‘Kako svijet može tražiti da pregovaramo sa svojim dželatima?’

“Dakle, 15 sati bez struje. Dajem sve od sebe da ne doživim nervni slom svakih sedam minuta. Gladujem, a jedino što me drži je čisti inat.“

„Čuju se eksplozije, nemam internet, pet sati zračnog napada, užasan san, buđenje uz još jedan zračni napad i opet nema struje. Moj mozak mi izgleda kao psihijatrijski odjel u kojem su nasilni pacijenti“.

Riječi Kijevljanke Mire J, čije prezime nas je zamolila da izostavimo, slika su Sarajlijama dobro poznate realnosti iz ‘90-ih godina prošlog stoljeća, a koju posljednjih sedmica, otkako su ruske snage počele uništavati ukrajinsku infrastrukturu sa fokusom na elektroenergetsku mrežu, proživljavaju mnogi stanovnici Kijeva i drugih ukrajinskih gradova koji su pod ruskom paljbom.

Mira J. se predstavlja kao 20-godišnja ukrajinsko-američka studentica političkih nauka i međunarodnog prava. Ni ne pomišlja na predaju, kao niti, kako sama kaže, ogroman broj Ukrajinaca kojima nijedan ishod rata osim vojne pobjede nad Rusijom i istjerivanja okupatorskih snaga sa svoje teritorije ne može izazvati ushićenje.

No, dok Rusija ponižavanje zbog povlačenja sa dijelova ukrajinske teritorije liječi napadima na civilne i infrastrukturne objekte, pokušavajući slomiti volju Ukrajinaca za daljnjim borbama uskraćujući im osnovne stvari, te tako, kako tvrde neki stručnjaci sa Zapada, prisiliti Kijev za pregovarački stol, ponovo se počinju javljati glasovi koji zagovaraju mirno rješenje ruske invazije na Ukrajinu.

‘Kapitulacija pred zemljom koja gubi’

Savjetnik ruskog predsjednika Mihajlo Podoljak prije nekoliko dana je agenciji AFP potvrdio da Zapad vrši pritisak na Kijev da počne pregovarati sa Moskvom, što je predsjednik Volodimir Zelenski zabranio, makar u onom slučaju da je sa druge strane stola Vladimir Putin, te je dodao da Ukrajinci ni ne pomišljaju popustiti tom pritisku.

“Kada imate prednost na ratištu, bizarno je slušati prijedloge o pregovorima“, rekao je Podoljak.

„To bi značilo da bi država koja oslobađa svoju teritoriju kapitulirala pred onom koja gubi rat”, dodao je, dok je istog dana predsjednik Zelenski otišao u još veću krajnost, rekavši da se cilj Ukrajine mijenja i da to više nije oslobađanje teritorije izgubljene nakon 24. februara, već čitave Ukrajine, s granicama iz 1991. godine, uključujući Krim i čitav Donbas, koji Rusi kontrolišu od 2014. godine.

Otprilike u istom periodu, iz SAD-a su stigle oprečne izjave na temu pregovora, koje su izazvale nove dileme o tome šta Zapad, zapravo, želi – pobjedu Ukrajine ili mir bez pravog mira. Dok je američki ministar odbrane Lloyd Austin rekao da će SAD nastaviti snažnu vojnu podršku Ukrajini „koliko god bude potrebno da bi postala slobodna, suverena i nezavisna zemlja sa netaknutom teritorijom“, na istoj konferenciji za medije glavni zapovjednik američkih snaga, general Mark Milley rekao je da je „trenutna vojna realnost dostigla tačku u kojoj su pregovori između zaraćenih strana mogući i poželjni“.

Zbunjujuće. I to nije bio jedini glas koji promovira pregovore. O njima se govori često, dok mnogi eksperti smatraju da ih hrani strah Zapada od mogućeg potpunog vojnog kolapsa Rusije koji bi Putina satjerao u ćošak sa njegovim crvenim dugmetom koje bi, u nekom najgorem scenariju, mogao i pritisnuti.

Zašto dio Zapada želi pregovore u periodu kada je Ukrajina oslobodila polovinu teritorije koju je Rusija zauzela od početka invazije?

Stručnjaci na to pitanje nude više odgovora.

“To je jednostavno način na koji neke zemlje poput Njemačke, Francuske, Italije i neki ignoranti iz Washingtona razmišljaju”, kaže za Al Jazeeru bivši švedski diplomata Anders Aslund, koji je početkom ‘90-ih godina prošlog stoljeća radio kao visoki savjetnik vlade nekadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, te bio ekonomski savjetnik i bivšem ukrajinskom predsjedniku Leonidu Kučmi.

„Njihov stav je – moramo zaustaviti rat kroz pregovore, a da o tome niti ne razmišljaju malo detaljnije“, dodaje Aslund, profesor na američkom Univerzitetu Georgetown.

‘Sa patološkim lažovom pregovori nemaju smisla’

„Dio javnosti prihvata takvo ignorantsko rezonovanje, najviše među desničarskim i ljevičarskim ekstremistima proruske orijentacije, kakvi su, recimo, u njemačkoj Alternativi za Njemačku“, dodaje Aslund, koji među argumente onih koji promoviraju pregovore navodi i troškove rata.

„Strpljenje je ograničeno. Rat košta dosta novca i sada već izgleda da će trajati najmanje do idućeg ljeta. A, mnogi se plaše da će rat biti mnogo manje popularan kako vrijeme bude odmicalo i da će njegovi troškovi imati posljedice na njegove političke sponzore.“

U najkraćem, rezimira Aslund, „ignoranti sa Zapada žele što prije okončati rat, iako bi to bilo loše i za Zapad i za Ukrajinu“.

„Takvi političari se više plaše populista kod sebe, nego stvarnosti“, tvrdi. „Putin je pribjegao teroru nad civilnim metama u cijeloj Ukrajini. Ovaj ratni zločinac mora biti zaustavljen i kažnjen. Sa patološkim lažovom kakav je Putin pregovori nemaju nikakvog smisla“.

Argument izdvajanja velike količine novca za rat povlači i kanadski akademik Yaroslav Luciuk, autor desetaka knjiga na temu političke geografije i ukrajinske historije.

Luciuk, profesor na Kraljevskom vojnom koledžu u Kingstonu u Kanadi, kaže da „skupo naoružavanje Ukrajine, uz iscrpljivanje rezervi naoružanja Zapada“, služi kao izgovor „onima koji na Zapadu ponavljaju ‘učinili smo dovoljno’ ili ‘ovo je preskupo'“.

„Ima i onih koji će govoriti da riskiramo prošireni rat s Rusijom ako odemo predaleko s našom podrškom Ukrajini, tako da ima glasova koji savjetuju mir kroz pregovore“, kaže kanadski akademik, ali dodaje da su takvi na Zapadu ipak manjina.

„Mislim da je podrška Zapada Ukrajini prilično snažna i predstavlja stav većine političkih i vojnih čelnika Zapada. Bez obzira na to što oni govore, iz svega što sam saznao od prijatelja u Ukrajini, tamo nema apetita ni za kakvim pregovorima dok se sve ruske snage ne povuku u Rusiju, ostavljajući iza sebe svaki metar ukrajinske zemlje, uključujući i okupirani Krim.

Ukrajina bi nakon toga morala dobiti kompenzaciju za ogromnu štetu koju je napravio okupator, a oni koji su odgovorni za ovaj genocidni rat protiv Ukrajine i Ukrajinaca morat će biti izvedeni pred Međunarodni sud pravde i primjereno kažnjeni, dok će se buduća sigurnost Ukrajine morati potvrditi, najvjerovatnije, članstvom u NATO-u i proširenim ukrajinskim vojno-industrijskim razvojnim programom koji osigurava da je zemlja u potpunosti sposobna odbraniti se od bilo kakvih naknadnih agresija, bilo od strane Ruske Federacije, ili pak onome što bi od nje ostalo ukoliko bi se raspala, što bi se, kako pretpostavljam, i moglo desiti“, navodi Luciuk.

‘Možda će pregovori biti neminovni’

Postoji još jedna mogućnost, a to je, kako navodi analitičar Fondacije Jamestown Lucas Webber, da mirovni pregovori budu neminovni.

„Ako ne dođe do pobjede neke od strana na ratištu, doći će ili do pat-pozicije, ili do nekog oblika zamrznutog sukoba ili niskog intenziteta, ili dogovorenog rješenja. Ukrajina je stalno izražavala namjeru da povrati svu svoju zemlju, uključujući Krim. Njihova sposobnost da to učine vrlo je upitna jer Rusija pojačava razorne napade na energetsku i saobraćajnu infrastrukturu Ukrajine, učvršćuje odbrambene sisteme i, možda najvažnije od svega, priprema se poslati stotine hiljada mobiliziranih vojnika u sukob. Rusija je spremna na dugi rat i ne pokazuje znake popuštanja“, tvrdi Webber za Al Jazeeru, te dodaje da je stav Zapada o podršci Ukrajini, uprkos povremenim pozivima na pregovore, ipak čvrst.

„Isporuke oružja se nastavljaju, a većina čelnika javno podržava beskompromisni stav ukrajinskog vodstva“, kaže.

Odluka o tome, dodaje, da li će pregovori početi prije nego što se desi nešto od onoga što je spomenuo je na Ukrajincima.

„Ukrajini je grubo narušen nacionalni suverenitet, njena teritorija je napadnuta i anektirana, deseci hiljada njenih vojnika i građana ubijeni su, osakaćeni, a mnogo više ih je raseljeno. Ovo je egzistencijalni rat za Ukrajinu i zbog toga bi, na kraju, odluka trebala biti na ukrajinskom narodu i njegovim političkim predstavnicima koji će odlučiti kada će pregovarati i koji su im uslovi prihvatljivi“, smatra Webber.

‘Čisti inat’ do konačne pobjede

Vratimo se Miri J. s početka teksta. Ako pitate nju, pregovaranja nema, nego „čisti inat do konačne pobjede“.

„Ne znam niti jednu jedinu osobu koja ih zagovara“, napisala je Mira u tekstualnoj poruci preko Twittera za Al Jazeeru.

„Nekoliko je razloga za to. Znamo Rusiju i ruski narod previše dobro. Znamo da nikada ne bi postupali u dobroj vjeri i da bi bilo kakvi ‘mirovni pregovori’ njima predstavljali samo pauzu kako bi ojačali svoje snage.“

„Mi se sa svojom zemljom ne ‘cjenjkamo’, mi je oslobađamo. Svaki Ukrajinac želi natrag naše granice iz 1991. Mnogo pričamo o tome kako bismo radije živjeli ovdje u mraku, ako je potrebno, nego da postanemo dio Rusije. Buču, Mariupolj, Izjum i još mnogo toga lošeg što su učinili, nikada im nećemo oprostiti“, kaže Mira J, postavljajući pitanje za kraj: „Kako neki ljudi mogu željeti da pregovaramo sa onima koji su doslovno naši dželati“?