.

Nastavlja da je zbog toga najbolja prevencija ulaganje u mentalno zdravlje i to na način da se “poveća znanje i informisanost o pitanjima mentalnog zdravlja i uspostavljanje okruženja podrške za rješavanje problema mentalnog zdravlja, poveća ulaganje u službe zaštite i psihosocijalne podrške djeci usmjerene na porodicu i zajednicu te poveća ulaganje za škole i zajednice kako bi se osiguralo da su usluge mentalnog zdravlja i psihosocijalne podrške besplatne i dostupne onoj djeci kojoj je to potrebno”.

Depresivni ljudi su skloni suicidu

Dr. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja sa višedecenijskim iskustvom u radu sa osobama koje svoje probleme ne mogu riješiti samostalno ističe da se mladima više niko ne bavi.

„Roditelji su zauzeti egzistencijalnim pitanjima, a škole ne nude ništa od emocionalnog sadržaja, tako da mladima ostaje virtuelni svijet koji je okrutan i zao“, govori Djedović.

Odgovarajući na pitanje koliko je pogubno šutjeti i trpjeti probleme s kojima se suočavamo, slikovito objašnjava da je naše tijelo spremnik za naše emocije.

„Kao ekspres lonac – ako nemamo izduvni ventil, ako ne govorimo, to se odražava kako na mentalno tako i na fizičko zdravlje. Što se tiče mentalnog zdravlja, depresija je ozbiljna bolest i, nerijetko, depresivni ljudi su skloni suicidu“, priča ova psihoterapeutkinja koja roditeljima koji dovedu svoju djecu na psihoterapiju kaže da je između njih čitav vijek.

„Naša djeca su daleko ispred nas, a mi ih pokušavamo ugurati u kalup kapitalizma. Mladi se žale da ih roditelji (odrasli) ne razumiju, stavljaju im težak teret na pleća. Zato danas imamo puno mladih koji su anksiozni“.

Obzirom na to da svjedočimo kako ismijavanja na društvenim mrežama sve više razaraju mlade živote, izjavljuje da je potrebno mnogo više raditi na prevenciji.

„Dakle, osposobiti dijete koje će imati zdravu sliku o sebi, koje će biti svjesno svojih vrijednosti i koje će biti autentično. Roditelji igraju ključnu ulogu u odgoju djece, ali i obrazovni sistem. Hajmo uvesti predmet u obrazovanje koji se bavi emocijama. Kada nas neko ismijava, u nama se pojavi osjećaj stida. Stid je vrsta straha, a osoba koja se stidi smatra da značajni drugi o njoj misle nešto negativno. Stoga je emocionalna pismenost važan segment našeg sretnog života“, kaže Djedović.

Definisati svaku neprijatnu emociju

Kako bismo se što adekvatnije nosili sa svojim emocijama, važno je da znamo da prepoznamo i svoje i tuđe emocije. Ta vještina prepoznavanja emocija se zove emocionalna pismenost i pomaže nam da upravljamo svojim emocijama, da znamo kako, kada i gdje ih izražavamo i kako one utiču na druge.

„Treba da znamo definisati svaku neprijatnu emociju. Treba da znamo da li smo ljuti, tužni, da li nas je strah, osjećamo li se usamljeno, povrijeđeno, jesmo li zavidni, ljubomorni, mrzimo li, jesmo li tjeskobni, stidimo li se, paničarimo li, jesmo li zabrinuti… Dakle, svaku neprijatnu emociju definisati i tražiti razlog zašto se tako osjećamo, pa tek onda ispoljiti. Neprijatne emocije nam poručuju da je neka naša vrijednost narušena, a mi smo odgovorni da se zauzmemo za sebe“, naglašava ova psihoterapeutkinja.

Potom pojašnjava kako sačuvati mentalno zdravlje posebno kod mladih koji su izloženi pritiscima okoline (roditelji, prijatelji, nastavnici).

„Od samog rođenja potrebno je pokušati zadovoljiti što više emocionalnih potreba kod djeteta, kao što su potreba za ljubavlju, pažnjom, empatijom, razumijevanjem, prihvatanjem, potreba za slobodnim ispoljavanjem emocija i potreba, autonomija, pohvala, spontanost, sigurnost… Ali, da bi roditelji zadovoljili ove potrebe, prvenstveno to sami treba da imaju.“

Prema njenim riječima, posljedice nasilja uvijek doprinose problemima u odraslom dobu.

„Da bismo radili na prevenciji nasilja, treba da promijenimo zakon, obrazovni sistem, cijelo društvo, a to je izuzetno teško. Naprosto, obrazovni sistem treba podučavati djecu da ne prihvataju ulogu žrtve, ali ni ulogu nasilnika, kao ni ulogu spasioca. Na ovome sam radila svoju doktorsku disertaciju, a istraživanja su se pokazala veoma korisna. Uloga žrtve je izbor, a kod nas je jako rasprostranjena. Zakon treba mijenjati i biti puno oštriji prema odraslim zlostavljačima“, kaže Djedović.

Kada je riječ o pristupu prema “zatvorenoj” osobi  poručuje da bismo trebali prvo biti empatični i pokušati razumjeti zašto se neko povlači.

„Teško je naći pravi pristup, jer ‘zatvorena’ osoba i preveliko interesovanje može protumačiti pogrešno. Dovoljno je reći da imamo prijateljske namjere i da smo tu, ako želi razgovarati.“

Osvrnula se i na to kako vijesti iz medija utiču na mentalno zdravlje stanovništva.

„Crna hronika je naša svakodnevnica, a upravo njome započinju skoro sve vijesti. Ljudi su konstantno pod strahom, a strah koči naš imuni sistem. Izloženi smo negativnom utjecaju i stalno pod stresom. Hajde da ima puno više edukativnih i pozitivnih sadržaja, nego političkih emisija“, zaključuje dr. Djedović i ističe kako vlasti pod hitno trebaju promijeniti zakon i reformirati obrazovanje kako bi se poboljšalo mentalno zdravlje građana.