Nasilje djece nad roditeljima pod velom ‘porodične tajne’

Samo nekoliko dana nakon što je javnost potresla vijest da je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine maloljetnica uz pomoć prijateljice, također maloljetne, udavila svoju baku, iz susjedne Hrvatske je stigla vijest da je petnaestogodišnjakinja pretukla svoju majku jer joj, nakon povratka djevojčice iz grada u kasnim satima, nije dala da uključi internet.

Iako nas fizički obračuni djece s roditeljima, koji nerijetko završavaju tragičnim ishodom, kada o njima s vremena na vrijeme čitamo u medijima, šokiraju, nije riječ o izolovanim slučajevima, već o ozbiljnom društvenom problemu koji je – iako stalno prisutan i u stalnom porastu – još uvijek svojevrstan tabu.

Zbog nespremnosti i straha roditelja da prijave agresivnost i nasilje vlastite djece, ali i činjenice da ne znaju kome se obratiti, problem često ostaje porodična tajna.

„U sklopu problema obiteljskog nasilja, problem nasilja djece nad roditeljima jedan je od onih o kojima ne govorimo, ne prepoznajemo ga, a čak i onda kada ga roditelji počinju prepoznavati dolaze u situaciju gdje to žele prikriti jer ih je strah, jer krive sebe, jer se boje što će se dogoditi djetetu“, kaže Jasminka Zloković, profesorica s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci.

„A čak i kada vidite da je neko maloljetno dijete nasilno ili agresivno ne znate šta institucijski uraditi s njim, kako mu pomoći, da li ga izdvojiti iz obitelji i tako dalje“, dodaje.

Da kao društva nismo osvijestili problem nasilja djece nad roditeljima smatra i klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Gordana Buljan Flander.

„Čini mi se da taj problem još uvijek nismo dovoljno osvijestili, između ostalog zbog toga što roditelji to skrivaju, ali i zbog toga što toj djeci treba tretman, a mi na ovim prostorima nemamo stručne službe koje su dostupne u takvim situacijama. Također, nemamo mehanizme da rano prepoznamo rizično dijete“, ističe Buljan Flander.

Kada i zašto djeca postaju nasilna?

Smatrajući da je riječ o neminovnim pubertetskim promjenama u ponašanju, a s nadom da je riječ o prolaznoj fazi koju će dijete prerasti, mnogi roditelji ne prepoznaju da im djeca postaju nasilna, pojašnjava profesorica Zloković, ističući da postoji ogromna razlika između adolescentnog bunta i agresivnog, odnosno nasilnog ponašanja.

„Agresija je nešto sasvim drugo i trebamo je promatrati ne samo na individualnoj razini, već i na razini bioloških faktora, eventualnog naslijeđa, zdravstvenih problema, obrazovanja… Također treba uzeti u obzir obiteljski kontekst, te socioekonomski status i makroprediktore, odnosno socijalne, ekonomske, kulturne i druge aspekte“, pojašnjava Zloković.

Buljan Flander kaže da postoji mnogo razloga zbog kojih djeca mogu postati nasilna, ali da joj je iskustvo pokazalo da su djeca koja postaju nasilna najčešće ona koja u porodici nisu dobila adekvatan model ponašanja i regulaciju emocija, te da uglavnom potiču iz porodica u kojima i sami doživljavaju nasilje:

„Danas roditelji često miješaju pravo na odgoj bez batina sa pravom na odgoj bez granica. Imam puno roditelja koji mi kažu da ne znaju kako će odgajati dijete ako ga ne mogu istući pa mu zbog toga sve dopuštaju, a djeca kojoj se sve dozvoljava su jednako zanemarena kao i ona kojima se ne dozvoli ništa. S druge strane, roditelji imaju sve manje vremena baviti se djecom i onda djeca ne dobiju granice koje su im neophodne jer pokazuju prostor u kojem se mogu ponašati i kretati.“

„Druga kategorija su djeca koja rastu u nasilnim obiteljima gdje su ili svjedoci nasilja ili sami izloženi nasilju i koja uče da se nasiljem dobije sve što želiš. S jedne strane, dobijaju takav model ponašanja roditelja, a s druge strane, s obzirom na su traumatizirani takvim ponašanjem, kada dođu u poziciju moći svoju frustraciju i muku rješavaju tako što budu nasilni“, dodaje.

Zakazale porodice, odgojne ustanove, ali i društvo

Buljan Flander ističe da je neophodno reagirati na vrijeme i ohrabriti roditelje da razgovaraju te u konačnici skinuti stigmu sa ovog problema.

„Naprimjer, imala sam puno djece koja su mi došla tek u prvom srednje, a nasilno su se ponašala još od osnovne škole. Ali naprosto su škole zatvarale oči pred tim, obitelji su zatvarale oči pred tim i onda se dogodila situacija da su već povrijedili nekoga i da je nasilno ponašanje već došlo do te mjere da ne može tako lako ni stručna pomoć nešto promijeniti“, kaže Buljan Flander. „Uvijek kažem roditeljima: ‘Kada vam počne biti neugodno kako se vaše dijete ponaša, makar ono imalo četiri godine, potražite stručnu pomoć'“, dodaje.

Njeno mišljenje dijeli i profesorica Zloković koja ističe da slučajevi nasilničkog ponašanja kod djece koji su povod našeg razgovora nisu nešto što će sutra nestati.

„Mi smo dopustili da temeljne moralne vrijednosti poput rada, poštenja, tolerancije, odgovornosti, empatije ili poštovanja autoriteta postanu zanemarene u obitelji. S druge strane, škole kao odgojno-obrazovne ustanove fokusirale su se samo na obrazovni aspekt, dok su odgojni gotovo odbacili. U onih 45 minuta, koliko traje nastavni sat, nastavnici su se počeli fokusirati na obrazovni dio, dok se u odgojni dio ne žele miješati, tako da čak i kada vide da je neko dijete rizično odlučuju ne reagirati“, kaže Zloković.

„Dakle, zakazali smo kao obitelj, zakazujemo unutar odgojno-obrazovnih ustanova, a i okolina na svoj način ignorira probleme sve dok oni ne eskaliraju. Zbog toga ja, kolikogod da sam osobno optimista, kada je riječ o ovim stvarima, mislim da su problemi otišli daleko, da se kumuliraju i da će na svjetlo dana, nažalost, izaći mnogi slučajevi agresije mladih ljudi koji se osjećaju i zapostavljeno i besperspektivno“, zaključuje Zloković.